Dogs in Kavala i Repetitor: Dopustite si da vam se dogodi Repetitor
Četvrtak, petak i subota u Zagrebu, uz ostala događanja kojih nije nedostajalo, bili su rezervirani za Repetitor i njihovu turneju po klubovima. Tri rasprodana koncerta u Attacku, KSET-u i Vintage Industrial baru uz tri predgrupe Harvo Jay, Spiridon i Dogs in Kavala pružila su publici uspomene za pamćenje.
Što se tiče koncerta u Vintage Industrial baru, započeo je uz minimalno odstupanje od najavljene satnice. Bilo mi je to ugodno iznenađenje jer sam očekivala da će se sve to otegnuti i započeti tek dosta kasnije, ipak je subota. U klub sam ušla s prvim taktovima prve izvođene pjesme benda Dogs in Kavala.
Dogs in Kavala – otkriće
Dogs in Kavala su trio koji dolazi iz Beograda, a glazba im je uvelike inspirirana zvukovima psych rocka šezdesetih i sedamdesetih. Osobno sam se prvi put susrela s pjesmama benda prilikom najave predgrupa. Preslušala sam njihove pjesme prije koncerta i svidjelo mi se što čujem. Dečki su bili odlično raspoloženi i s osmjehom na licu su odradili skoro veći dio koncerta.
Bilo je i malih tehničkih problema pri početku kada je gitaristi pukla žica, no Ana-Marija iz Repetitora spremno je uskočila u pomoć i donijela drugu gitaru da dečki mogu nesmetano nastaviti koncert. Promijenila je nesretnu žicu i nešto kasnije gitaristi donijela njegovu gitaru. Iako tehnički problemi nisu utjecali na svirku, ovaj trenutak glazbene kolegijalnosti bio je nešto što je dodatno podiglo atmosferu publike.
Rasplesana i glasna masa pozdravljala je svaku novu pjesmu uzvicima. Bubnjar je jednom trenutku zatražio da se svjetla malo zagase što je bio odličan potez jer ta prigušena dimna atmosfera savršeno stoji njihovim pjesmama. Jako dobar omjer sanjivih, pomalo melankoličnih dionica i onih energičnih u svakoj pjesmi publiku je držao u pokretu cijelo vrijeme. Neke od pjesama koje smo imali prilike čuti, a koje sam prepoznala su Boje, Hvala što postojiš i San u snu s njihovog EP-a “Tri pesme”. Na kraju koncerta bubnjar je najavio još jednu pjesmu nakon koje su se Nikola, Srđan i Siniša poklonili i zahvalili publici.
Repetitor – podivljala mašina
U vrijeme kad je Repetitor trojka stala na pozornicu, u prostoru publike nije se moglo ni pomaknuti. Onaj tko je trebao zadovoljiti neke potrebe više sile vječno se probijao kroz masu koja nije bila baš raspoložena za pomicanje. Set lista je bila dosta dugačka, a znojenje i nedostatak svježeg zraka bili su u proporcionalnom odnosu. Koncert je započeo pjesmom Ogledalo, uslijedili su Zdravo za gotovo i Jataci. Publika je bila glasna i jednako energična kao i članovi benda, bacale su se majice na stage i prednji dio publike cijelo vrijeme je držao ruke u zraku.
Vrhunaca koncerta bilo je nekoliko, tada je publika bila nezaustavljiva, a članovi benda svojom energijom toliko su zračili da se činilo kao nešto vanzemaljsko. Bilo je to za vrijeme izvođenja pjesama Crvena, Ako te ikada i Devojke idu u Minhen kada se Boris popeo na pojačalo. Kraj ovog koncertnog ludila i možda čak najsnažniji moment koncerta najavila je pjesma Teško Hodam za vrijeme koje je Boris toliko ušao u pjesmu, da je na pozornici djelovao poput lika iz filma, vrlo teatralan kraj s vriskovima ostavio me osupnutom.
Ništa bez bisa
Naravno da je uslijedio bis, publika je bila toliko glasna da joj se nije moglo ne udovoljiti. Zadnje izvođene pjesme bile su Ja, Životinje i Beskraj. Na kraju koncerta ponovno je uslijedilo skandiranje publike, a Ana-Marija, Milena i Boris su se poklonili okupljenima i zahvalili. Simbolično je publika ponijela Borisa prednjim dijelom prostora, bilo je to jedno predivno glazbeno iskustvo puno uzajamne ljubavi i poštovanja.
Našeg gosta u ovom slučaju nije tri dana dosta
Tri rasprodana koncerta u tri kluba, odličan odabir predgrupa koje su zasigurno dobile nove fanove, nezaboravne večeri i uspomene, koncerti o kojima se može samo sanjati, to sve i još mnogo više nosimo sa sobom u srcu nakon Repetitorove zagrebačke turneje. Zagreb obožava Repetitor i da je bio i četvrti koncert, vrlo vjerojatno bi i taj bio popunjenog kapaciteta. Što se mene tiče neka sljedeći put kad nam dođu bude pet zagrebačkih klubova. Ono što Repetitor daje publici je iskrena emocija i luda sirova energija. Repetitor može bez problema napuniti veći prostor, ali klubovi su mjesta gdje ono što oni jesu posebno dolazi do izražaja jer su oni i publika tada jedno. Svi zbijeni, jednako nabrijani, mokri i znojni. Nije bitno tko si i kako izgledaš, bitno je da si tu i da si dio tog predivnog odnosa koji Repetitor njeguje sa svojom publikom.
Attack, KSET i Vintage Industrial bar su tri potpuno drugačija prostora pa samim time i drugačija vrsta publike zalazi na svako od navedenih mjesta. Lijep je moment u kojem Repetitor zbližava ljude svojom glazbom neovisno o mjestu. Ponovno glazba pobjeđuje sve različitosti, ponovno one podjele koje si radimo međusobno nisu najmanje bitne.
Odradila sam dva od tri koncerta, jako mi je žao što sam propustila KSET. Mislila sam kako mi je Attack bio draži zbog te sirove i uprljane atmosfere koja Repetitorovim pjesmama tako dobro stoji (i ovo mislim u najboljem mogućem smislu), ali nakon što sam prespavala Vintage iskustvo promijenila sam mišljenje. Nakon ovako nečeg predivnog što ti ispuni srce koje ti onda bude veliko k’o kuća teško mi je dodijeliti riječi svim tim osjećajima pod čijim dojmom sam još uvijek. Tko je bio makar na jednom koncertu sjećat će se tog osjećaja još dugo. Taj je osjećaj potvrda zašto se Repetitor toliko voli (izuzev odlične glazbe) i pokazatelj koliku glazba ima moć. Možemo biti sretni jer smo imali prilike biti dijelom nečeg takvog i jedino što možemo reći je jedno veliko hvala.