“Rebecca” (D. de Murier): Road to Manderley
Oduvijek volim priče o duhovima – volim šetnje po grobljima, veliki sam fan Melinde Gordon i oduvijek sam maštala da plešem Walk like man s prijateljem duhom (a on se, poput Caspera, pretvori u Devona Sawu (moj preteen crush)). Kao djevojčica sam išla na ferije baki na selo i uvijek mi se činilo, dok sam bila prekrivena bakinom debelom pernatom perinom, da u spavaćoj sobi, osim mene žive, netko diše, netko nevidljiv. Baka me tješila da nam više zla mogu napraviti živi, nego mrtvi (true that). U videoteci sam voljela posuđivati filmove o paranormalnom, a i omiljene mi epizode „Dosjei X” bile su posvećene baš duhovima. Ghost štorije bile su mi uvijek guilty pleasure – i nema veze što smo se sestrična i ja panici grlile na kauču gledajući „Progonjene”, i nema veze što sam se bojala s prijateljicom vratiti kući iz kina nakon gledanja „Šestog čula” – ti su filmovi bili must.
Nije da užitak pronalazim u strahu (OK, možda samo malo), nego me intrigiraju priče from beyond – volim učiti iz prošlosti, volim tu nit života koja se nikada ne prekida, koja se pronalazi u onima koji ostaju, volim uvijek iznova spoznati da ne znamo sve.
Rebecca za ‘ovo stanje uma’
Ipak, nije mi jasno zašto sam „Rebbecu” slavne Britanke Daphne de Murier u svojoj glavi vezala uz schrunchi gumice i šik modu osamdesetih (mora da je postojala neka TV movie ekranizacija ovog klasika iz te ere?) i zašto nisam nikada pogledala Hitchcockov Oscarom nagrađeni film (bitno da sam „Vrtoglavicu” gledala tridesetak puta – što da vam kažem, ja sam James Stewart girl all the way). Ovaj je klasik objavljen 1938. godine, a ove je godine doživio novo hrvatsko izdanje. Stanje uma koje me zadesilo posljednjih mjesec dana ponukalo me da ga potražim u knjižnici. Potražim i uživam u svakoj rečenici.
Volim tu suptilnu patetiku, volim te mirise i zvukove koje uspiju dočarati samo vješti književnici. „Sinoć sam sanjala da sam opet išla u Manderley”, započela je pripovjedačica, a ja sam bila prikovana. Naivna i mlada djevojka s odmakom se prisjećala ljeta kad je, družbujući s čangrizavom gospođom Van Hopper, u Monte Carlu upoznala šarmantnog udovca Maxima de Wintera, vlasnika mondenog imanja Manderley. Nakon kratkog druženja, postala mu je suprugom i s njim se vratila na Manderley te otkrila da njime još uvijek vlada njegova prva supruga – pokojna Rebecca (I repeat – pokojna).
Pionirka suspense psiholoških trilera
Rebeccina posveta Maximu u knjizi poezije, njen rupčić s mirisom bijelih azeleja u džepu kabanice koja nije nošena godinu dana, luda domaćica gospođa Danvers (navodi hommage autoričinoj nikad javno priznatoj privlačnosti prema ženama) koja štuje pokojnu gazdaricu poput božanstva, napuštena kućica za čamce na plaži krcata Rebeccinim stvarima, suprug koji pokojnu suprugu, koja je umrla pod nerazjašnjenim okolnostima (a kako drugačije!), nikada ne spominje, dijelovi vile koje nova gospođa De Winter nikad nije vidjela, psi koji čekaju svoju dosadašnju vlasnicu – sve su to spooky momenti ovog izuzetno pitkog gotičkog romana koji čitatelju ne daju mira, koji mu ne daju da odloži knjigu.
Cliffhanger na kraju svakog poglavlja je, čini se, specijalnost ove čudne autorice poznate po zlokobnim pričama (Hitchcockove „Ptice” isto su njena ideja), a stilom prikazivanja duhova ona nimalo ne odudara od Henryja Jamesa i njegovog „Okretaja zavrtnja”. Iako su damu Daphne de Murier uvijek svrstavali u romantike, istaknula bih da je riječ o pionirki suspense psiholoških trilera kakvi danas uživaju veliku popularnost, nemojte ju podcjenjivati!
Očekujte puno od Daphne, očekujte puno od „Rebecce” – čitajte ih ili gledajte (ovaj mjesec na Netflixu se prikazuje brand new ekranizacija s odličnom Lilly James u glavnoj ulozi), uvijek na umu imajući onu staru bakinu – „Više zla mogu nam učiniti živi, nego mrtvi.”
