Public Service Broadcasting u Tvornici vol. 2: Post-entertainment
Bio mi je ovo treći put da gledam Public Service Broadcasting. Na INmusicu 2017. su me očarali. Prošle jeseni, kad su prvi put bili u Tvornici, to su uspjeli napraviti na posve drugačiji način. Jučer mi je više elemenata cijelog događaja ukazalo na to da ih neću gledati i četvrti put, gdje god došli. Mom je prijatelju Nikoli također bio treći put da ih sluša uživo. Njemu je ovo bio najbolji koncert dosad. Tko je ovdje lud, gdje se sve prodaju AC/DC majice i što će biti s rock glazbom kada nijedan bend više ne bude imao frontmana? Sve su to neka pitanja koja vrijedi postaviti kad se secira koncert ovog londonskog anti-power trija.
Opet na nekom drugom mjestu, PSB u Tvornici II
Za svaki je koncert vrlo važno da si od samog početka nekako uvučen u priču. Postoje određeni elementi koji tome pomažu; prostor, ljudi, opijati, pozadinska muzika etc. Svima treba neki mamac, neka kuka, jer u nečemu mora biti kvaka. Ako je nema, zašto ostati do samog kraja? Jer čekaš svoju omiljenu pjesmu? Kakva prijevara. Nema previše koristi od dobrog bisa ako te atmosfera nije kupila već na početku. Kod benda poput PSB-a koji zapravo nema pjesme, već tek inspiracijom zaokružene i vizualima podebljane snimke filmske glazbe, atmosfera je takoreći, više-manje, možebitno, pa… sve.
Što se tiče samog scenarija, u odnosu na prvi koncert Public Service Broadcastinga u Tvornici, neke su stvari ostale iste. Propustila sam predgrupu (ovaj put namjerno, jer mi se proba Klinike Denisa Kataneca činila zanimljivija od nje), Nikola je zagrijavao publiku za DJ pultom, vani je bilo hladno, a ja sam možda čak bila i isto obučena, jer po hladnoći najradije uvijek nosim isto. No atmosfera nije bila nimalo nalik onoj od prije godinu dana. Prvo, nisam imala priliku naviknuti se na novu Tvornicu. Neka je ozvučenje bolje, meni je sve to nekako sterilno. Praktički je isto kao i prije, samo malo uštogljenije. Tom dojmu pomažu lažni ventilatori i jaka ograda ispred stagea.
“There is nothing sadder than an old hipster”
No na stranu to što je nova Tvornica preuređena s namjerom da zadovolji neki drugi tip čovjeka. Ona je, tako velika, jučer zjapila prazna. Ljudi su se u valovima raširili oko tonca i veći dio koncerta s tjelesnom dinamikom na 3% pratili šarmantnu muzičku mašinu na pozornici. Iza tonca bila je pregrada, s obje strane dugi šank, a plesni podij ovog su puta tek mjestimice prekrili stari hipsteri. Ne moram ni citirati Lennyja Brucea da bi shvatili da je to bilo malo tužno. Svemu tome usprkos JF Abrahams, Wrigglesworth i J. Willgoose, Esq. bili su jednako motivirani da naprave odličan “show program”. U zraku je samo ostalo pitanje koliko će isplativi biti sljedeći koncerti ovog tipa i odaziva u Tvornici.
To nije do benda. Uostalom, setlista je bila vrlo slična prošlogodišnjoj. Njihov perfekcionizam je vidljiv na kilometre. Ne čini mi se da u njihovim nastupima ima puno odstupanja. Oni su sami eliminirali mogućnost ljudske pogreške iz vlastitog nastupa i tako nam pokazali budućnost ambijentalne glazbe. Na stageu je gomila instrumenata, a najsnažniji je zvuk računala. Priziva to neka stara vremena, krautrock i slična odustajanja od klasične rock forme, ali nas u konačnici podsjeća na to da nas je na kraju ipak spasio pank, a ne krautrock.
Post-entertainment
Nemam ništa protiv toga da Public Service Broadcasting i svi koji ih prate nastave u istom revijalnom tonu, ali sada, kada vidim kvaku, ja se više ne mogu zabaviti na ovakvom koncertu. Čini mi se da je i dosta onih INmusic entuzijasta od prošle godine odustalo od PSB-a. Možda je tek sada vrijeme za njihov najbolji album. Možda se nakon ove beskrajne turneje ipak vrate studiju. Čini se da mnogi čekaju na novi album. Puno je ljudi nakon koncerta kupilo neko od njihovih izdanja, a oni su se čak pridružili prodavačima mercha da bi se podružili s fanovima. Za to dobivaju 12 bodova od žirija. A što se tiče tih AC/DC majica – na to još nisam spremna čuti odgovor.
