Recenzija: Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa – eros ili thanatos regionalne kinematografije?
Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa, film crnogorskog redatelja Nikole Vukčevića nastao po motivima drame „Instant“ srpskog pisca i redatelja Đorđa Milosavljevića, nedavno je doživio svoju premijeru i na našim prostorima. Nakon dugog ljeta obilježenog regionalnim premijerama, ovaj se film, koji okuplja mnoga poznata imena regije poput Gorana Bogdana, Emira Hadžihafisbegovića, Momčila Otaševića, Nebojše Glogovca pa čak i Damira Urbana, pojavio i u našim kinima na milost i nemilost gledatelja koji će odrediti hoće li postati lokalni kino-hit (s obzirom na svoje visoke uloge). Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa crnogorski su kandidat za prestižnu nagradu Oscar u kategoriji najboljeg stranog filma pa ni po kojem pitanju ne nedostaje materijala za reklamu filma.
No, iako se plakat filma može pohvaliti sadržajem, pod velikim upitnikom jest može li to napraviti i sam film. Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa istovremeno su i korak naprijed i korak nazad regionalne kinematografije. U idejnom aspektu film oduševljava – temeljen na premisi da je nekada gotovo svaki grad bivše države imao jednu ulicu koja se zvala po Marksu i Engelsu, pronicljivo uočava zajednički duh ovih prostora, ali ga ne ocrtava putem rata i politike nego na jedan osobniji, svakodnevniji način koristeći se ljudskim sudbinama i samim gradom Podgoricom kao nekom vrstom protagonista. Dječaci nisu film o prošlosti, iako će nas možda njegov naziv natjerati da pomislimo takvo što; Dječaci su eksplicitno film o suvremenom trenutku, ali sa svješću da je nešto bilo prije i, kako je sam redatelj rekao na zagrebačkoj premijeri – i mi bismo ga mogli doživjeti domaćim. Neporecivo kao takav može se prozvati i generacijskim filmom (na više razina), a sigurno je da postoji neko plodno mjesto u onom što je postratna situacija.
Ono što se iza tih grandioznih parola, niza imena, teških riječi kao što su eros i thanatos krije pomalo je šuplje. Nekoliko mjeseci prije same premijere u Crnoj Gori, redatelj je u suradnji s Urbanom snimio spot za njegovu pjesmu „Ne brini“ koja je ujedno trebala biti i naslovna pjesma filma, svojevrsni sneak peak. Po pitanju spota stvari su jasne, ono što je razočaravajuće je da je redatelj pomiješao neke kategorije i cijeli film snimio poput glazbenog spota. Rezultat tih napadnih krupnih kadrova, uočljivih montažnih rezova, poigravanja kolorom i pretjerano repetativnih panorama totala gradova, uz dojam da sve skupa djeluje pomalo jefitno i izrazito populistički, da je uopće teško izdržati gledanje cijelog filma u tom konstantnom bombardiranju vizualnim signalima.
Prebrodivši vizualne dojmove, pokušaj pronalaženja nekog sigurnog mjesta za skloniti se i uživati teško je i kad je u pitanju priča filma. U nastavku premise ponovno sve zvuči i više nego primamljivo – susret obitelji koja živi odvojeno već niz godina rezultira jednom večeri gdje istovremeno jedan brat treba ubiti čovjeka, a drugi po prvi puta voditi ljubav. Već spomenuti eros i thanatos još od mitskih struktura nepogrešivo osvajaju kad je riječ o narativu – problem Dječaka stvara se na jednom drugom mjestu. Sama priča ima i previše nedorečenih rukavaca i nelogičnosti u kojima se možda ponajviše ističe ona vezana uz odnos lika Momčila Otaševića/Gorana Bogdana i Branke Stanić. S ciljem da stvore dojam neostvarenog odnosa koji je rezultirao izjalovljenom situacijom gdje nijedan od ljubavnika nije zaživio neki željeni život, priča se otegla u neuvjerljivo i ostala bez motivacije. Gledatelju ostaje nejasno zašto je Stanko odabrao baš trenutak koji je odabrao za prvi pokušaj ubojstva, riskirajući tako odnos s Lelom i ostavljajući nju u mutnoj situaciji kakvoj je bila (ukoliko je bila riječ o ljubavi), kao što i Lelina buduća karijere prostituke djeluje kao nategnuti klišej (a koja je navodno rezultat Stankovih pogrešaka). Možda najsmiješniji dio uslijedi kad Stanko uspijeva u London otići „mirne duše“, iako svjestan posljedica svojih odluka koje su se odrazile na neke druge živote u Podgorici.
Iako se Dječaci bave odnosima u obitelji i posljedicama koje mogu stvoriti neočekivane životne situacije kao što je gubitak oca, iako se bave prvim ljubavnim odnosima i njihovom naivnošću, puno toga ostaje u natuknicama te srž ostaje nedotaknuta. Poput kamere filma ukratko bi se i sama priča mogla postaviti pod jedan nazivnik – populistički. Čak i domena rock glazbe koja je provučena kroz film u cjeloukupnom dojmu djeluje upravo umetnuto za publiku najpodatniju zavođenju, nešto poput Hollywooda na domaćem terenu.
U konačnici, Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa film je koji ćete uistinu željeti voljeti, svakom ćete minutom priželjkivati da ipak možete izaći iz kino dvorane i reći da ste odgledali fenomanalan film, ali vam sam film to neće dopustiti. Htjet ćete reći da ste gledali sagu o svojoj generaciji, o naivnoj mladosti i ikonama ovog prostora, o majkama i njihovom bremenu, o onome svemu što vas okružuje, što je neizbježno u protoku života i tome gdje vas život u najgorem slučaju može odvesti. Na žalost, od silnih želja ostat će to samo još jedan mediokritetski film koji će vas na površne načine (kao što je primjerice intradijegetski narator) pokušati uvući u svoj svijet, ali mu vi nikako nećete uspjevati povjerovati. Zaključit ćete da ponekad nomen est omen nije poslovica koju možete upotrijebiti, da su ponekad u pitanju samo mediji, a da očekivanja katkad i treba ostaviti kod kuće. Možda se u tom slučaju manje razočarate ili više iznenadite.
