Nezaboravan noćni ples (“La La Land”, D. Chazelle)
U posljednjih godinu dana, mnogi filmski radnici od redatelja preko glumaca do kritičara, raspravljali su o odumiranju umjetnosti filma i smrti kina (zbog prevlasti streaming servisa), dajući za razloge sve, od nedostatka originalnih ideja preko hiperprodukcije tržišta filma zahvaljujući jeftinoj tehnologiji i internetu do gigantskih korporacija, produkcija i megalomanskog marketinga. Braća Cohen i Woody Allen kroz svoje radove Hail, Caesar! i Café Society u 2016. godini pokušavali su prodati nostalgiju na vremena glazbe koja ima dušu te filma obasjanog magijom i plesom. Scenografije, kostimografije, glazba i sva sila referenca koja je servirana, u ovim filmovima, bili su zadovoljavajući, ali ono što su nam redatelji pokušali ispričati naprosto nije pripadalo referiranom periodu i to je publici bilo veoma lako za primijetiti.
Još jedan dan sunca!
Dok su se redatelji nostalgičari gušili u lošoj imitaciji Hollywooda 30-ih i 50-ih, Damien Chazelle pristupio je zlatnom dobu Hollywooda s mnogo više razumijevanja. Mladi redatelj je svjestan da nije odrastao u vrijeme kada su izvorno prikazivani Sunset Boulevard, The Rebel Without a Cause, Singin’ in the Rain i da ne postoji takvo istraživanje filmske građe koje bi mu uspjelo prenijeti istinski osjećaj bivanja u tom vremenu i prostoru, stoga svoj najnoviji film La La Land (2016) smješta ovdje i sada, u današnjicu u kojoj živi i koju odlično razumije. Već od prvog kadra, plesne scene na mostu tijekom jutarnje gužve u L.A.-u, uz pjesmu “Another day of sun” gledateljima je jasno što ih očekuje u narednih 128 minuta. Mjuzikl o dečku i djevojci zarobljenima u 2016. godini koji pokušavaju ostvariti svoje životne snove satkane na pričama o vremena koja nisu tu.
Njegovo ime je Sebastian (Ryan Gosling) i dok svira popularnu glazbu po proslavama, on sanja da svira jazz u vlastitom klubu u L.A.-u smještenom u prostoru u kojem je stvarana povijest ove slobodne glazbe. Ona je Mia (Emma Stone), radnica u malom kafiću u prostoru Warner Brothers studija koja sanja o uspješnoj karijeri u glumi, igrala bi u filmovima koji su stvoreni iz ljubavi i sa smislom, a ne željom za profitom. Sebastian, osim financijskih problema, ima tu nesreću da je lokal u kojem želi otvoriti klub trenutno pretenciozni restorančić, a Mia koliko god se trudila kao glumica ima problem da je nitko na audicijama ne primijeti. On i ona, kako to već obično biva, konstantno nalijeću jedno na drugo sve do trenutka kada to uzimaju kao znak sudbine i odlučuju se malo bolje upoznati, a nas gledatelje povesti na ples kroz muzičko/filmsku historiju grada zvijezda.
Grade zvijezda, sjajiš li za mene?
Chazelle ovu jednostavnu priču „On i ona se upoznaju“, koju je publika vidjela tko zna koliko puta, uspijeva učiniti svježom prebacujući fokus s ljubavne priče na onu o talentima koji pokušavaju izgraditi budućnost. Dok gledamo u prvom planu kako njih dvoje šetaju filmskim setom WB studija ili odlaze u Griffith Observatory koji dobiva novi filmski život, nakon onog u filmu The Rebel Without a Cause, u pozadini se odvija mnogo bitnija stvar, velika bitka za budućnost, postavljanje pitanja je li vrijedno za snove umrijeti ili je ipak bolje odreći se snova i živjeti prosječnim i dostojanstvenim životom, nesretno.
Kada bi se moralo izdvojiti nešto o ovome filmu što funkcionira bolje u odnosu na ostalo, to bi svakako bila savršena glazbena usklađenost. Film obiluje fantastičnim jazzom, simpatičnim i svježim pjesmicama, kao i pjesmama koje ciljano ostavljaju dojam pripadnosti nekom drugom dobu, ali pored tolike šarolikosti opet ne čine disbalans. Da Damien Chazelle zna što radi najbolje vidi se upravo u momentima kada se radnja filma usporava (ali ne i nasilno prekida) zbog glazbe, koji dolaze prirodno. Svako pjevanje ima svoj razlog, a uvedeno je postepeno i neprimjetno (dakle nema klišeja o suludom pjevanju iz vedra neba), na momente toliko neprimjetno da prođe pola glazbene numere prije nego je postanemo svjesni.
Još netko u redu za nagrade…
La La Land je film koji u ovom momentu obožava kako publika tako i kritika. Nominiran je za sedam Zlatnih globusa, a svi mu predviđaju odličan uspjeh i na samim Oscarima. Chazelle ovim filmom želi pokrenuti ljude (posebno one mlađe) da dođu u kino, ugase svoje telefone i uživaju u filmskoj magiji koja se bori za opstanak, da ponovno pronađu svoje snove i konstantno rade na njihovom ostvarenju. Stoga bi se i uspješnost ovog filma, na kraju ipak, trebala mjeriti prema ovom parametru, a ne po broju osvojenih nagrada ili hvalospjevima kritike.
