Rock and Roll je rizik (“Sing Street”, J. Carney)
Protekla filmska godina je u svoj repertoar uvrstila neke zaista vrhunske muzičke filmove: La La Land, Gimme Danger, The Beatles: Eight Days a Week i Sing Street. Bivši basista irskog rock benda The Frames, John Carney, kao i u svojim prethodnim filmovima Once (2007) i Begin Again (2013) ostaje u žanru kojim savršeno dirigira i u kojem se osjeća ugodno. Sing Street je od početka do kraja jedan feel-good film koji je, unatoč tome što je relativno tiho i stidljivo prošao kroz kina, uspio osvojiti simpatije kako kritičara, tako i gledatelja.
Godina je 1985. i zbog loše ekonomske situacije roditelji petnaestogodišnjeg Conora (Ferdia Walsh-Peelo) upisuju u kršćansku školu koju pohađaju isključivo muškarci. Nedugo nakon polaska u novu školu, s druge strane ulice, upoznaje Raphinu, djevojku koja želi biti manekenka. Da bi je impresionirao govori da ima bend, te je pita želi li biti u njihovom spotu. Kada ona odgovori da bi voljela, Conoru ne preostaje ništa drugo osim da oformi bend. Tako nastaje Sing Street.
U potrazi za identitetom
John Carney se vraća u Dublin i snima coming-of-age romantičnu dramu i mjuzikl koji tijekom svog trajanja, ne samo da vuče notu nostalgije za ’80-im godinama, nego i zrači nevjerovatno pozitivnom energijom. Premda su sve teme kojima se bavi u filmu (poput rastave roditelja i načina kako se to odražava na djecu, tinejdžerske depresije i pronalazak sopstvenog identiteta) redom traumatske prirode za jednog izgubljenog dječaka bačenog u okruženje u kojem se ne snalazi, Sing Street konstantno širi pozitivne vibracije i optimizam.
Sing Street je, dakle, prije svega film o potrazi za vlastitim identitetom. Svi likovi u filmu imaju određene afinitete i snove o tome što žele postati i biti u životu, jedini je problem kako dostići taj cilj. Dublin nije mjesto gdje to djeluje ostvarivim, a London se doima tako dalekim. Ovaj motiv se jako domišljato i rekao bih simpatično prikazuje preko promjena u stilu oblačenja kod članova benda, nakon svake pjesme koju napišu i snime on je drugačiji. Preko svojih uzora i oponašanja istih dostižu i stvaraju svoj vlastiti stil.
Lude ’80-te i muzika kao temelj
Međutim, da bi mjuzikl savršeno funkcionirao potrebna je i isto tako savršena muzika. Muzička podloga u filmu Sing Street odiše zvukovima ’80-ih i uistinu je zapanjujuće dobra. Same pjesme u filmu nisu samo random nabacane muzičke numere, one su proizvod događaja koji se odigravaju u Conorovom privatnom životu i djeluju kao neka vrsta terapije u kojoj on, ne samo da pronalazi samog sebe, nego i izbacuje sve stresne emocije koje se skupljaju u njemu. Pjesme kao što Drive it Like you Stole It, Brown Shoes, The Riddle of the Model su pravi mali rock hitovi, ali i koje, pored toga, prikazuju puni potencijal mlade glumačke postave, koji se osim glume očituje i u vrhunskom muzičkom performansu.
Sing Street ne pridaje veliku pažnju razvoju likova, ali to nipošto nije velika mana filma, jer nijedan od njih nije dosadan, čak su čista suprotnost tome, veoma zanimljivi i dopadljivi. Čitava glumačka postava odradila je zaista jako dobar posao, ali mislim da najupečatljiviju i najzapaženiju ulogu ima Jack Reynor koji glumi Conorovog starijeg brata Brendana. On postaje njegovim učiteljem i vodičem kroz svijet muzike, ali i jedinim osloncem kada stvari ne idu kako treba. Odnos između njih dvojice je emotivno najrazvijeniji i definitivno daje filmu potpuno drugačiju dimenziju. Blistave uloge, pored Ferdia Walsh-Peela i Jacka Reynora, ostvaruju i ostali članovi benda gdje se posebno ističe Mark McKenna, te Lucy Boynton koja glumi djevojku Raphinu.
Mjuzikl za svakoga
Sing Street je uspio pokupiti nominaciju za najbolji film na prestižnoj dodjeli filmskih nagrada Zlatni Globus, ali je, prema mišljenju mnogih fanova, nepravedno zapostavljen od strane Američke Akademije. John Carney sigurno donosi jedno od najsvježijih i najboljih filmskih ostvarenja u 2016. godini i Sing Street je, bez sumnje, takav film gdje uopšte nije potrebno biti fan mjuzikla da bi se uživalo u njemu.
Sing Street možete pogledati u riječkom Art-kinu koji se prikazuje u sklopu Revije glazbenog filma, u subotu 20.05.
