Rosetta + The Ocean: 5 godina prekasno
Jučer su se u Močvari za Zagreb dogodila dva dosta značajna gostovanja. Prvi je onaj Rosette, koja je 2011. u Attacku napravila koncert o kojem se priča dan danas. Radi se o koncertu gdje su ljudi jedva dolazili do daha od vrućine, no ponekad takvi uvjeti u koncertnom prostoru stvore neku transcendentalnu energiju među ljudima pa ćete, lišeni komfora suhe majice i mogućnosti normalnog disanja, doći do svojih granica i maksimalno sudjelovati u koncertu. Dogodilo mi se to više puta. Rosetta je nakon toga nastupila u Hrvatskoj još tri puta, no nijedan njihov nastup nije imao težinu tog prvog. Ovo je bila sljedeća prilika da se opravdaju visoko postavljena očekivanja.
Drugi, onaj The Oceana, iščekuje se čak osam godina, nakon što su u Boogaloou nastupili prije Anatheme. U međuvremenu je dvaput otkazan koncert u Zagrebu, a The Ocean ima novi album koji djeluje dovoljno kvalitetno da svakoga tko je ikada volio bend i pratio događaje u post-metalu izvuče na koncert u subotu navečer.
Rosetta pružila bolju atmosferu
Na papiru sve izgleda kao da bi moglo eksplodirati, ali nekako su se i Rosetta i The Ocean pretvorili u neeksplozivne bendove, što me zapravo dovodi do pitanja jesu li ikad uopće bili toliko snažni? Da ste me pitali prije nekih 5 godina, branio bih The Oceanov clean vokal do 10^23 protuargumenata, međutim sad posustajem već nakon prvog – na korak do Nickelbacka. Isto tako branio bih propovjednički stil pjevanja Michaela Armina, koji bi trebao biti vrlo upečatljiv u trenucima kad se naginje nad publiku i jednom rukom kao da namotava rastegnuti konopac ili produžni kabel – no sada me on sam, kao pojava, više podsjeća na lika s kvarta iz Elementala nego na čovjeka neke eterične lirike.
Zasebno, koncert Rosette je bio nešto što bi mi trenutno, atmosferom, odgovaralo malo više. I stvarno je bilo tako, prvih dvije pjesme sam stvarno uživao, atmosferičnost naglašena gitarskom melodijom i vokalom koji ne naglašava gotovo ništa od lirike, već samo liježe povrh svih instrumenata i spaja zvuk svakog od njih u masu atmosferične buke. No, svaka sljedeća minuta je bila sve dosadnija. Ne događa se apsolutno ništa drugo osim toga. Bendovi koji uspiju naglasiti takve trenutke na način da se ne događaju cijelo vrijeme, uspiju pridobiti publiku na svoju stranu. Sjećam se da je Rosetta jednom bila takav bend, primjerice pjesma Release je jedna od značajnijih hitova koja uspjeva zarobiti takve trenutke. Dio nastupa koji sam odgledao nije ih imao. Ekstrapolacijom bih se usudio zaključiti da su i nedavni albumi takvi, iako ih nisam slušao.
Žmirenje na krinđ
Kontra Rosetti, koja je s godinama postajala sve manji i manji bend, The Ocean je sada već veliki bend zavidne produkcije. Ne mogu prepoznati u kojem se trenutku dogodio taj napredak. Bend sam najviše slušao za vrijeme “Antrophocentrica” i sjećam se da sam se dosta povezivao s lirikom i cijelim oceansko-prapovijesnim konceptom benda. Na tom albumu su i neke od njihovih najpitkijih i najbolje aranžiranih pjesama, kao što je recimo Roots & Locusts, ali to se nije slušalo jučer.
Nije mi previše jasan izbor pjesama, osim onih s novog albuma “Phanerozoic I: Palaeozoic” te s možda i najboljeg albuma benda “Precambrian”. Uglavnom, bend izvlači to što su sviralački i produkcijski dvije razine iznad Rosette. Izvlači ih to što uspijevaju ostati interesantni tokom skoro cijele pjesme, pa tu i tamo možete zažmiriti na krinđ koji vam je priuštio clean vokal ili pak mlako bacanje u publiku ispred pozornice, koja je bila prerijetko raspoređena i nespremna na skok ili pozdrav na hrvatskom na početku koncerta. Baš me interesira kako u realnosti izgleda i koliko treba vremena osobi da sazna i zapamti kako se na stranim jeziku pozdravi publiku te koliko je proces besmislen. Ili traje očaravajuće malo ili iscrpljujuće dugo, sa sličnim rezultatima. Također, nije mi jasno kako netko od organizacije još nije podvalio nekom bendu da umjesto da zaželi “dobri večer” opsuje publiku.
Pet godina prekasno
Na trenutke mi je bilo stvarno dobro i to je ono zbog čega je The Ocean danas cijenjen bend – progresiju uspjevaju zapakirati na bezobrazni način, tako da se čini da su ritmovi i rifovi dosta unikatni, a to ih ističe u moru post-metala. No, nezahvalan je to posao, jer su žanrovski temelji Isisa i Neurosisa toliko jaki da je sve drugo meh. Doduše, uši fanova su vjerojatno zadovoljene, a tome je dokaz i skoro popunjena Močvara. The Ocean je za mene stigao barem 5 godina prekasno.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
