Recenzija – Seven Deadly Sins: Možemo li se ograditi od osuđivanja?
Deset godina nakon što je objavio Supersize me, ponovno gledamo dokumentaristički uradak producenta i scenarista Morgana Spurlocka, no ovoga puta u formi TV serije formata 30 minuta. Svaka od epizoda bavi se jednom od tema u kršćanskoj doktrini – smrtnim grijehom. Kompozicija pojedine epizode vrlo je jednostavna; pojavljuju se tri različite priče povezane s određenim grijehom zaokružene Spurlockovim govorom iz barokne stolice.
Ono što odlikuje ovu seriju je izražena atmosferičnost i provokativnost. Od gledatelja se istovremeno priziva reakcija i očekuje suzdržanost na način da se prikazano ne osuđuje te da se ljudima koji sudjeluju pruži poštovanje i razumijevanje. Taj odnos govornik – gledatelj unutar granica određenog egzibicionizma i voajerizma dosta je tjeskoban. Teme su takve da je teško uopće imati ikakvih predrasuda jer sadržaj nije ništa što bi mogli očekivati kao nečiju svakodnevicu. Izazov se povećava kada stvari ostanu nedorečene jer su slučajno proizašle iz nekog drugog unutarnjeg sukoba govornika, no nisu izrezane iz epizode.
Serija je dobra filmska lektira za one koje zanimaju pojednici u kontekstu društva, ali i kao individue. Ljudi koje gledamo vode u najmanju ruku zanimljive živote, no samo iz tog jednog aspekta, promatrajući ih kroz grijeh. Njihova unutranja borba je svakodnevna, dok su od strane društva podosta ograničeni, a na to ih je prisilila konfliktnost situacije. Zanimljivo je osjetiti tu interakciju kroz samog pojedinca koji se u njoj nalazi.
Ova TV serija rasteže granice ukusa od fetišizma do nemoći tjerajući da se ispitaju i vlastite granice percepcije i odnosa prema tuđim stajalištima i načinima življenja ostavljajući pitanje odnosa osuđivanje-prihvaćanje otvorenim za svakoga tko na njega želi odgovoriti.
