Izvještaj: Jonathan napunio Tvornicu i predvodi underground do zaslužene slave
Nakon prošlogodišnjeg Malog pogona, a potom i objavljenog albuma prvijenca te časti da sviraju prije Editorsa i nominacije za Porin u kategoriji najboljeg novog izvođača, logičan slijed karijere jest da napuniš i Veliki pogon Tvornice, a nakon toga znamo koje dvorane slijede. Jonathan za sada sve te korake uspješno prolazi i uzdiže se na stepenicama naše alternativne scene. Oh, kako se samo uzdiže.
Možda će zlobnici reći da su „The National/Interpol/Franz Ferdinand za siromašne“, no čak i da jesu ogroman je kompliment naći se u rečenici s ovakvim velikanima. Ipak, Jonathan nije samo još jedan copy paste bend, on je mnogo više od toga. On je, dragi naši underground bendovi, vaša perjanica koja će vam sljedećeg petka potencijalno omogućiti brži uzlet i povući vas sa sobom. No o tome pri kraju teksta, osvrnimo se na sinoćnji koncert jer svakako je vrijedan pamćenja.
Prije zvijezda večeri nastupio je mladi Big Strip Gorila. Zanimljiva formacija s bubnjevima, dvije gitare, basom i vokalom ipak nije uspjela u Veliki pogon namamiti više od pedesetak znatiželjnika. Glas Marka Jankeka jednostavno je preravna linija, nema toga nečega neopipljivog što će podići pjesmu, iako su melodično sve odsvirane stvari vrlo dobro odrađene. Kada je gitarist ujedno i pjevač, a još mu se žganci hlade u tanjuru, zna se dogoditi da se više koncentrira na svirku nego na pjevanje, što se na nastupu Big Strip Gorile očitavalo kao školski primjer. Ovu tvrdnju potvrđuje i odsviran Dresden za vrijeme kojega je bila jasno uočljiva ta uvježbanost i usviranost, pa je i taj vokal zvučao potpunije i snažnije, suverenije. U ostalim numerama nedostaje dubine u glasu i pokoja njegova modulacija, no vjerujem da uz rad, rad i samo rad Big Strip Gorila može kroz kraće vrijeme doći do te točke kada će kao predgrupa privući ljude da se izvuku iz oblaka dima prostora do i sa zanimanjem zapitaju tko to tamo svira tako dobro. A onda će početi bilježiti i samostalne nastupe. Za čitav daljnji slijed ponovno pročitajte prvi odlomak.
A onda – Jonathan. U ovo doba prošle godine relativno nepoznati, godinu dana kasnije, bez imalo sumnje, zvijezde u usponu. Otvorili su s Mama, I’m ready, a Tvornica se u času ispunila gotovo do tribina. Bilo je doista lijepo vidjeti kako ljudi plešu, pjevaju tekstove i dižu ruke u zrak na bend koji tako kratko kroči šikarama naše scene. Jonathan zvuči svjetski, i to nije nikakva floskula. Ako zatvorite oči, oni nisu naš bend, perfektnim engleskim (možda vam se čini nebitno, ali russian english doista može pokvariti dojam cjelokupne glazbe) i moćnim, teškim dionicama gitare, masnim rifovima, odličnom ritam sekcijom i basom od kojega su vam sinoć poskakivale ne samo nožice, nego i žilice po tijelu Jonathan možemo zamisliti na bilo kojoj pozornici europskih festivala, bok uz bok najvećima.
Ziro je sinoć izrekao ono što se svi pitamo već neko vrijeme – „Žao nam je što se ovoga nismo sjetili prije deset godina, sada imamo već 35.“ Doista, mnogo nam je ranije trebao bend poput Jonathana, ali možda im se prije deset godina zvijezde ne bi ovako posložile kao što su posložene danas. Proljeće na alternativnoj underground sceni vlada već neko vrijeme, a upravo je Jonathanu kao starijem bratu svim mlađim bendovima pripao zadatak da scenu uvedu u ljeto. Publika je sinoć doista osjetila dašak te ljetne oluje koja se sprema, Maggie se pjevala kao da suvereno vlada top listama, a i pjesme s nedavno objavljenog maxi singla (Juvenile, Trying To Get Even) bile su vrlo dobro prihvaćene, kao i još neobjavljena Heaven. Bilo je kao na albumu, ali mnogo glasnije, baš kao što su nam i obećali u razgovoru prije nekoliko dana.
Jedina zamjerka ide u smjeru atmosferičnih uvoda koji na albumu zvuče odlično, ali na nastupu uživo kao da predugo traju. Građenje melodije od polaganog nešnalovskog uvoda, preko plesne interpolovske dionice pa sve do jonathanovskog ujednačavanja u buci i maestralnog Zirovog vokala jednostavno su ponekad vječne, ali završeci svake stvari toliko su efektni da ih se isplati čekati da se izgrade. Upravo mi je zato najviše sjela posljednja odsvirana numera na bisu, The School, u kojoj nema te gradacije, odmah vas zaliju čistom energijom i ne daju vam da stanete skakati. Usput, odlična poruka za kraj – „Get on your knees sucker!“ – mnogi bi nakon sinoćnjeg nastupa Jonathana trebali biti na koljenima. Moleći još.
Porin. Taj kipić koji poprima mitski lik u glavama alternativaca. Ove godine će se, nadam se, dogoditi zaokret. Nominacije Jonathana, M.O.R.T.-a i Bang Banga za najboljeg novog izvođača daju nadu da se stvari pokreću, da scenu više ne drže pet vječnih imena, već da navire jedan novi val izvođača, spremnih da napune i one veće dvorane od Tvornica i ostalih klubova. Ovo zapravo nije novi val, ne, svi znamo kome pripada ta sintagma. Ovo je tsunami i nemojte se sklanjati pred njime. Bit će zanimljivo pratiti dodjelu Porina sljedeći petak jer ako Jonathan u Rijeku odnese kipić, scena kojoj pripadaju konačno će dobiti potvrdu struke, a onda je sve moguće.
