novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

RETROPETAK: Što kritički podbačene filmove čini ipak toliko voljenim kod publike? (“Empire Records”, A. Moyle)

empire records
Vrijeme čitanja: 3 minute

Da kritika i sami gledatelji nisu uvijek koherentni plesni par dokazuje činjenica da su mnogi filmovi kroz povijest, unatoč jako slaboj recenzijskog reakciji, svejedno osvojili srca publike i tako postali kultni klasici. Samo jedan od takvih filmova jest, exempli gratia, Tommy Wiseauov ‘maestralni’ uradak imena „The Room” iz 2003. godine koji, iako je iz realizacijskog i tehničkog aspekta potpuno podbacio, svejedno njegovi obožavatelji organiziraju godišnja okupljanja gdje uživaju u bespućima Wiseauovog zlatnog hita koji je uvršten u filmove kategorije „toliko loš da ga jednostavno morate pogledati”.

Uz „The Room”, paleta ovakvih filmova seže još dalje i na svom repertoaru sadrži naslove poput „Plan 9 iz svemira” (1959), „The Punisher” (2004), „Space Jam” (1996) i mnogi drugi. Pa kako onda neki filmovi uspiju podbaciti kod kritičara, a tako i gledatelja, dok drugi filmovi, de facto, postanu miljenici publike i globalno hvaljeni iako su njihove ocjene u velikom rivalstvu sa onima kritičkog predznaka?

Rex Manning dan kao pokretač radnje

„Empire Records” iz 1995. godine vrlo vjerojatno jest izvrstan primjer ove teze i daje odgovor na pitanje zašto je preko mnogih prestižnih filmskih stranica poput Rotten Tomatoesa ili IMDb-a njegova ocjena uvijek skoro trostruko veća od recenzijskog pandana. Fabularno, film je relativno jednostavan, upoznajemo mlade zaposlenike jednog glazbenog dućana imena Empire Records u neimenovanom gradu kojeg vodi Joe Raves (Anthony LaPaglia) tijekom perioda od jednog dana koji je za dućan dosta bitan. Rex Manning dan kako ga oni vole zvati, odnosno, dan koji posvete kultnom pjevaču Rex Manningu (Maxwell Caulfield) koji počasti sve svoje obožavatelje in vivo prisutnošću. U međuvremenu, tijekom istog dana odvijaju se i druge radnje te upoznaju drugi likovi poput naslovnih kao što su Lucas (Rory Cochrane) koji pokrade svog šefa zbog čega ga Joe odluči staviti u ‘kućni pritvor’, A.J. (Johnny Whitworth) koji je skriveni umjetnik potajno zaljubljen u kolegicu s posla Corey Mason (Liv Tyler) koja, s druge strane, luduje za Rex Manningom i dobila napokon priliku upoznati ga uživo. Tu su još i odvažna Gina (Renée Zellweger), mračna Debra (Robin Tunney), simpatični Mark (Ethan Embry) te brojni drugi likovi koji su dio priče o ovom unikatnom glazbenom dućanu.

Osjećaj fabularne ‘vešmašine’

Glavni problem filma leži na njegovoj prenatrpanosti. Preveliki broj zanimljivih likova i previše radnji koje su izgurane u film od samo sat i pol nedovoljno je vremena da bi gledatelj imao vremena odahnuti od mnogih događaja koji ga konstatno zasipaju i tako se pruža lagano osjećaj ‘vešmašine’ gdje je preteško pratiti narativ filma koji je, odista, prenatrpan. Drugi veliki problem jest djetinjast scenarij, kao i realizacija nekih scena. Iako na momente „Empire Records” ima taj holivudski štih, svejedno su mnoge scene, poput one koja prikazuje pljačku dućana, zaista infantilno prikazane i nemoguće im je seriozno pristupiti, a gledatelj si ne može pomoći da se ne zapita – „kako su mogli ovakvo nešto pustiti u javnost?”.

No, unatoč problemima scenarističkog i tehničkog aspekta, „Empire Records” ne može pomoći svojem šarmu koji ga čini toliko voljenim filmom. Od samih likova koji su unikatni i ikonični, a tu se zasluga daje izvrsnim interpretacijama glumaca kao i izvrsnoj dinamici tijekom cijele radnje, ono je što ovomu filmu daje toliki potencijal da bude voljen. Djeluje kao da su producenti casting dijelu filma posvetili veću pažnju od cjelokupne produkcije, ali to je svakako i pohvalno s obzirom na to da su, u konačnici, likovi ti koji čine ovaj film zanimljivim, dok je radnja uglavnom usputna i nenametljiva. Također, glazba je vrlo jaki faktor ukupnog filmskog dojma koji poput pilosa drži uspjeh ovoga filma i svakako zaslužuje dodatne ovacije. The Flying Lizards, AC/DC, Edwyn Collins, Buggles, Ape Hangers i The Cranberries tek su neka od imena idealno inkorporiranih u sami kontekst scene.

Filmski klasik na svojevrstan način

U konačnici, „Empire Records” definitivno stoji kao ambivalentan film koji s jedne strane tehnički nije najbolje realiziran isto kao što je i sami scenaristički pristup dosta nezreo gdje se previše likova stavlja u prekratku radnju, zbog čega je nemoguće shvatiti određene motivacije pojedinih persona; što ih pokreće, zašto postupaju tako kako postupaju i zašto na određene situacije reagiraju tako kako reagiraju. Jednostavno, uz samu glavnu radnju koja nije pretjerano komplicirana, film vrvi mnogim pojedinim podradnjama koje su nedovoljno istražene i djeluju razbacano te ih je teško pratiti u periodu od tek 90 minuta. Dodatnih 20-ak minuta narativa svakako bi pripomoglo, a ideja o transcendenciji filma u mini-seriju jednako tako ne bi bila loša.

Svejedno, sama glumačka dinamika kao i zanimljivi te upečatljivi likovi interpretirani od strane glumačkih veterana poput Anthony LaPaglia, Renée Zellweger, Liv Tyler i drugih pomiješano sa izvrsnim glazbenim odabirom koji se idealno kontekstualno uklapa u radnju filma čine ovaj film toliko neodoljivo šarmantnim i voljenim, a samim time ga i izvlače iz šablone loših filmova koji nakon jednog gledanja budu zaboravljeni. Preporuka prvenstveno stoji za sve glazbene obožavatelje kao i one koji preferiraju gledati kultne filmove jer „Empire Records” na svoj određen način zaslužuje takav status.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

Be social

Komentari