Recenzija – ‘Strangers to Ourselves’ (Modest Mouse): Konačno dočekani povratnički album
Seattle, grad na zapadnoj obali Sjedinjenih država, danas bi bio gotovo nezamisliv bez arhitektonskih ostvarenja Johna Grahama Jr.-a, arhitekta koji je gotovo vlastoručno oblikovao panoramu grada. Od čuvenog tornja Space Needle pa sve do visokih nebodera hotela Westin, Graham je ostavio neizbrisiv trag na identitet grada. Upravo je zato znakovito što spomenuti Westin, osim horizonta Seattlea, krasi i naslovnicu „Lonesome Crowded Westa“, drugog albuma Modest Mousea , koji ih je ujedno na neki način 1997. i etablirao na nezavisnoj glazbenoj sceni. Gotovo pa sugrađani (Issaquah je praktički predgrađe Seattlea) Graham i Modest Mouse su, svatko u svojoj struci, oblikovali svoje polje djelovanja − bilo to u vidu arhitekture ili indie scene.
S druge pak strane, Graham je zaslužan i za arhitektonski prototip onoga što danas nazivamo ‘shopping centrom’. Svojevrsni simbol konzumerizma je u pedesetima promijenio način života američkih građana, a njegov se koncept dislokacije žarišnih točki okupljanja na područjima izvan središta grada odrazio i na cjelokupnu urbanu sliku. Rezultat toga bilo je kreiranje nepreglednih i geometrijski organiziranih suburbanih područja, čija je jezgra sadržavala upravo zlokobne trgovačke megastrukture.
Ovakvi urbanistički artefakti su de facto postali prestižna mjesta za stanovanje u vremenima kad je SAD bio na vrhuncu gospodarske snage te kad se činilo da vožnja na posao iz udaljenih, udobnih predgrađa i ne predstavlja neki problem; pogotovo jer su cijene goriva bile niske i jer je bilo očekivano da će takve i ostati. Ipak, pomno projektirana predgrađa su – s obzirom na današnje uvjete – postali tek relikti minulih vremena američkog sna i zanimljive vizure promatrane iz ptičje perspektive.
Modest Mouse se na ovom albumu, između ostaloga, poigrao i s tematikom propadanja zapadne civilizacije. Možda zato i ne čudi što su ovo izdanje, prvo nakon stanke od osam godina, odlučili ukrasiti upravo zračnom fotografijom jednog od takvih naselja, proizašlom iz kolekcije Christopha Gielena pod nazivom „Ciphers.“ Štoviše, frontman Isaac Brock je kroz pjesmu The Best Room opjevao i suptilnu posvetu degradaciji onoga što nazivamo uređenim gradskim sredinama, pri refrenu izgovorivši „To the empty balconies we serenade,all the playgrounds where them kids don’t get to play“.
Promatrajući svijet kao dokumentarist i kritičar današnjeg doba, Brock je, kroz nekoliko pjesama, zabilježio osjećaje otuđenja ljudi, pustih ulica gradova, odnos prema okruženju u kojem živomo i prolaznost vremena. Tako se u The Ground walks, with time in the box metaforički bavi i iskorištavanjem prirodnih resursa, a najavni singl, Coyotes, uspoređuje čovječanstvo sa serijskim ubojicama.
Slična se priča osjeća i u uvodnoj Strangers To Ourselves, koja dijeli ime s albumom. Stihom „Didn’t seem like we realized we’d be stuck in traffic“ kao da ukazuje na društvenu stagnaciju, dok se ostatak pjesme bavi sveopćom konfuzijom i melankolijom koja prevladava u našim životima. Ipak, najveća ljepota ove skladbe leži u tome što se polako nadograđuje poput glazbenog kolaža, prerastajući kroz gradaciju u nježnu i sanjivu predigru za čak petnaest stvari koje slijede na ovom izdanju. Posebice za singl Lampshades on fire koji sadrži stanovitu odrješitost te drkost koja bi mu mogla donijeti status hit pjesme na sličan način kako je to stekla kultna „Float On“.
Naredne se dvije pjesme, doduše, mogu okarakterizirati kao manje interesantna ostvarenja na albumu; Shit in Your Cut zvuči kao da se bend na momente pokušao poigravati s varijacijama na beat hip-hopa s funk prizvukom što u izvedbi ne zvuči kao najsretnije rješenje, premda veći problem predstavlja Pistol (A. Cunanan, Miami, FL. 1996), koja ulazi u najužu konkurenciju za najgori uradak cjelokupnog opusa kreativne radionice Modest Mousea. Problem je, naime, u iritantnoj pozadinskoj matrici koja zvuči kao isforsirani odgovor na komercijalnu glazbu današnjice, popraćenoj modificiranim vokalima koji ne pristaju Brocku ni na koji način, pritom asocirajući na stravično napornu uspješnicu Duck Saucea „Barbara Streisand“ koja nas je terorizirala na ljeto 2010.
Album pak zatvara hipnotička Of Course We Know koja svojim uvodnim stihom „The streets are just blankets and we sleep on their silky corpse“ postavlja svojevrsni epilog na prije spomenutu tezu o tome da se album bavi izumiranjem urbanog duha. A tu je i vapaj upućen bogu da podastre svoju dušu i odgovori na stanje u svijetu u kojem živimo.
No unatoč tome što je album popraćen nabijenim emocijama te angažmanom oko situacije u društvu, i on sadrži neke svoje probleme. Kada se sluša u komadu, pjesmu za pjesmu, ima tendeciju zvučati više kao dugometražna trakavica (doduše, uokvirena odličnim uvodom i finalom), negoli monumentalno izdanje koje će redefinirati glazbene trendove, a kakve smo inače naviknuli slušati od Modest Mousa. Osmogodišnji hiatus i izmijenjeni članovi postave, ponajprije odlazak basista Erica Judya, očito su presudili tome da skladbe nastale u ovom razdoblju na mahove zvuče kao kolekcija nasumice izabranih uradaka proizašlih iz dugačkog razmaka bendovskih probi, negoli smislena i/ili koherentna cijelina.
„Strangers to Ourselves“ je i više nego solidno povratničko izdanje, ali se doima da je – baš kao i suburbana naselja s početka ovog osvrta – Modest Mouse možda ostavio svoj zlatni period iza sebe. Iako još uvijek funkcionira kao uspješan sastav te je iz priloženog očito da je još uvijek sposoban napisati niz odličnih pjesama, ovaj diskografski uradak u globalu ne pruža onoliku količinu ugode kao, primjerice, prethodni „Good News For People Who Like Bad News“ ili „We Were Dead Before the Ship Even Sank“. Premda zvuči dovoljno različito od prijašnjih albuma da donese neku svježinu, a dovoljno poznato da bude prijazan (zbog čega je itekako vrijedan preslušavanja) – ne može se oteti dojmu da se njegova temeljna ideja razvodnila tijekom dugog kreativnog procesa. Kako bilo, sigurno je da će brojni obožavatelji biti sretni što su indie velikani, nakon ovako dugačke stanke, konačno nešto i objavili, tako da će eventualno prigliti (nazovimo ih tako) ove nedostatke. Nama ostalima preostaje to da se vratimo starim diskografskim draguljima benda, i nadamo se da će doći bolje vrijeme i za predgrađa i za druge urbane prostore, ali i za same skromne miševe i njihovu glazbu.
