Snježana Abramović Milković: “ZKM razvija publiku koja kritički promišlja teatar”

Snježana Abramović Milković od prosinca 2014. godine ravnateljica je Zagrebačkog kazališta mladih. Karijeru je započela kao plesačica, a od 1992. do 2014. bila je umjetnička voditeljica Zagrebačkog plesnog ansambla koji je repertoarno profilirala i međunarodno afirmirala. Koreografirala je nekoliko plesnih predstava i veliki broj opera, dramskih i dječjih predstava, a pritom je surađivala s redateljima poput Paola Magellija, Eduarda Milera, Krešimira Dolenčića, Borisa Liješevića i drugima. Dobitnica je nekoliko Nagrada hrvatskog glumišta, a u ovih dvije i pol godine mandata veliki je broj nagrada osvojio i ZKM, prvenstveno za sada već antologijsku predstavu “Hinkemann”.

Uoči početka nove sezone razgovarali smo o novim repertoarnim naslovima, predstavama iz prošle dvije sezone, suradnji ZKM-a s mladim redateljima i glumcima, situaciji Zagrebačkog plesnog centra i drugim kazališnim temama.

Bez odugovlačenja, za početak pitanje koje nas sve najviše zanima – koje ćemo premijerne predstave gledati u Zagrebačkom kazalištu mladih u sezoni 2017./18.?

Sljedeće godine u ožujku ZKM obilježava sedamdesetu godišnjicu osnutka tako da ćemo u ovoj slavljeničkoj sezoni premijerama tematski obuhvatiti sve one segmente kazališnog stvaralaštva koji su okarakterizirali ZKM kroz godine djelovanja, od predstava za najmlađe, predstava za tinejdžere, do klasika u novom scenskom čitanju, suvremenog dramskog teksta i autorskog teatra. Sezonu će otvoriti predstava “Zdrav i čisti dom, to je baš po mom“, ekološka priča za najmlađe gledatelje za koju tekst i režiju potpisuje Kristijan Ugrina. Predstava je dio projekta Inkubator koji daje priliku članovima glumačkog ansambla za autorski rad i istraživanje.

Renata Carola Gatica režirat će Carrolovu “Alisu u zemlji čudesa” u dramatizaciji Ivora Martinića, drukčiju, originalnu priču o Alisi koja strahuje od odrastanja da ne bi izgubila maštu i izgubila sebe u svijetu odraslih u kojem vladaju materijalne vrijednosti. Poznata sarajevska redateljica mlađe generacije Selma Spahić režirat će “Ono što nedostaje”, Držićem nagrađenu suvremenu dramu Tomislava Zajca. Režirat će i  Igor Vuk Torbica, Bojan Đorđev i Edvin Liverić. Najavu cijele sezone objavit ćemo 13. rujna na press konferenciji.

Koje će se starije predstave zadržati na repertoaru? Hoće li zagrebačka publika moći još koji put pogledati nagrađivane predstave “Kristofor Kolumbo“, “Hamlet” i “Hinkemann“?

ZKM na repertoaru ima oko trinaest naslova i  dokle god postoji interes publike predstava se “ne skida” s repertoara, ipak je u svaku predstavu uložen veliki trud i novac. Naša publika može još uvijek pogledati “Hinkemanna” koji je u prošloj sezoni dobio veliki broj nagrada, laureat je Gavellinih večeri i Festivala malih scena u Rijeci, nagrađen je Nagradom hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cjelini, ovjenčan je nagradama na Festivalu bez prijevoda u Užicu. Na repertoaru su i “Noćni život“, “Čarobni brijeg“,  “Črna mati zemla“, “Radnice u gladovanju”, “Hamlet” koji je sjajno primljen kod poljske publike ovog ljeta na Shakespeareovom festivalu u Gdanjsku; “Velika bilježnica”, “Ponoć”, “Pad”, a u sklopu repertoara za mlade “Sherlock Holmes“ i  “Priroda i društvo“.

Što se premijera tiče, “Ono što nedostaje” bit će treći tekst nagrađen nagradom Marin Držić koji postavljate u ZKM-u, nakon “(Pret)posljednje pande ili statike” Dine Pešuta i “Noćnog života” Ivana Vidića. Pribrojimo li tim naslovima dramu “Radnice u gladovanju” Gorana Ferčeca, primjećujemo da puno pažnje posvećujete suvremenom hrvatskom dramskom pismu. O čemu se radi u drami “Ono što nedostaje”?

Mislim da ZKM, kao što je i praksa u velikim europskim teatrima sličnog profila, treba maksimalno biti otvoren prema suvremenim domaćim dramskim tekstovima, dapače po uspjehu takvih komada teatar dobiva na težini. Mi smo takav tip kazališta koje se bavi novim dramskim pismom i istraživanjem novih redateljskih rukopisa. Imamo jako zanimljive pisce mlađe generacije i žao mi je što nemamo mogućnosti još više otvoriti prostor novim kreativnim snagama – iako je interes velik.

Prošla sezona bila je potpuno posvećena hrvatskim autorima s čak dvije praizvedbe, “Noćni život” Ivana Vidića i “Črna mati zemla” Kristiana Novaka. Mislim da predstave koje plasiraju hrvatske autore najlakše nađu put prema inozemnim kazališnim festivalima.

“Ono što nedostaje” intimistička je drama o obitelji. Isprepliće se više priča o obiteljskim situacijama u kojima pratimo suočavanje s izazovima suvremenog života, ali i pokušaj rješavanja trauma kroz naslijeđene obrasce ponašanja. Pokušaj traženja bliskosti na pogrešnom mjestu završava tragedijom.

Spomenuli ste “Črnu mati zemla”, a za vrijeme vašeg mandata na pozornici ZKM-a našao se i roman “Živjet ćemo bolje” Maje Hrgović. Osim suvremenih drama i romana, tu su i autorski projekti Mirana Kurspahića i Montažstroja kojima je ZKM nastavio svoju tradiciju političkog kazališta.

Da, u ZKM je praizveden i roman “Živjet ćemo bolje” u koprodukciji s Hotelom Bulić u sezoni u kojoj smo imali i koprodukcije s Montažstrojem, kolektivom Skroz i de facto, odnosno nezavisnom kazališnom scenom na koju sam posebno senzibilizirana jer sam godinama umjetnički djelovala na nezavisnoj sceni.

“Črna mati zemla” je praizvedena u travnju ove godine u sezoni posvećenoj hrvatskim autorima. Roman me oduševio i duboko potresao ne samo svojom oniričnošću međimurskih legendi, već i opisima pedofilskog zlostavljanja koje nitko ne vidi ili ne želi vidjeti i brutalnošću zajednice koja isključuje sve one koji se u nju ne uklapaju. Mi o zlostavljanju u društvu ne govorimo dovoljno i najčešće se pravimo da ne postoji – govorim o fizičkom, ali i psihičkom zlostavljanju koje se svakodnevno događa u našem društvu niske tolerancije. “Črna mati zemla” je zaista kazališni hit u najboljem smislu riječi, emotivna, potresna predstava koja je uvijek rasprodana i često publika izlazi plačući.

Nikako ne bih okarakterizirala izbor kao političko kazalište, poznato je da je već dugo prisutna svojevrsna redefinicija tog pojma i ne treba ga danas upotrebljavati kao u prošlim vremenima. Teatar se danas treba okušavati i obračunavati s profinjeno zakulisnim problemima kojima okrutnost otima svaku potrebu za “revolucijama” kakve smo poznavali.  No što je zlo plemenitije, izazov kazališta i uopće umjetnosti je veći.

Ukratko, zanimaju me refleksije naše stvarnosti koje itekako utječu na nas i svakodnevni život i ne možemo zabiti glavu u pijesak u vremenima kao što su ova, vremenima jakih ideoloških podjela, ali i beskrupuloznoj dominaciji kapitala zbog kojih se lako odustaje od uvjerenja i morala, vremenima u kojima se nismo  oslobodili trauma rata, ne želimo vidjeti koliko smo netolerantni, ne znamo se solidarizirati, tehnologija nas je otuđila, postali smo robovi banaka i korporacija tako da živimo na rubu dostojanstva, iako imamo iluziju da nešto posjedujemo, nešto što još nismo niti otplatili. Vremenima koja osiromašuju duh, a nude iluziju materijalnog blagostanja.

Sagledamo li ove dvije i pol godine vašeg mandata, jedna se predstava ipak izdvaja ispred svih nabrojenih – “Hinkemann” Ernsta Tollera u režiji Igora Vuka Torbice. “Hinkemann” je osvojio niz nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu, predstava je igrala u Ljubljani, Beogradu i Slovačkoj, a može se reći da je Torbici priskrbila zvjezdani status među kazalištarcima i otvorila mu vrata u cijeloj regiji. Što donosi druga suradnja Torbice i ZKM-a?

Igor je izuzetno talentirani redatelj i ima poseban odnos s ansamblom, što je dalo izuzetan rezultat. “Hinkemann” je, slobodno mogu reći, antologijska predstava koja će se dugo spominjati. “Črna mati zemla” ima sličan potencijal. Drago mi je da je Igor upravo kroz rad u ZKM-u osvojio hrvatsku publiku i kritiku te da su mu se širom otvorila vrata za daljnji profesionalni rad. Početkom sljedeće godine počinje s novom predstavom koja će premijerno biti izvedena u ožujku i samo ću otkriti da se radi o Shakespeareu i komadu koji nije dugo izvođen na hrvatskim pozornicama. Vjerujem da će obradovati sve ljubitelje kazališta…

Ove ćete sezone u ZKM-u ugostiti još jednu perspektivnu regionalnu redateljicu, Selmu Spahić. Zašto ste nju odabrali da režira “Ono što nedostaje”?

Selma je izuzetno talentirana redateljica mlađe generacije koja nije nikada režirala u Zagrebu, iako je u regiji dobro poznata. Mislim da je drama Tomislava Zajeca zaista bliska njenoj kazališnoj poetici. Isto tako, zanima me predstavljanje novih redateljskih imena zagrebačkoj publici i raduje me kad redatelji (što se dogodilo s Igorom Vukom Torbicom) postanu zanimljivi i drugim teatrima i drugim sredinama. Isto je i s tekstovima, nastojim da naslovi nisu već neko vrijeme izvođeni u Hrvatskoj.

Što se mladih hrvatskih redatelja tiče, Ivan Planinić već je dva puta u prošle dvije godine režirao u ZKM-u, predstavu “Elza hoda kroz zidove” Ivane Šojat Kuči i svoj diplomski rad, “Ponoć” Josipa Kulundžića. Što je s ostalima? Ne može se reći da ih nema, primjerice Paolo Tišljarić režirao je izvrsne “Nove pustolovine Don Quijotea” Tariqa Alija u HNK u Zagrebu, Lea Anastazija Fleger “Bog maskara” Yasmine Reze u HNK u Varaždinu. Hoće li oni ili netko drugi dobiti priliku u ZKM-u?

Što se tiče Ivana Planinića, izuzetno me raduje da je u ZKM-u radio “Ponoć”, gotovo zaboravljenu ekspresionističku dramu zapostavljenog dramatičara. ZKM je ovom dramom dobio priliku zaviriti u škrinju zanimljive hrvatske dramatike, ali i podučiti mladu publiku (što je dio naše zadaće) o dramskim stilovima jer se Planinić i time vrlo ozbiljno bavio. Što se tiče drugih imena koje ste spomenuli, naravno da će dobiti priliku, ZKM je otvoren mladim redateljima. I Tamara Damjanović i Lea Anastazija Fleger radile su u prošloj sezoni kao asistentice redatelja, Tamara na “Noćnom životu” i “Radnicama u gladovanju”, a Lea na “Črnoj mati zemla”. Dakle i rad s iskusnim redateljima je jako važan za profesionalni razvoj mladih redatelja.

Kad smo kod mladih, glumački ansambl osvježili ste mladim imenima – Hrvojka Begović, Dado Ćosić, Adrian Pezdirc, Mia Biondić, Anđela Ramljak, Milica Manojlović, a Marija Šegvić i Dajana Čuljak u ZKM-u su bile na stručnom osposobljavanju. Ansamblu su se također pridružili i afirmirani glumci Rakan Rushaidat i Nataša Dangubić. Kako biste opisali trenutni ansambl ZKM-a? Hoće li u sljedećim mjesecima doći do promjena u ansamblu?

Da, došlo je do osvježenja i promjene u glumačkom ansamblu što je motivirajuće za ostale kolege. Od početka mog mandata došle su u ZKM neke nove glumačke energije i mlade snage, primljeni su Dado Ćosić, Adrian Pezdirc, Anđela Ramljak i Hrvojka Begović, od već etabliranih glumaca Rakan Rushaidat i Nataša Dangubić, novi stalni suradnici su Mia Biondić, Milica Manojlović i Robert Budak. Trenutno su na stručnom usavršavanju Mateo Videk i Tina Orlandini. Ansambl ZKM-a je zbog svoje marljivosti, spremnosti na istraživanja u procesu rada, otvorenosti prema različitim redateljskim pristupima, poseban i snažan glumački ansambl.

Važno je da svaki novi član ima jednako razvijenu radnu etiku i otvorenost. Osim toga mislim da institucije trebaju biti otvorene pogotovo prema mladim ljudima jer teško je godinama biti u istom kazalištu, potreba za profesionalnom promjenom i novim iskustvima je normalna, a kod nas nažalost rijetka jer fluktuacije glumaca skoro niti nema. Institucionalna kazališta rijetko se otvaraju vanjskim gostima iz financijskih i produkcijskih razloga, što je šteta.

ZKM je ove dvije godine s Akademijom dramske umjetnosti surađivao na diplomskim ispitima producenta Jure Matulića (“Elza hoda kroz zidove”) i spomenutog redatelja Ivana Planinića (“Ponoć”). Namjeravate li pojačati tu suradnju, recimo uključiti studente glume u predstave, pružiti priliku neafirmiranim redateljima ili dramatičarima?

Imamo potpisan ugovor s ADU o suradnji, sigurno da treba dati povjerenje neafirmiranim redateljima i da će se suradnja s ADU nastaviti dalje, u posljednje tri godine imali smo tri diplomska ispita, dva iz produkcije, jedan iz režije. Teško je studente glume uključivati u predstave zbog akademskih obaveza, ali zato smo kroz stručno usavršavanje jako puno mladih ljudi angažirali u predstave.

Na početku svog mandata najavili ste projekt Kazališni inkubator u sklopu kojeg bi ZKM-ovi glumci razvijali svoje projekte. Prvi takav bio je uspješna i hvaljena “Velika bilježnica” u režiji Edvina Liverića, a sada dolazi predstava Kristijana Ugrine “Čist i zdrav dom,to je baš po mom”. Na koji se način biraju projekti? Razvijate li već nešto novo?

Inkubator je otvorio zanimljivu kreativnu platformu, glumci i pišu tekstove, režiraju, bave se pedagoškim radom. ZKM je iznjedrio izuzetnog redatelja iz svojih glumačkih redova, a to je Rene Medvešek, sada se to događa s Edvinom Liverićem koji je režirao odličnu “Veliku bilježnicu”. Projekte biram prema prijedlozima glumaca koji ih ekspliciraju, a naravno u skladu s repertoarom te sezone.

Puno je uspjeha prošle godine ostvarila predstava “Sherlock Holmes” za koju je tekst, po motivima A. C. Doylea, napisala Ana Tonković Dolenčić. Je li vas uspjeh te predstave potaknuo da ove godine na repertoar uvrstite “Alisu u zemlji čudesa” za koju je novi tekst po romanu Lewisa Carrolla napisao Ivor Martinić?

Naša obaveza odnosno misija kazališta je i repertoar za mlade pa će Renata Carola Gatica režirati “Alisu u zemlji čudesa” u dramatizaciji Ivora Martinića. Bit će to drugačija Alisa i vrlo zabavna, a već dulje vrijeme je mladi nisu imali prilike vidjeti u kazalištu.

ZKM je oduvijek intenzivno surađivao s plesnom scenom, a to ste i vi nastavili. Spomenut ću samo dio predstava – “Anatomija mačke” Ksenije Zec i Petre Hrašćanec, “Starost / Alzheimer cafe” Mirjane Preis, “Devil’s Garden” Zagrebačkog plesnog ansambla. No u međuvremenu se ZKM-u pripojio Zagrebački plesni centar. Kakva je situacija sada, nakon nekoliko mjeseci? Kako trenutno funkcionira Zagrebački plesni centar?

ZKM administrativno i financijski upravlja ZPC-om koji je ostao produkcijski centar odnosno servis svim plesnim grupama i samostalnim koreografima. Ako se ZPC bude odvajao kao mala javna ustanova, sve će biti pripremljeno i organizirano za kvalitetan rad. Zgrada se trenutno popravlja, uvjeti plesnim grupama su bolji jer zadržavaju prihod od ulaznica i imaju uslugu organizacijskog tima koji im pomaže u prodaji i promociji te osiguravaju tehničku potporu. Te usluge ne moraju plaćati kao prije. Cilj je osigurati uvjete za veći broj repriza plesnim grupama i sustavno raditi na razvoju plesne publike.

Koje bi rješenje po vama bilo najbolje za budućnost Zagrebačkog plesnog centra? Ipak dolazite iz plesne struke i znate iz prve ruke s kojim se poteškoćama plesna scena susreće te kakvi su uvjeti potrebni za rad.

Na samom početku, kada je oformljen, ZPC je trebao biti osnovan kao mala javna ustanova u kulturi i imati ravnatelje koji se na isti način bira kao ravnatelji kazališta, mandatno.

Ove ste sezone organizirali nekoliko tribina u ZKM-u, poput ciklusa tribina Čitanje kazališta koji vodi Srđan Sandić ili tribine uoči premijere “Črne mati zemla”. Hoćete li nastaviti s time, možete li najaviti što nas u tom segmentu očekuje nove sezone?

Da, Srđan Sandić će ove sezone svaki mjesec pripremati i moderirati tribine Čitanje kazališta, o kazalištu i kazališnom postupku. Tematski će se tribine vezivati uz repertoar ZKM-a, a očekujemo i zanimljive goste. Prva tribina održat će se u listopadu podnaslova “Roman u raljama drame”, a tema joj je problematika dramatizacije romana i roman u hrvatskom kazalištu.

Što smatrate trenutno najvećom slabosti ZKM-a? Postoji li neki problem ili minus koji biste u narednom razdoblju željeli popraviti?

Mislim da svakom ravnatelju treba vremena da razvije vrstu organizacije rada kakvu smatra optimalnom za rad u tako velikim organizacijama. Ja od početka radim na razvoju timskog rada i osjećaja za preuzimanjem odgovornosti za svoj segment posla jer mi svi zajedno radimo različite poslove za jedan te isti projekt, a to je repertoar odnosno realizacija predstava. Svakako trebamo bolje ekipirati scensku tehniku koje je premalo za tako zahtjevne produkcije koje radimo, nadam se da će nas Grad u tome podržati. Trenutačno je u ZKM-u smjena generacija, jako puno djelatnika nam odlazi u mirovinu i dolaze neki novi mladi ljudi puni radnog elana, što je dobar prirodan proces.

Iz dosadašnjeg bi se razgovora mogao izvući taj odgovor, no da sumiramo – kakvo bi kazalište ZKM trebalo biti? I za kraj – jeste li zadovoljni odazivom publike?

Važno mi je da se u ZKM-u događaju neke nove poetike i novi redateljski rukopisi, da kazalište bude propulzivno, intrigantno i razvija publiku koja kritički promišlja teatar. Popunjene dvorane govore najbolje same za sebe. Za predstavu “Črna mati zemla” postoji lista čekanja, a o predstavama za mlade da i ne govorim, o čemu najbolje svjedoči interes škola. Usmena predaja je stara, prokušana metoda, ali nosi i određeno neprocjenjivo poštenje. A Zagrebačko kazalište mladih želi i gradi pošten odnos prema svim svojoj gledateljima.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.