Recenzija – “Tišina” (Sara Renar): Zatišje pred buru
Dolazak kantautorica poput Irene Žilić ili Dunje Ercegović prije nekoliko godina uvjetovao je pojavu nekih svježih i blistavih glazbenih strujanja. Njima je prethodila Nina Romić koja je, vremenski gledano, najdulje na sceni, a da bi individualni kvartet bio zadovoljen, u njega valja uvrstiti glazbeno najpromjenjiviju Saru Renar. Debitantski album “Djeca” s početka 2013. godine donio je malo nostalgične vedrine u pop-rock izričaju. Osobno sam ga preslušavao nekoliko desetaka puta, pjesme poput Djece, Termopila i Altruizma, uz singlove U velikom stilu i Bok, i dan danas čine (ili bi barem trebale biti) više od broja na našoj sceni.
Veliki potencijal benda i same Renar morao se razviti u svakom mogućem slučaju. Glazbenica je počela istraživati različite žanrove i instrumente, nekako usklađivati osjećaje i vrijeme u kojem se nalazimo te takvu emociju izvesti na vidjelo. Odmak od rocka dogodio se odmah potom i nitko nije imao ništa protiv. EP “Jesen” nagovijestio je dolazak drugačijeg smjera vjetra. Prizvuk je bio učinjen. Podloga za dalje bila je spremna i čekalo se dvije godine do “Tišine”.
Bezgranično područje
Prijelazno razdoblje više ne postoji i Sara Renar ustala je čvrstim nogama na podij te učinila stanje stvari zaista posebnim i individualiziranim. Više se ne brinemo za ograničenosti koje nam nude neki glazbenici koji vole reciklirati svoje materijale. Možda sam mislio da će se previše ugledati na svoj prvijenac pa se ukrotiti u pjesmama koje bi standardizirale određene postavljene norme. Sviđa mi se što na “Tišini” nema granica.
Ponekad prolazimo kroz album i gdje nas melodija odvede, tako ćemo i napraviti neki osobni dojam za album. Kod Renar je situacija bila posve suprotna. Svaka pjesma napravila je dojam za sebe, kao što balon napunjen helijem uzlijeće u nebo, postupno nestaje s obzora i puca zbog pritiska tlaka. Vjerojatno ste Tišinu već imali više puta na ponavljaju pa oko ulaska u njezin svijet ne bi trebalo biti sramežljivosti i iznenađenja. Ipak, svaka sljedeća numera kao da donosi nešto intimnije i jače što će vas izbaciti iz takta.
Sara Renar je potpuno shvatila neograničene mogućnosti loopova, beatova i ostale elektronike koju uključuje u proces stvaranja. Neke sitnice, poput šumova, višeglasja i dubokih baseva, teško ćete primijetiti ako slušate na nekom prosječnom zvučniku. Naravno, bit će prisutni, ali ne u svoj svojoj raskoši. Producentski, mora se priznati, album je prava poslastica. Ništa nije prepušteno slučaju, a neki “namjerni” propusti kao da mu daju rupu kroz koju udiše zrak koji ga svakom sljedećom pjesmom čini sve boljim.
Trenutno se ne mogu odlučiti postoji li neki tekst satkan za interpretaciju i kakva bi ona bila. Repeticijom stihova osjećaj pjevanja proteže se unedogled. Tako je i na Samo je vjetar, anaforom na Čuvaj svoje pjesme, a i međujezičnom igrom u Prije nego umrem. To su ujedno i tri središnje pjesme albuma koje prikazuju Sarine mogućnosti i čine razliku između dvaju intenziteta.
Trodijelna struktura
Prvi dio, uz već navedenu Tišinu, čine Dani bez sjena i Laž, zatim slijedi središnji dio zamišljen kao svojstveni intermezzo, koji ipak nije samo dopuna svemu, već vrlo bitan dio na metafizičkom poimanju Sarinih stihova, te na kraju Tišina u solo obliku, Ujevićev Notturno i instantni favorit Gdje povlačiš crtu koji na neki način vraća njezinu glazbu korijenima. Momentalni zvuk gitare bacio me ponovo u 2013. i na neki način spojio rad prvog i drugog albuma. Naravno, ne doslovno niti zvukovno. Ali vraća vas ponovnoj potrazi za esteticizmom u zvuku, koju je Sara Renar u svojem djelu “Tišina” lijepo usmjerila prema nepreglednim emocionalnim visinama.
Ostavimo se pitanja je li ovo ono što bi trebali slušati na radiju. Stvoren je krug u kojeg Sara Renar priziva svakoga tko je spreman stati uz nju. Ovo je intimna lirika, prožeta melodijom koja daje atmosferu usamljenosti i privida. Pjesničke slike su stvorene i spremne za izbacivanje na površinu. Sara je na scenu zaista došla “u velikom stilu”, a njezina glazba pravi zaplete na pravim mjestima i u pravim trenucima. Za sebe je učinila ono što je morala. Stilistički se nije poklonila ustaljenim konvencijama, već je hrabro krenula novim stazama i sada svakim korakom postavlja letvicu sve više i više.
