RETROSPEKTIVA „Band of Brothers”: Kroz pakao Europe do najbolje ratne serije svih vremena
Što se tiče ratnih serija (u ovom slučaju mini-serija) „Band of Brothers” („Združena braća”) niti 22 godine nakon izlaska nema ozbiljniju konkurenciju. Nakon vrlo jasnog stava o tome kako Spielbergova i Hanksova serija ostavlja jak dojam, priču o Easy Company zasad ćemo ostaviti malo po strani.
Dojam je kako je Hollywood protekla dva desetljeća polagano iscrpio sve što se moglo iz ratova u kojima su sudjelovali – odnosi se to na zbivanja u Američkom građanskom ratu, Prvom svjetskom ratu, Drugom svjetskom ratu, Vijetnamskom ratu, Hladnom ratu, Korejskom ratu, Prvom zaljevskom ratu, Drugom zaljevskom ratu, Ratu u Afganistanu i Iraku. Da ne idemo dublje u povijest, zasad je ovo dovoljno, čak i za američke standarde.
Popis naslova, a tu se ponajprije moramo koncentrirati na filmove, je zadivljujuć’, pogotovo ako se koncentriramo na rane dvijetisućite kada je kampanja ujaka Sama, tog prepoznatljivog simbola poziva u vojsku SAD-a, bila posebno jaka zbog Rata protiv terorizma, odnosno Al-Kaide, Talibana, ISIL-a i ostalih.
Povijesno gledano, možemo govoriti o čistokrvnim ratnim filmovima gdje akcija, ubijanje i uništavanje čine temeljni dio filma, dok nam s druge strane stoje antiratna djela, prožeta dubljim pogledom na rat. Ipak, ni takvi filmovi nisu lišeni izravnih sukoba na frontu.
Rat kroz desetljeća
Nemali je broj onih koji su se pojavljivali po desetljećima, ako krenemo od pedesetih godina s Kubrickovim „Stazama slave” i „Mostom na rijeci Kwai” pa preko šezdesetih koje mogu predstavljali „Najduži dan” i „12 žigosanih”.
Altmanov „M.A.S.H.” zasebna je kategorija u seriji i filmu, nešto u kao i Tarantinovi „Nemilosrdni gadovi” četiri desetljeća nakon. Sedamdesete je otvorio „Patton”, a to razdoblje zaokružili su kultni „Lovac na jelene” i „Apokalipsa danas”.
U osamdesetima rat se na filmu doživljavao preko „Platoona”, Kubrick je snimio još jedan ratni, ovaj put povezan s Vijetnamom „Full Metal Jacket”, a natruhe antiratnosti dobili smo u „Rođenom 4. srpnja” s tada već velikom zvijezdom Tomom Cruiseom.
Devedesete nisu nikakav izuzetak – u prvoj polovici dobili smo „Schindlerovu listu”, film kojim je Spielberg nagovijestio što sprema nekoliko godina nakon, a to mu se uvelike vratilo sa sedam Oscara. Naravno, film nije ‘klasični’ ratni kao neki otprije nabrojani, ali puške i artiljeriju nadoknadio je u „Spašavanju vojnika Ryana”.
Druga strana medalje iste godine kada i „Ryan” bila je Malickova „Tanka crvena linija”, osobni (anti)ratni favorit do današnjih dana. Devedesete kao godine Zaljevskog rata zapečaćene su s „Tri kralja”.
Zatim dolazi razdoblje ratnog spektakla, blockbusteri poput „Pearl Harbora” i „Pada crnog jastreba” zavladali su kinima, tu je bio i „Neprijatelj pred vratima”, dok je „Pijanist” Romana Polanskog također u domeni antiratnog.
U sljedećih nekoliko godina dobivamo pod ruku od svega pomalo – Vijetnamom se bavi „Bili smo vojnici”, obje strane u WW2 daju nam Eastwoodovi filmovi „Zastave naših očeva” i „Pisma s Iwo Jime”, a pustinjska zbivanja približava nam pomalo iznenađujuće Oscarom ovjenčani „Narednik James”.
Posljednjih desetak godina snimljeni su „Fury”, „Američki snajper”, „Greben spašenih”, „Dunkirk” i „1917”, kao savršen zaključak pretpandemijskog vremena. Veći hit i naslov koji je izazvao pažnju kod gledatelja i kritike je treća filmska ekranizacija „Na zapadu ništa novo”, ovaj put u njemačkoj produkciji pod okriljem Netflixa.
D-Day +…
Kao što možemo vidjeti, brojni redatelji, scenaristi i producenti uzeli su u ruke određene ratne memoare te ih pretvorili u priču za filmsko platno, manje ili više vjernu zbivanjima koja su se zaista dogodila. Tamo negdje na prijelazu stoljeća, Steven Spielberg i Tom Hanks dokopali su se knjige „Band of Brothers” povjesničara Stephena E. Ambrosea, čovjeka koji je iza sebe već imao cijenjene biografije generala Eisenhowera i predsjednika Nixona. Godine 1992. objavio je pregled i ratni put E satnije (Easy Company), od njihove obuke u kampu Toccoa pa preko masovnog iskrcavanja saveznika na Dan D, bitaka u Normandiji, operaciji Market Garden, bitke u Ardenima, oslobađanja koncentracijskog logora pa do ulaska u Hitlerovo Orlovo gnijezdo na kraju rata.
Što se tiče prenašanja stvarnih događanja i koliko je dramatizacija morala biti podignuta na razinu iznad, Hanks i Spielberg govore da su elementi dodani, ali svjedočanstva preživjelih vojnika, veterana Drugog svjetskog rata, bila su i više nego pozitivna na to kako je sve prikazano u deset epizoda po sat vremena.
Serija se snimala deset mjeseci u južnoj Engleskoj, gdje su sagrađeni ogromni setovi, dok se manji dio serije snimao u Švicarskoj. HBO je lansirao seriju u rujnu 2001., a iako prva epizoda oskudijeva akcijskim scenama, to nije niti malo usporilo njezin instant kultni status.
David Schwimmer u ulozi iritantnog i sadističkog kapetana Herberta Sobela koji ne štedi pripadnike E satnije i priprema ih za rat i Dan D dvije godine, prva je naznaka sjajne i precizne karakterizacije likova u kratkom roku, a ako u obzir uzmemo kako ih kroz seriju upoznamo na desetke ‘bitnih’, onda je jasno da ovo nikad nije bila obična ratna serija.
Časnici, kapetani, vojnici, generali
Kao desetogodišnjaku naravno da mi je u sjećanju ostao Sobelov lik, ponajprije jer je i Schwimmer jedan od najpoznatijih glumaca koji se pojavljuje u seriji, barem iz tadašnje perspektive većina ga je znala kao Rossa iz „Prijatelja”, ali perspektiva se mijenja upoznavanjem Richarda ‘Dicka’ Wintersa, centralnog lika „Združene braće” i čovjeka koji u svakoj epizodi pokazuje zašto je dogurao do ranga majora.
Damien Lewis odigrao je empatičnog, pravednog i odlučnog vojnika koji je svojom vrhunskom taktičkom spremom i znanjem na terenu bio vođa brojnim, isto tako, vrhunski obučenim i manje rangiranim vojnicima. Što je najvažnije u ovom slučaju, povjerenje u svog nadređenog u svakodnevnim situacijama u kojima visi mač nad glavom pokazalo se kao neraskidiva veza koja je pripadnike ‘Lake’ satnije držala zajedno do smrti.
Kad smo već kod mnogobrojne glumačke postave, svaka od deset epizoda se koncentrira na određenog vojnika ili lika koji se nalazi u ratnoj nemilosti, ali ne zapostavljajući da i upoznamo ostale sporedne junake koji su doprinijeli konačnoj pobjedi. Major Winters je figura koja nadgleda, piše ratne dnevnike, slušamo njegova razmišljanja te ga u kasnijim epizodama sve više gledamo u mirnijim situacijama, nego u akciji. Lewis je tu odigrao nit koja sve spaja, ali i diktira tempo radnje.
U snimanju je sudjelovalo oko 10 tisuća statista, prikazane su veće i manje bitke, one koje su imale pozitivne, ali i one s negativnim ishodom za Saveznike. Crno-bijeli prikaz za Hanksa i Spielberga nije dolazio u obzir te se to očituje u dijalozima, simbolici, režiji.
Ron Livingston sjajan je u ulozi kapetana Lewisa Nixona, ujedno i najboljeg Wintersovog prijatelja koji ima problema s alkoholom. Manje poznatog Wahlberg brata, Donnija, gledamo kao Carwooda Liptona, časnika koji je uvijek bio uz svoje ljude te prošao sve bitke u kojima je satnija sudjelovala.
Od poznatijih imena tu su još Dexter Fletcher, Scott Grimes, ali i vrlo mladi Michael Fassbender, Tom Hardy, Simon Pegg, Jimmy Fallon i James McAvoy, čije su karijere tada tek počinjale.
Kako je potrošeno 120 milijuna dolara budžeta vidi se u svakoj epizodi. Naravno, neki će odmah reći da se nije dugo trebalo čekati za prikaz masovnog skoka iz aviona u epizodi „Day of Days”, ali svaka od sljedećih epizoda demantira onu prethodnu – serija ne doseže vrhunac u većini najpoznatijem trenutku (Bitka za Normandiju i Dan D), iako on spada u jedne od najspektakularnije snimljenih.
Pravu stravu i užas koja vrijedi za sve ratove gledamo i u „Carentan” i „Bastogne”, ali i u onim epizodama gdje se stvari s bojišta sele u bolnice, sela, gradove. U „Združenoj braći” mnogo je filozofskih i etičkih pitanja, ljudi koji čekaju svoj konačan sud ili put u slobodu, sudbina koje su zauvijek ostale isprepletene vrtlogom rata, ali i onime što nakon njega ostaje.
He Ain’t Heavy, He’s My Brother
Sugerira to i jedna od posljednjih epizoda naslovljena „Why We Fight”. Kao i likovi, gledatelj osjeća da se rat bliži kraju, uostalom, svi znamo i konačan ishod, ali to iščekivanje kraja kao da je ‘najduži dan’ u potrazi za odgovorima koje je teško pronaći. Kako je jedan takav događaj, koji je promijenio Europu za sva vremena, utjecao na milijune ljudi i generacije koje su kasnije dolazile, dočarava možda samo jedno obično Winteresovo kupanje u jezeru, kada je nakon godina ratovanja mogao u miru zaklopiti oči.
Kroz individualne primjere gledamo veću sliku koju pokušavamo shvatiti i staviti u kontekst današnjeg vremena kada se fašistički zločini zanemaruju, a na osloboditelje se gleda ‘ispod oka’. Povijest je neumoljiva, trebala bi učiti, ali čovječanstvo često zakaže.
Za pričanje tolike priče bilo je vremena te se i nakon 22 godine od izlaska „Združene braće” čini kako su redatelji (Richard Loncraine, David Nutter, Mikael Salomon…) producenti, scenaristi i glumci posve iskoristili svaku minutu serije. „Band of Brothers” ratna je koliko i antiratna serija.
Ne pati od patetike, dizanja američke zastave u suton ili naglašenih herojskih činova. Precizno prati povijesnu zbilju, ispričanu kroz oči junaka koji su svoje najbolje godine ostavili na europskom bojištu u četrdesetim godinama prošlog stoljeća i onako ljudski, preispitujući što je njima sve ovo trebalo.
Na kraju, kada ih kao 80-godišnjake gledamo u dokumentarnom dijelu prije svakog početka epizode, njihove riječi nisu nabijene mržnjom ni metaforama u kojima bi opisivali borbu protiv najvećeg zla. Više su usredotočeni na svoje suborce i prijatelje s kojima su preživjeli najteže dane u svojim životima.
Neki od njih ostali su u vojsci i nakon rata, drugi su se vratili svojim starim poslovima, treći su pronašli nove. Pojedini su ostali bez obitelji tijekom, dok su drugi zasnovali malu zajednicu nakon rata.
Kako se uopće vratiti u normalan život znajući što si sve prošao? Misli gledatelja naviru same od sebe kako prolazi zadnja epizoda „Points” u kojoj pak vojnici prihvaćaju (neki više, neki manje) činjenicu kako se i na kraju rata sve svelo na nagrade zaslužene u borbi. Odlazak kući izgleda blizu jednako koliko i daleko, dok se po posljednji put ne oglasi major Winters s riječima koje su svi željeli čuti.
U voiceoveru prelazimo sudbine vojnika koje smo pratili te doznajemo kako su se snašli u postratnim vremenima. Ako malo istražimo, vidjet ćemo kako danas više nema među živima nikoga iz opjevane E satnije, a da je živih sudionika 2. svjetskog rata tek nešto manje od 120 tisuća s američke strane.
„Band of Brothers” posveta je svim veteranima, ljudima unesenima u rat, onima koji su riskirali i dali svoje živote i za veći cilj nego što su tada mogli pretpostaviti kao golobradi mladići. Ujedno, serija je to kojoj se vraćamo svako malo, zbog svih nabrojanih aspekata uvijek pruža dozu zadovoljstva i sjete na svom kraju.
Currahee!
P.S. Za one koji žele više, tu je “Pacifik” iz 2010. koji je ipak nešto slabiji mlađi brat “Braće”, a za nove prikaze Drugog svjetskog rata na ekranu čekamo siječanj 2024. kada izlazi “Masters of the Air”, uratkom kojim će Spielberg i Hanks zaokružiti svoju televizijsku ratnu trilogiju.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
