SPENCER: Psihološki triler kraljevskog života

Kao žena o kojoj svi znaju ponešto, ali nitko je zapravo ne poznaje, princeza Diana i 24 godine nakon tragične smrti (odnosno, upravo zbog toga) golica maštu običnog puka pa su ekranizacije njenog života neminovne. „Spencer“ je najnoviji dodatak tom svijetu, nakon filma „Diana“ iz 2013. godine, prikaza njenog života u seriji „The Crown“ i nebrojenih dokumentarnih filmova i serija.

Kad je izašao foršpan za ovaj najnoviji film, moram priznati da sam bila skeptična, čisto iz nekog anglofilskog snobizma oko činjenice da englesku princezu glumi američka glumica, no i zaintrigirana jer je film režirao Pablo Larraín, čileanski redatelj čiji su zadnji veći filmovi bile biografije „Neruda“ i „Jackie“ iz 2016. godine.

Ekranizacija tako detaljno (da ne kažem opsesivno) praćenog života jedne javne osobe, na koji si pravo uzimaju razni fanatici i „eksperti“, bomba je koja odbrojava da će eksplodirati na prvu krivu interpretaciju događaja koji su dokumentirani te bezbroj puta analizirani. Larraín to vrlo vješto izbjegava birajući vrijeme i mjesto radnje koji su bili nedostupni javnosti i nisu službeno zabilježeni.

Božićna bajka u ladanjskoj kući

„Spencer“ započinje kratkim, ali jasnim ograđivanjem od svih odgovornosti prema fanaticima i njihovoj istini. Prije nego uopće dospijemo ući u film, najavljuje nam se da se ovdje radi o bajci baziranoj na stvarnoj tragediji. Ta jednostavna rečenica već na samom početku gledateljima daje do znanja da film zna da dolazimo s predznanjem, da će to predznanje iskoristiti i zapravo preuzima potpunu kontrolu nad svojim narativom.

Radnja se odvija tijekom 3 božićna dana u Sandrighamu, ladanjskom imanju kraljevske obitelji. Već po dolasku članova obitelji na imanje na Badnjak jasno je da se u obitelji nalazi crna ovca s kojom su odnosi nategnuti i u rasulu, iako nema povišenih tonova, već samo sugestivnih rečenica i vrlo malo njih je upućeno direktno Diani. Ona kasni na sve živo na što može (uključujući i sam dolazak na imanje), čime dodatno diže tenzije pa je kraljevska obitelj primorana neprestano joj suptilno upućivati batlere i sluge da je vrate na pravi put.

Kulise priče su bajkovite, dvorac okupan zlatnim svjetlima i božićnim drvcima, no atmosfera je ona psihološkog trilera. Larraín nam je oduzeo moć toga da pretražujemo što će se iduće dogoditi i primorani smo traumu neshvaćenosti i nepripadanja proživljavati zajedno s Dianom.

Dobra suradnja kamere i Kristen Stewart

„Spencer“ je film koji je u potpunosti neopterećen istinom. Zadržava okvir prepoznatljivosti (npr. aktere priče, Dianino loše mentalno stanje i bulimiju, lokaciju), ali slika vlastitu sliku. Kristen Stewart odrađuje fenomenalan posao i uvjerljivo prenosi Dianin lik na film – ekspresije lica i držanje tijela odmjerene su, promišljene i precizne, a njen kraljevski engleski naglasak dobro se uklapa u priču o engleskoj princezi. U tom istinitom okviru Stewart se igra očekivanjem i predrasudama gledatelja. Diana je rasuta i rastresena, konstantno na rubu raspadanja i čini se da jedino što je donekle drži iznad površine vode jesu njena djeca.

Pritisak i tjeskoba koje Diana osjeća jednako uvjerljivo prikazuju i Stewart i kamera – kao jednu od najdojmljivijih scena, bez otkrivanja detalja, izdvojila bih onu večere na Badnjak, u kojoj su postavljanje scene i njeno razrješenje maestralno izvedeni brzim izmjenama kadrova, gotovo nemilosrdnom, a nijemom glumom te disonantnom glazbom dostojnom jednog trilera.

Reci mi to odjećom

U filmu je fokus na detaljima i simbolima te što oni znače likovima; Dianina kašnjenja, biseri, haljine i odabir riječi stežu obruč oko Diane i njene egzistencije u kraljevskoj obitelji. Sve su to psihološke igre koje guraju Dianu u propast ili u preuzimanje inicijative. Čak je i naziv filma namjeran odabir za prikaz njenog odvajanja od obitelji u koju je ušla udajom.

Kostimografija ima ključnu ulogu u prenošenju dojma glamura te predstavljanju kontrasta između sjaja kraljevskog života i košmara koji Diana proživljava u glavi. Nijedan kostim nije replika nekog stvarnog kostima koji je Diana nosila, jer ni na tom području istina ne mora biti potpuna – ovo je fiktivno božićno druženje Windsora. Ipak, kostimi ostaju vjerni njenom stilu i dovoljno evociraju ono što smo nebrojeno puta vidjeli da možemo vjerovati liku i njegovoj priči. Kostimografkinja Jacqueline Durran surađivala je s modnom kućom Chanel, čije je komade Diana često nosila u stvarnom životu, iako tek kasnije kad se oslobodila strogih kraljevskih protokola.

Divorced, beheaded and died…

Ponavljajući motiv tijekom filma je i pojavljivanje lika Anne Boleyn, druge supruge zloglasnog engleskog kralja Henrika VIII. Henrik je zbog nje raskinuo odnos s Rimom i papom, razveo se te sebe (i svakog engleskog monarha) proglasio glavom Crkve. Nakon što mu Anne nije dala muškog nasljednika, Henrik je se zasitio, prišio joj afere i vradžbine kao optužbe za veleizdaju te je osudio na smrt.

Diana je u daljem krvnom srodstvu s Anne Boleyn i nakon što pronađe kopiju njene biografije u svojoj spavaćoj sobi, počinje joj se ukazivati njen lik te pronalazi poveznice između Anneinog i svog života – obje poštovane samo kao nositeljice nasljednika i njihove majke, obje odbačene od strane muževa i u nemogućnosti ispuniti očekivanja. Gotovo se postavlja pitanje koja će od opcija u pjesmi o Henrikovim ženama dopasti Dianu (iako odgovor, naravno, već znamo).

O realnom na nadrealan način

Druga polovica filma zalazi u nadrealan teritorij – prošlost i sadašnjost se počinju isprepletati, a uz priviđanja Anne Boleyn i bulimiju, zabrinutost obitelji raste, koliko god ona bila bizarna običnom puku.

„Spencer“ ne bi funkcionirao jednako dobro ni bez sporednih glumaca koji pomažu Kristen Stewart da prenese Dianinu rastresenost i nepovjerenje. Kao lijepi detalj izdvojila bih i fokus filma na njen odnos s Williamom i Harryjem, jer dobiju dobru minutažu u kojoj se može istražiti kako funkcioniraju s njom, što dobivaju od nje, a što od obitelji, koliko god to možda bilo fiktivno ili prilagođeno samom filmu.

„Spencer“ je u konačnici jako dobro ostvaren film koji sam odlučuje što će i kako ispričati, zbog čega djeluje vrlo moćno i odlučno.