novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Punkoplov: 17 godina od albuma „The War on Errorism” (NOFX)

NOFX
"The War on Errorism" [album cover]
Vrijeme čitanja: 3 minute

Punkoplov #7
NOFX – „The War on Errorism”
Datum izlaska: 06.05.2003. (Fat Wreck Chords)

Koji je to …ac?

The War on Errorism” deveti je album za punk-rock zezatore iz San Francisca i prvo im dugometražno izdanje za izdavačku kuću Fat Wreck Chords čiji je vlasnik Fat Mike, pjevač i frontmen benda. NOFX, osnovan ranih 80-ih, svoj prime imao je 1994. s pločom „Punk in Drublic”, vrhunac ‘najdužom punk pjesmom’ The Decline iz 1999., a s „The War on Errorism” primakao se mainstreamu, omekšao zvuk i dosegao maksimalnu popularnost. Taj album bio je sve odjednom – povratak korijenima, korak naprijed, spoticaj nazad, ples na mjestu i još malo istoga. Rezultat je zabavan, raznovrstan, polu-politički, melodično-žestoki te boljim djelom zajebantski i opušteni punk-rock s primjesom emocija i ozbiljnosti. Znači tipični NOFX.

Kako to zvuči?

Punk-prockfinjeno. Jedna stvar zvuči ofucano, druga šlampavo, treća je ska, četvrta rastura, peta je spora, šesta brza, sedma je radio friendly… Ima svega. The Separation of Church and Skate je jedno od najboljih otvaranja NOFX albuma. Gitara ubija, riffom, ritmom, solažom, bubnjevi su razbijeni, a vokali su ovdje najglasniji. Pop-rock orijentirana Franco Un-American, sjećam je se s MTV-a, vjerojatno je najmainstream pjesma, ne samo albuma, već cijele im diskografije, a ima tu skoro 40 godina robe. Nevina melodija i blagi ritam, uz simpatični spot, jednostavno vrište VIVA Zwei i MTV Rocks.

Idiots Are Taking Over, s ludim uvodom, simpatičnim ‘Mel yell’ uzvicima, i naglašenim basom, jedan je od najenergičnijih brojeva, a Anarchy Camp je punokrvni ska opuštenjak. Kod brzih stvari izražena je brzina, kod jakih jačina, a kod recimo 13 Stitches, koja ‘nije zapravo snimljena nigdje’, naglašen je prljavi punk zvuk. Produkcijski su mi Smellyevi bubnjevi su mi najmanje drag instrument – znaju mi zazvučati plastično i plaho. El Hefe i Melvin za gitarama ubijaju, bas rastura, a vokal je, iako ne toliko privlačan na prvu, autentičan. Standardnim instrumentima pridruže se tu i tamo truba, trombon, saksofon, klavijature, vibrafon i sigurno još neki koji ne znam imenovati.

A o čemu oni trkeljaju?

Oh, o čemu ne. Kao i uvijek, s hrpom ‘punova’, liričkih smicalica i apsurdittitiesa pokriven je spektar tema, od softcore politike do anarho-kampa s blokovima sira. Punk očito nije ono što je nekad bio (“The kids who used to live for beer and speed now want their fries and coke“), a i po pitanju glazbe sve je ‘medio-core‘ (“Sing, sing a song, make it simple, so all the kids can sing along“). Naravno, u većini ovakvih slučajeva Fat Mike se ne sprda samo na tuđi, već i na vlastiti račun, tako da skoro svaku NOFX pjesmu treba uzeti s dozom (ne)ozbiljne (ne)ozbiljnosti. Tri stvari ipak se malo ozbiljnije obrušavaju na društvo, naročito u Americi (Re-gaining Unconsciousness), a kontriraja im punkutopijska Mattersville.

Kako svaku tematiku NOFX obradi na svoj način, tako imamo i netipičnu ljubavnu stvar We Got Two Jealous Agains, u kojoj protagonist uspoređuje svoju glazbenu kolekciju s kolekcijom srodne mu duše. Whoops I OD’d, pjesma bez bubnjeva, emotivno zatvara album i dokazuje da Fat Mike može itekako, na svoj način, ‘pogoditi u žicu’:  “A year has passed, Like photographs, My life is just, A scrapbook of, Old friends and faded memories, Looks like I pulled the rug from under myself, The fall’s to much for me to recover from, It’s been real fun, But now I must say goodbye, I’ll see you all at okie dogs…” Većina lirike, onaj politički i društveni dio bar, nažalost, primjenjiv je na društvo i danas.

Ima li u ovom osvrtu nešto zanimljivo?

Zapravo nema. Stavit ću umjesto teksta još jedan spot.

Zašto bi me ono bilo briga?

„The War on Errorism” je vraški dobar album vraški zanimljivog benda, jednog od velikana i veterana žanra. Zbroj svih njegovih elemenata jači je od bilo kojeg elementa zasebno te je moja preporuka konzumacija cijelog djela odjednom (nekih 36 minuta, uzmi pivo-dva). Za one koji nisu nikad slušali NOFX, a nekim čudom žele, riskiram batine i minus bodove, ali izjavljujem kako je ovo idealna točka upoznavanja i odličan ice breaker. Dođe li do drugog dejta, tu stvari postaju zanimljive…

Be social

Komentari