Recenzija – “Gde ćeš” (Repetitor): Opet jak
Repetitor. Ime koje već polagano ulazi u legendu i koje oko sebe unazad nešto manje od deset godina stvara gotovo opipljivu zavist budućih, još niti isplaniranih generacija sličnu onakvoj kakvu mi osjećamo na spomen kultnih Šarla Akrobate ili EKV-a i njihovih legendarnih live nastupa. Repetitor je zato postao svojevrsni simbol; simbol da vrhunska glazba na ovim prostorima nije stvar prošlosti, već da i dalje postoje ljudi i bendovi koji bez problema mogu uskočiti u ogromne cipele koje su razgazili slavni bendovi neumoljivog Balkana. A live nastupi Repetitora već su i prerasli legendu. To više nisu koncerti već usklične metafore mladosti, ludosti i razbibrige. Okupljališta ljudi na kojima se slavi ideja jedne generacije. Moderna reinkarnacija bakanalija ako hoćete.
Dokaz veličine
Repetitor je s godinama sagradio luku iz koje će s godinama isploviti velik broj bendova s ovih prostora zahvaljujući upravo beogradskoj trojki. Vjerujem da je samo pitanje vremena kada će se početi govoriti kako smo svi izašli iz Repetitorove kabanice. Ili možda iz, prigodnije, Oktobarskog salona. A koliko su Beograđani veliki potvrđuje nam više činjenica. Prva je ta da ovi ljudi već četiri godine nastupaju s dva albuma! I opet, gotovo svaki koncert ostaje rasprodan. Bilo to u Hrvatskoj, Srbiji ili regiji. Za mene je ovo naprosto nevjerojatno. Jer ako pogledamo koliko su nastupa odradili samo u Zagrebu te koliko se ljudi svaki put okupilo na tim koncertima i ukrstimo je s podatkom da je Repetitor u tom trenutku imao svega dvadesetak pjesama ostaje samo pitanje. KAKO?! Kako ljudima toliko dugo vremena servirati isto, a oni da se svaki put vraćaju po još. Ako ovo nije dokaz koliko je ovaj bend velik, ne znam što jest.
A da toga nismo svjesni samo mi potvrđuje i druga činjenica. Pogledajmo samo koliko je koncerata Repetitor odradio izvan ovih naših prostora. Svirali su po Njemačkoj, Austriji, Nizozemskoj, Poljskoj, Britaniji ako se ne varam, Skandinaviji, a njihov glas čuo se i u dalekoj Kini. Ljudi su prepoznali ogroman potencijal ovoga benda i neizmjerno mi je drago što je njihova glazba doprijela do tolikog broja ušiju, a onda, vjerujem, i srca. Zato kako drugačije nazvati ovaj bend nego lukom, početnom točkom, ishodištem novog vala glazbe ovoga prostora za koju se nadam da će doživjeti pa barem isti uspjeh kao i svemogući Repetitor. Glazbe ima, staza je utabana i sve može početi.
Formalnosti
Zato nije za čuditi da je ovaj album jedan od daleko najočekivanijih albuma godine. Sumnjam da bih pretjerao i da kažem desetljeća. Nakon četiri duge godine Repetitor je skupio vremena, materijala, sjeo u studio i napravio novi album. Treći po redu studijski uradak nosi nazi “Gde ćeš“, a službeni datum izlaska mu je 18. listopada. Izdan je ponovo u suradnji sa slovenskom diskografskom kućom Moonlee Records, a postava benda također se nije mijenjala. Izdanje je daleko najkraće u Repetitorovu opusu i sadrži osam pjesama od kojih su Beskraj i Suženi snovi izbačeni kao singlovi prije službenog izdanja albuma. Toliko o formalnostima. Nego idemo vidjeti što je s novim albumom.
Surovi instinkt
Ako bih jednom riječju morao opisati Repetitor to bi definitivno bila riječ instinkt. Instinkt je u ovoj glazbi za mene sve. To ne proizlazi samo iz te sirove gitare koja se smije tradiciji sastavljanja akorda, teksta koji zvuče, semantički i otpjevano, kao da nisu napisani ničime drugim nego krvlju, već i iz same strukture pjesama koje nadilaze klasičnost ili bilo kakav sinonim tradicionalnosti. Pjesme na trenutke zvuče kao tvorevine nasumičnih dijelova, a opet toliko ispravno, točno i upravo onako kako bi i trebale. Jednostavno, kao da nisu slagane niti rađene umom, nego nepogrešivo, srcem i nevjerojatnim osjećajem za glazbu. Vjerujem da Repetitor zato iz publike uvijek izvlači ono što bilo koji drugi bend teško može izvući.
Ni na ovom albumu ne nedostaje tog instinkta. Gitara još jednom na dijelovima zvuči nasumično, naprosto neopterećeno konvencijama čime nas je i zarazila kroz prva izdanja, a opet, u pravim trenucima, toliko smisleno i, nema druge riječi nego ispravno, donoseći glavne teme pjesama. Boris Vlastelica na ovo nas je naučio još na prvijencu “Sve što vidim je prvi put” s pjesmama poput Ogledalo, Zli sin ili Životinje, nastavio na drugom izdanju “Dobrodošli na okean”, a ponovo nas oduševio zadnjim izdanjem. Repetitorov potpis je daleko od doktorskog, već jasan i čitljiv, a opet pomiješan s Borisovim jedinstvenim sviranjem gitare i nepogrešivom ritam sekcijom divnih Milene Milutinović i Ana-Marije Cupin zvuči originalno, svježe i novo svakim novim albumom.
Repetitor tako zvuči. Kao da ih je netko skupio u studiju, stisnuo ‘snimaj’ i nakon pola sata nastao je album. Možda je zato i naslov prvoga albuma toliko na mjestu. Jer svaki put kada ponovo slušam Repetitor sve što vidim izgleda kao da gledam prvi put. I možda, kao da nikada više u takvom obliku neću vidjeti. Pjesme su iskonske i iz čovjeka izvlače onaj frojdovski id, nešto što čovjeka ipak čini sličnim životinji – nagon i surovi instinkt. Ako glazba tako zvuči, jasno je i kakvu će ona reakciju dobiti i u svojoj live varijanti. Repetitor je u tom smislu ponovo uspio.
No, opet…
S druge strane, moram priznati da su mi bile potrebne čak četiri pjesme da ‘uđem’ u album. Za razliku od prethodnih izdanja, ovo mi je stiglo kao iznenađenje jer sam već prvim pjesmama prvih albuma bio kupljen. Prvi dio albuma, odnosno prve četiri pjesme nekako me nisu uspjele osvojiti. Za razliku od druge polovice albuma, na prvom dijelu pjesme zvuče više uniformirano. Zvuče kao da su rađene s laganim pritiskom na kočnicu. Kao da su nastojale biti ugurane u nekakav okvir. Iako imaju sve karakteristike onog istinski repetitorovskog, opet im nešto malo nedostaje da budu proglašene upravo repetitorovskim.
Pjesme Suženi snovi, Gde ćeš, Jataci i Kralj ničega zvuče zato više kao pjesme Sonic Youtha ili Future Of The Lefta koje Repetitor, između ostalih, i izdavaja kao uzore. Nedostaje mi samo, u trenucima, malo one nepredvidljivosti i slobode koja me kod Repetitora i osvojila. Apsolutna neopterećenost vjerojatno je ono čiji me nedostatak muči kod ovih pjesama.
Zato me nespremnim dočekala i pjesma Crveno jer je najsporija pjesma na albumu. Repetitor me inače osvajao agresijom, energijom, ne pristajanjem na kompromis koji najčešće i prati izrazito brz tempo, stoga mi je ova pjesma došla zapravo kontraintuitivno. Crveno je i početak onog drugog dijela albuma, u potpunosti neopterećenog definicijom, granicama ili bilo kakvim kompromisom. Svaka od tih pjesama, Crveno, Ako te ikada, Beskraj ili Ekspedicija, mogle bi lako biti ugurane i na prvo ili drugo izdanje i savršeno bi se uklopile. No ipak, kažem opet, moguće je čuti jedno odrastanje, sazrijevanje, mijenjanje i razliku od pjesama prvih dvaju izdanja koja niti meni nije sasvim objašnjiva. Kao uostalom i cijela veličanstvenost ove glazbe.
Zaključujem
Neminovno je da je Repetitor još jednom, po treći put, uspio. Dapače, “Gde ćeš” izdanje je koje zaslužuje samo hvalu jer Beograđani su napravili još jedno remek djelo koje će ostaviti dubok trag u regionalnoj glazbi. Treći album često zna predstavljati neki kamen na koji se bendovi znaju spotaknuti, a onda i skrenuti s puta. Iznimno mi je drago što se ovom triju to nije dogodilo. Nastavili su nam davati ono što i svi kod njih volimo; genijalnu glazbu zapakirano u njihov beskrupulozan stil. Ako volite Repetitor, zavoljet ćete i ovaj album. U to uopće ne sumnjam. S još jednim izdanjem dobili smo novog, svježeg materijala za ostavljanje i zadnjih atoma energije na koncertima. Album je postavio pitanje gdje ćemo, a odgovor je i sada i više negoli ikada prije jasan i razgovijetan. Prvom prilikom na koncert!
