Izvještaj – INmusic festival (2. dan): Spektakularni headlineri, no ostalo je već viđeno
Drugi dan 12. izdanja INmusic festivala protekao je u znaku snažnih headlinerskih imena – Alt-J i Kings of Leon – u koje su se ulijevale nade o trenucima za pamćenje. Rekordi po posjećenosti još jednom su srušeni, iako se previše vremena izgubilo na čekanje u redovima za lošu hranu, razvodnjenu pivu i odlazak na toalet. Strože kontrole na ulazima, ponovno otimanje čepova i ograničenja u fotografiranju velikih svjetskih imena daju jasno do znanja da smo ponovno u milosti europskog režima. No izuzev nastupa headlinera i nekoliko drugih svjetlih trenutaka, drugi dan INmusica ukazao je da je festival pomalo istrošen i da mu ubuduće, osim dobrog line-upa kao ove godine, treba i osvježeni popratni sadržaj, a posebice noćni program.
Hidden stage
persons from porlock (Piše: Tin Đudajek)
Ako mene pitate, bendovi poput persons from porlock upravo su smisao Hidden stagea. Ne samo da ta mješavina psihodelije i garage rock ‘n’ rolla nevjerojatno dobro paše na taj poluzatvoreni prostor, već i konceptualno odgovara ideji koju vjerujem da Hidden Stage godinama nastoji održati, a to je predstavljanje novih, mladih i, što je najvrijednije, domaćih i regionalnih imena. Vjerujem da neću puno ili uopće promašiti kada ću reći da su persons from porlock najjače ime koje je zasviralo na ovogodišnjem Hidden stageu. Četerdeset i pet minuta koliko su dobili vrijeme je koje savršeno odgovara količini njihova repertoara. U tih četerdeset i pet minuta stalo je sve što je trebalo.
Čuli smo jednu od najjačih pjesama s prvog albuma, ali i očitog favorita publike, Charliea, ali i par novih, još neizdanih pjesama poput Affordable Amfetamines ili Bad FanFiction. Persons from porlock svakim novim koncertom nameću se kao jedno od trenutno jačih imena regionalne scene. Kliko dobro prolaze kod publike, ali i koliko su kvalitetni najbolje pokazuje i činjenica da svaka nova stvar koju naprave ubrzo postaje jedna od pjesama zbog kojih bi ljudi dolazili na njihove koncerte. To se desilo i s Affordable Amfetamines i Slasher Flick, a sada i s Bad FanFiction. Jedina zamjerka kod jučerašnjeg nastupa bila je nespretno složena set lista, no daleko od toga da je to utjecalo i na djelić atmosfere. Vjerujem da ovi ljudi zaslužuju veći stage. Ako ne ove godine onda sigurno sljedeće.
Them Moose Rush (Piše: Valentina Sertić)
Them Moose Rush dobar je na prvu i ni na jednu drugu. Dobro, svaki nastup ima zlatnih trenutaka, ali ovaj jučerašnji nije mi davao nadu u to da me čekaju takvi trenuci. Sve mi to zajedno zvuči glasno i jako, ali nezrelo. Ni ne izgleda previše zanimljivo. Naravno, kako sve izgleda nije toliko važno, ali može postati ako glazba ne odradi svoju magiju. Iako su Them Moose Rush bili dašak nečeg netrulog u tom trenutku, a imali su i naklonost jednog dijela publike, nisu najbolje iskoristili ovu priliku. Ako niste zagriženi fan, niste imali razloga biti na cijelom nastupu. Jedan pozitivan element ipak moram istaknuti, a to je vokal. U svom potencijalu da iritira, on je bio najmanje iritantna stvar u vezi ovog benda. Sve drugo mora odrasti.
Public Service Broadcasting (Piše: Valentina Sertić)
Ovo bi mogao biti najbolji koncert 12. INmusica i mislim da to nije prerano reći. U moru sličnih polusenzacija i opijenih ljudi, ovi predivni astronauti iz Londona priredili su nam festival povijesti, jednu post-prog simfoniju, dvije ode pustolovima. Pokazujući nam koliko utjecajan može biti pojedinac čak i kad ga nema, svim su našim osjetilima dokazali da je moguće pokrenuti ovaj svijet iznova. Svojim instrumentima, tuđim videima i glasom spikera, koji transgeneracijski ulijeva povjerenje u javne službe informiranja, Public Service Broadcasting nas je odveo na drugo mjesto. Zvjezdano nebo nismo mogli vidjeti, ali šator je bio NASA-in. Oni će ponovno sletjeti u Hrvatsku u listopadu. Ako možete, budite na tom sletu.
OTP World stage
Mat Shaft (Piše: Anamaria Maričić)
Dobrog i obećavajućeg hrvatskog kantautorskog modernog popa na pozornicu OTP World stagea donio je Matej Magdić zajedno s bendom okupljenim oko imena Matt Shaft. Sanjiva Twenty one pilots-ovska izvedba obogaćena zvukovima violine i ukulelea uz plesne, ali čvrste pop aranžmane bila je idealna kulisa za kasne, i dalje vruće popodnevne sate koji su po običaju bili rezervirani samo za najhrabrije, spremne nositi se s visokim temperaturama. Bend je dobio priliku predstaviti se pred skromnih petnaestak ljudi u prvome redu te malo većim brojem njih zavučenih u debelu hladovinu, ali je ekipa na pozornici pokazala da je itekako spremna nositi se s ovakvim festivalima. Nastup su završili improviziranim bisom na kojem su, na zahtjev publike, još jednom odsvirali pjesmu Worry, idealnu za završetak sparnog ljetnog dana.
Kel Assouf (Piše: Helena Kezerić)
Egzotični ritmovi drugog dana INmusic festivala na OTP World Stageu bili su zagarantirani nastupom glazbenika protjeranog iz Sahare i njegovog benda. Kel Assouf prezentirali su nam vrlo živahan rock u koji su uspješno utkani etno elementi. Publika je bila okupljena u znatno manjem broju nego jučer u ovo vrijeme na istom mjestu. Atmosfera je bila opuštena i plesna, a sama izvedba je bila energična, frontmen je komunicirao s publikom između pjesama, a okupljeni su vraćali oduševljenje kroz glasne pozdrave. Prozvala bi Kel Assoufa veselim otkrićem dana, nekako mi je OTP World Stage sinonim za pozitivna otkrića i vesele plesne ritmove.
Repetitor (Piše: Helena Kezerić)
Očekivala sam veću gužvu na Repetitoru, ali kako su se izvođene pjesme počele nizati, a publika sve više naguravati, shvatila sam da je okupljena masa na početku bila samo pristojna. Divljački pogovi u prednjem dijelu su normalna stvar na koncertima Repetitora. Mahnito skakanje Borisa Vlastelice po stageu pravi je primjer kako postoje i oni članovi bendova koji svojim kretnjama iskoriste svaki pedalj pozornice koliko god ona velika bila. Milena na bubnjevima naizgled u zadnjem planu, ali svojom snagom i žustrinom itekako je nadglasala gitaru i bas. Ova moćna životinjska trojka izvela je sve dobro poznate hitove i dio pjesama s aktualnom albuma. Svojim odličnim i energičnim nastupom pokazali su kako njihova glazba najbolje dolazi do izražaja uživo. Nema te studijske snimke koja bi mogla nadmašiti Repetitorovu izvedbu uživo.
Main Stage
Media Stres (Piše: Nives Kojić)
U nekom alternativnom svijetu Queens of the Stone Age odrastao je u Čakovcu. Svi koji su žedni takvog žanra glazbe imali su priliku jučer na glavnoj pozornici čuti njegovu balkansku verziju – Media Stres. Dečki su stvarno bili odlični, ali Main stage u pola šest popodne nije mjesto gdje će zablistati kako treba jer publike je bilo malo, a većina je sjedila. Neki kasniji termin na Hidden stageu bio bi idealan za njih. Glasni, brzi i oštri, bolje bi se snašli u nekom alternativnijem okruženju tipa Vintage Industrial Bar (ovim putem apel da se to jednog dana i dogodi). Malu zamjerku ipak imam, trebali bi poraditi na završavanju koncerta. Znam da nas nije bilo puno u publici, ali samo reći ‘hvala’ i odmah krenuti pospremati opremu ostavilo je poprilično “wait, what” dojam. To sam očekivala od Matt Shafta, ali on se čak samouvjereno razbacao pozdravom.
Alt-J (Piše: Marta Lučić)
U preuranjenom, samo za najvjernije fanove sigurnom terminu, krenula je koncertna senzacija na Main stageu. Prvi headliner drugog dana od prvog trenutka koncerta označavao je da kreće ozbiljnih, poštenih sat i pol zadovoljstva. Činilo se da su počeli tako brzo, dok sam dotrčavala s nasipa slučajući stvar koja je otvorila koncert, a i novi album “Relaxer”. Uvodna simfonija 3WW odjekivala je dok sam se probijala kroz cvijeće u kosama, sudarajući se putem s Fjallraven Kanken ruksacima. Probijanjem do pozornice potpisala sam ugovor s intenzivnim audio-vizualnim spektaklom koji se uspješno odvijao prelamajući se u mnogobrojnim snopovima svijetla i na pratećim monitorima, iako se malo manje razaznavao na početku kad se još nije smračilo.
Zanimljiv je bio i stage setup gdje je trojka iz benda raspoređena svatko u svoj “odjeljak” razdvojen zidom padajućih led-ica koje su pratile glazbu. Na trenutke su djelovali malo uštogljeno, ali izgled zasigurno vara jer su odradili koncert s puno emocije i malo govorancije. Tek su na sredini koncerta izrekli jedan mali “Thank you, this is our first time in Croatia”, nakon kojeg je uslijedio novi hit In Cold Blood vođen snažnim gitarama i karakterističnim isprekidanim ritmovima bubnja uz igre nevjerojatnog ksilofona i električnih momenata za koje sam se iskreno u početku bojala kako će zvučati uživo. Međutim majstorski su uspjeli izvesti sve potrebno da stvari zvuče autentično, nalik studijskim verzijama, ali začinjene festivalskim žarom. Sve je to činilo dodatni bonus ovom skladnom koncertu kojeg je pratila i izvrsno složena setlista s dobrim omjerom novijih stvari i starih hitova, većinom poznatih s prvijenca “An Awesome Wave”.
Publika je najglasnije surađivala na hitovima kao što su Matilda, Fitzpleasure, Every Other Freckle i drugi. Koncert je naprosto tekao prolazivši tako brzo u užitku. Vrhunac koncerta je teško odrediti, samo je kulminiralo i kulminirialo u savršenstvo. Ono što dugo nisam osjetila, osjetila sam u to poslijepodne dok se mračilo, a Alt-J je zavladao Otokom mladosti. Gdje god sam se okrenula, svi su nasmiješeno pjevali pjesme plešući u ekstazi. Pred kraj koncerta zaredale su se popularne Taro i Breezeblocks, a na njih se nadovezala osobno najdraža stvar s novog aalbuma, folkasta Pleader koja je zvučala kao kombinacija The Nationala i Fleet Foxesa, a vrlo dobre reakcije publike izmamili su i hitovi Left Hand Free i Fitzpleasure na samom kraju koncerta.
Sve su to znakovi izrazito uspješnog koncerta “s dušom”. Ovaj koncert je bio pun spektakularnih momenata, a Alt-J nije još samo jedan “indie” bend za kojeg bezdušno možete reći da ste ih čuli na INMusicu. Šteta što su svirali tako rano, ali ispalo je jako dobro u kombinaciji sa zalaskom sunca. Može vam biti jako žao ako niste stigli barem na par pjesama. Ovo je bio jedan od the koncerata INmusica.
Kings of Leon (Piše: Dubravka Sertić)
Moram priznati, nisam objektivna po pitanju Kings of Leon. Za mene su oni jedan od onih formativnih bendova na koje ću uvijek biti slaba, ako zbog ničega drugog onda zbog uspomena koje uz njih vežem. Novi album “Walls” koji je, posve očekivano, u setu bio posebno zastupljen nije mi baš sjeo na prvo slušanje, ali svojim nastupom Kingsi su me podsjetili zašto ih volim. Naslovna stvar s novog albuma je zvučala moćnije nego na studijskoj snimci, Slow Night, So Long s drugog je bila ugodno iznenađenje, Pyro je rasplakala tipa koji je stajao do mene (“I want your love. Can you feel it?” #uglycry), a Knocked Up i Fans s “Because of the Times” rasplesale su gomilu koja se nagurala oko Main stagea. Posebnu reakciju publika je ipak sačuvala za dva najveća hita: Sex on Fire i Use Somebody (iako su je neočekivano rano odsvirali, u prvoj polovici koncerta). Meni je bilo super i čini mi se da nisam jedina. Mislim da nitko tko je kupio dnevnu ulaznicu samo zbog njih nije požalio. Sada frotmana Caleba Followilla (čiji glas na koncertu zaista zvuči impresivno) držimo za riječ i čekamo da nam opet dođu.
