Recenzija – “I See You” (The XX): Srcem u čelo
Svaki album grupe The XX čeka se kao proljeće usred zime. Otkako su objavili “xx” davne 2009. godine, kojim su do te mjere iznenadili i zadivili sve sudionike svjetske glazbene scene da je čak i Shakira pjevala njihovu Islands, ovi samozatajni mađioničari složenih stihova i fantastične atmosfere izazivaju osjećaj čežnje u slušatelju. Svi žele više The XX glazbe, a oni su odlučili udovoljiti tihim prosvjedima fanova i objaviti “I See You” na petak 13. nove godine.
Album počinje loše. Slabo i kičasto. Pliva u oblacima, bez temelja. Dangerous prati Rockyja Balbou u penjanju stubama, Say Something Loving se pridružuje Bee Geesima na plesnom podiju, a Lips čini nemoguće i vodi vas u crkvu. Početak djeluje kao da se bend trudi zaslužiti reputaciju i stvoriti nešto novo. Ne ponavljati se. Zamka u koju je upalo toliko puno izvrsnih početnika. Međutim, The XX nisu početnici i nakon prve tri loše pjesme s baroknim uvodima, A Violent Noise uvodi dobro poznatu ali nikako dosadnu XX formulu.
Srcem u čelo
Možda je uvredljivo nečije srce zvati formulom, jer to je upravo to. Srce koje se čuje u mikrofonu, slušalici i uhu. Jednom riječju, posvuda. Iskrenost i istinitost stihova. Glazba i ritam koji prate svaki otkucaj iskustva članova benda. Vrlo je lagano zaplakati, zamišljati i udvarati si da znate o čemu se radi. Pjesme na albumu čitaju misli i stavljaju vam u glavu stvari koje niste ni znali da mislite. Vodi vas na putovanje vlastitim osjećajima i iskustvima koja ste davno spremili u ladicu. A čak i ako ne doživljavate svijet toliko dramatično, možete uživati u jako dobrim ritmovima, basovima i stihovima.
“I See You” oduzima riječi, čak i iznimno talentiranom brbljavcu kao što sam ja. Nema se tu što više za napisati. Album počinje loše i pretjerano, u sredini se iskupljuje do te mjere da se početka više ni ne sjećate, a s posljednjom Test Me, unatoč eksperimentalnom uvodu, cijeli uradak postaje zabavan i to na dobar način, bez forsiranja nečeg novog. Prve tri pjesme ne moram čuti više nikada, čak ih se malo i bojim jer pokazuju kako ovaj iskren bend može postati loš, ali ostatak albuma vjerojatno ću slušati do proljeća.
