Recenzija – ‘For the Company’ (Little May): Divota glazbe je izbor
Volite The National? Ako vaš odgovor glasi da, razveselit ćete se kada čujete da Aaron Dessner donosi još jednu poslasticu za vas. Bruklinški songwriter, producent i skoro pa najvažniji član benda The National, ovoga puta surađuje s indie pop bendom Little May na produkciji njihovog albuma, nazvanog “For the Company”. Trojac koji dolazi iz Sidneya čine vokalistica Hannah Field te gitaristice Annie Hamilton i Liz Drummond. Dvije prijateljice, Hannah i Liz, svoje slobodno vrijeme provodile su snimajući obrade drugih izvođača u kojima je Annie pronašla potencijal i odlučila napraviti bend. Inspirirane radom izvođača kao što su Haim, Holly Throsby i Julie Stone, željele su stvarati melankolične, misteriozne, intrigantne i pomalo meditacijske pjesme, popraćene multi-instrumentalnom pozadinom, no njihov problem je taj što ipak prevladava samo zvuk elektroakustike. Stoga ovo nije album za zahtjevne slušatelje, za one koji se žele izgubiti u elementima psihodelije, rock and roll solažama ili electro jazz komadićima. Djevojke su dokazale da samo s vokalom, gitarom i bubnjem može proizaći nešto lijepo, nešto što ćete rado poslušati kada kiša počne padati i kad plašt jeseni oboji sve u smeđe.
Home je prva pjesma s debitantskog albuma i već po njoj se može suditi da je bend zadržao normu i formu te ostao revan sa svojom prepoznatljivošću – jednostavnim, lutajućim, ‘lakoslušajućim’, emotivno i lijepo složenim pjesmama. Home je među prvim skladbama koje su napisale ali nikada izvele do same objave dugosvirajućeg materijala te je za njezin izlazak odgovoran Dessner s nadahnjujućim elementima bubnja i klavira koji daje pjesmi specifičnu osobnost. Snimanje cijelog albuma odvijalo se na nagovor Dessnera u New Yorku u studiju Future past – adaptiranoj crkvi iz 19. stoljeća. Slušajući ovaj singl teško je ostati ravnodušan. Pritajeni bubnjevi, lakoća gitare i plahi glas daje optimističnost njenog poimanja, gdje je sve lako i gdje je sve moguće. Na prvu se čini da sam pojam riječi ‘dom’ ovdje predstavlja mjesto gdje nakon određenog vremena izbivanja želiš otići ali ne sam – već s voljenom osobom. Kad vam se ukaže prilika i kad krenete takvom domu, svojim bližnjima nakon dugo vremena, pustite da vas riječi “i don’t think we’re living, no, ’till we get home” odnesu. Jer tamo gdje idete opuštajuće je, porodični krug brine da sve brige budu iza vas i da s lakoćom možete proždrijeti život koji tek počinje budući da napokon možete učiniti sve bez sputavanja. Život, život, život! Glazba je upravo zbog toga tu – relaksirajući trener, master joge i meditacije.
Drugi singl objavljen s ovog albuma je Oh my my za kojeg je zaslužna Liz. Nastao je u suradnji s uglednim violinistom Rob Mossom, dajući novu ljepotu toj pjesmi. Harmonizacija akorda otvara put jednom interesantnom načinu izvedbe pjesme te je popraćena vokalom koji nedvojbeno podsjeća na „Meriki“ u izvedbi Blue Lake. Nedugo nakon druge pjesme, izbacile su podosta nesretan singl nakon kojeg će vam trebati “big hug” ili neki meki dodir. Pa zato treba reducirati svoju stranu emotivne malaksalosti i ne pripisivati si tužnjikave stihove osobno te kad je sve to urađeno poslušati Seven hours, treću stvar s albuma. Ne, ni tu se ne treba pogubiti u prošlosti svog života i preispitivati o svojim odlukama već smanjiti svoju sentimentalnost i krenuti dalje, jer će vjerojatno pobuditi emocije koje tjeraju da se zagrli jastuk.
Little May tvrde da je njima najdraža pjesma s albuma Cicadas, u kojoj promatramo boju glasa kako se gotovo neprimjetno preljeva i rasteže, u toj mjeri da nije sigurno prate li instrumenti intenzitet glasa ili glas prati intenzitet instumenta. Pjesma koja odskače iz njihovog opusa je Remind me u kojoj se zavodljivo poigravaju elektro rock zvukom. To je jedna od onih skladbi koju poželite čuti unutar nekog zadimljenog mračnog prostora i pogledima tražiti prisutne osobe. The Shine Is Brighter At Night, Bow & Arrow i Sold zvuče kao da su povezane jedna s drugom i upotpunjuju se, jedna drugoj dajući katarzičan odgovor. Natpjevi u slow motionu, opisi boli, patnje, bijega i praznine nisu nikada patetični ako su iskreni.
No, još jedna stvar koja čini ovaj bend posebnim je ta što je ovaj trojac odlučio zapečatiti početak svoje karijere s ljubavlju prema grafičkom dizajnu te tako slikati sve što je povezano s njihovim prvijencem. Sam projekt, to jest umjetničku izložbu, nazvale su “Art for the company” te su promociju diskografskog uratka upotpunile s predstavljanjem vizualnog projekata s kojim je zabilježen kompletan rad benda na albumu.
Kao što su i same izjavile – njihove pjesme dolaze iz umjetnosti, iz slušanja starih i istraživanja novih pjesama, a neke su nastale bez postojećeg razloga, bez motiva, s namjerom da ih nitko ne „strpa u jednu kutiju“ i sudi po tome. Prepušteno vam je da prošarate albumom kojeg čine dvanaest pjesama i interpretirate ih na način koji odgovora vama. Jedino što zbunjuje tijekom otkrivanja ovoga benda je to što ih je netko etiketirao kao folk, premda ovo nije zabavno-plesna ni prepjevna glazba. Više je filmski iscenirana s osobom na podiju koja proživljava emociju i u tom ritmu se kreće po istom mjestu upijajući divotu ovoga izdanja.
