Recenzija – ‘The Dongo Durango’ (Sun Club): Ovako se rade albumi
Sun Club čine petorica mladića iz američkog Baltimorea. Ono što ovu skupinu ljudi čini posebnom je, osim što su napravili možda i najbolji debitantski album ove godine, činjenica da su možebitno najveći hipsteri na svijetu. To su jedni od onih hipstera na entu potenciju; oni koji imaju tetovirane glazbene interpunkcije na najnasumičnijim dijelovima tijela, kao svaki dobri hipsteri neobjašnjivo su opsjednuti trokutima koje također imaju tetovirane, oblače se u odjeću koja ne samo da liči na onu iz osamdesetih godina prošloga stoljeća, nego je tada i proizvedena, a i svaki spot izgleda kao da je ispao iz tog razdoblja. Iako je dolazilo i prolazilo puno bendova koji su se ponosno deklarirali hipsterima, nitko mi nije ovoliko upao u oko (i/ili uho) koliko Sun Club i mislim kako je ovo prvi bend koji svira glazbu barem jednako ako ne i više zanimljivu od ekscentričnog načina na koji se pristaše ove supkulture oblače. Također stojim iza tvrdnje da je ovo daleko najbolji debitantski album ove godine – The Dongo Durango.
Utjecaji na albumu jasni su, prepoznatljivi i imam dojam da ih se ni u jednom trenutku nije nastojalo ni na koji način prikriti ili zamaskirati, već se nota svakog od tih utjecaja da jasno raspoznati. Na ovaj način nije nastao bend koji pod svaku cijenu želi prikrivajući svoje utjecaje izgraditi svoju sliku, već je ovakvim očitim naglašavenjem glazbenih uzora nastao fenomenalan konglomerat surf rocka, indie rocka, alternativnog rocka uklopljenog u neku vrstu ambijentalnosti u kojoj primat nema jedan podžanr rocka, već svaki ravnomjerno. Od svega, najglasniji je utjecaj Curea i Roberta Smitha koji je moguće čuti kroz cijelih 27 minuta albuma i to najviše u glasu i načinu pjevanja. Ako ni u jednoj pjesmi, onda je to nemoguće ne čuti na prvim stihovima pjesme Tropicoller Lease. Osim pjevanja, utjecaj Curea još čujem i u hrabrosti strukturiranja pjesama koji je, u najmanju ruku, teško definirati. Često se iz bržeg refrena prelazi u sporiji tempo što je jako teško za izvesti te je veoma neočekivano i inovativno. Treba se naglasiti da je radeći ovo teško i cijelu pjesmu ‘održati na okupu’ iz razloga što je to upravo suprotno od očekivanoga u modernoj rock glazbi. Sun Club se ovoj besmislici doslovno narugao i to ne samo jednom, već s više pjesama na albumu, a najljepše od svega je što pjesme nimalo ne gube na tečnosti. Primjeri par exellence ovakvog strukturiranja pjesmama su, opet, Tropicoller Lease, Dressed Like Mother ili Summer Feet, ali primjer ovoga moguće je čuti kroz više manje cijeli album.
Bogatstvo melodija na klavijaturama nepogrešivo podsjećaju na najbolje dane MGMT -a. Klavijature su zanimljive i, što mi je čak i najdraže za reći, drugačije na svakoj pjesmi. Iznimno su kreativne i s promjenom zvukova da bi se prilagodile pjesmi vidljiva je sva kreativnost i virtuoznost klavijaturista. Osobno su mi najdraže melodije na pjesmi Beauty Meat, melodija na kraju pjesme Cheeba Swiftkick i refrenu/outru pjesme Dressed Like Mothers. No osim ovoga, The Dongo Durango nudi i pregršt surf melodija i mnogo, inače svojstveno navijačkoj glazbi, O – O – O napjeva. Glazba koju svira Sun Club iznimno je hrabra i beskurpulozna te je jako teško predvidjeti što će uslijediti nakon pojedinog dijela.
Ono što me posebno zaintrigiralo jest i činjenica da svaki instrument dolazi do izražaja na svoj, poseban način. Iako je toliko toga što sam nabrojao jako teško pomiriti, izgleda da je Sun Club to uspio na briljantan način te ni u jednom trenutku ne dolazi do prezasićenosti, već su svi dijelovi u svakom trenutku savršeno ukomponirani. Ono što želim reći je da svaki instrument u svojem trenutku dolazi do izražaja i nikada ne dolazi do preklapanja. Pjevač se ističe svojim specifičnim glasom, druga gitara surf riffovima, klavijature također zanimljivim melodijama, a bubanj mi se posebno dopao time što se rijetko koristi činela kao pratnja, već je to uglavnom rub bubnja.
Na albumu postoji i više pjesama poput prve Glob, The Dong Durango ili kraja pjesme Carnival Dough koje su prilično van konteksta. Prve dvije koje sam nabrojao služe kao intro u pjesme koje slijede, ali i kao svojevrsni ‘čistači nepca’ između dvije polovice albuma. Spomenuti završetak pjesme Carnival Dough uvelike me podsjeća na Beatlese budući da su oni među prvima ovako nešto počeli izvoditi, a onda nas i zadužili na shvaćanje ovakvih dijelova pjesama genijalnima. Ovaj album zahvalno je slušati u komadu, jednu pjesmu za drugom. Ponajviše je razlog tomu što ima dosta pjesama koje slijede jedna drugu, odnosno više pjesma završava početkom sljedeće. Ovo je možda također napravljeno radi nastupa uživo.
Ako bih želio sve ovo želio sažeti u par rečenica morao bih napisati da je The Dongo Durango jedan od ovogodišnjih najboljih albuma te da se definitvno mora poslušati. Ovo ne govorim samo ja, već i čak pet spotova s ovoga albuma koji su snimljeni i izdani kao singlovi. Od benda koji je prije ovog, prvog studijskog albuma, izdao tek jedan EP čiji se veći dio pretvorio u The Dongo Durango, teško se moglo očekivati ovako kompleksan, zreo i doista velik album. To ne samo da me veseli, nego s neistrpljenjem čekam novi rad Sun Cluba.
