“Štajga ili put u maglu” (I. Šojat): Hej, čovječe, u što si se pretvorio?

„Historia est magistra vitae”, napisala je profesorica Nada na ploču na prvom satu povijesti na samom početku srednje škole. Ne znam koju je reakciju očekivala, ali dobila je kolektivno kolutanje očima, što zbog našeg nepoznavanja mrtvih jezika, što zbog naše mladosti koja nije marila za ono što je nekoć bilo. Često se sjetim profesorice Nade, i pitam se je li citirala Cicerona pokušavajući nam predstaviti nastavni program ili lekciju o životu.

Ivana Šojat, „rokerica, darkerica, grliteljica i zaštitnica stabala, pasa, nejakih, svih živih, pasionirana čitateljica crnih kronika i analitičarka psihoza, rodila se u Osijeku u najluđem i najkraćem mjesecu 1971.” (voljela bih da su sve bilješke o piscima ovakve – više nam govore o onome čije djelo nam je u rukama nego nabrajanje crtica iz njegovog životopisa), cijeni Cicerona, to je očigledno. Njezini romani uvijek počivaju na prošlim (jesu li ta vremena ikada svršena?) vremenima, a i „Štajga ili put u maglu” (Fraktura, 2021.) napisan je u tom revijalnom tonu.

„Sjećanja su porozna, prokišnjavaju, uvijek u njih anakrono uguramo ono što tada nismo bili, a sada jesmo.”

Ovaj je roman, stvoren iz kazališnog predloška, Ivana Šojat posvetila sinovima željeznice. Nositelj priče je Andrija, šef željezničkog kolodvora u Vinkovcima, popularno zvane štajge. Andrija je, kao i mnogi iz njegove i Ivanine generacije, dragovoljac Domovinskog rata koji kroz svoje tuge i muke priča i o tugama i mukama vinkovačkog kolodvora, koji se nekad smatrao pupkom svijeta, a sada samo ‘šupkom svemira’. Andrija se prisjeća vremena kad se isplatilo biti vrijedan, kad se vrijeme u željezničarskim familijama dijelilo na ono prije i poslije plaće, prisjeća se lijepih riječi koje je trebalo izgovoriti, a nije, i pita se u što se pretvorio.

„Promijenio si se”, govori mu njegova supruga Katarina, učiteljica s kojom je othranio dva sina koja su, potom, bila prisiljena odlepršati iz gnijezda trbuhom za kruhom. Iako njihovom braku prijeti učmalost koja se između dvoje ljudi počne stvarati kad djeca odu, ipak se nazire nježnost koju gaje jedno prema drugome, usprkos njezinoj često izgovaranoj „Dosta sam čekala”, unatoč njegovoj šutnji i čudnim snovima čije značenje Kata ne može dokučiti. Kao da nemir koji ga mori kod kuće nije dovoljan, svaki odlazak na radno mjesto Andriju podsjeća na zlatno doba željeznice, na sigurnost koju je ona predstavljala, ali i na tragedije koje željezničari ne mogu izbjeći. Andrijini kolege samo su naoko muškarčine, jer, iako ne plaču, ne znaju se nositi s gnjevom i nemoći koja im noću ne da spavati, čiji žar gase alkoholom. Život u magli već im je dozlogrdio.

Priče intenzivnog zvuka i mirisa

Možda bih mogla pisati o ovoj knjizi iole objektivno da se moja mama živo ne sjeća slikanja za svoju prvu režijsku kartu, da moj djed nije bio strojovođa, a da mi ujak nije kondukter. Možda bih mogla zažmiriti na jedno oko da me još uvijek ne progone njihove priče o vlakovima koji svlače ljude u trenutku naleta. Nagledala sam se probušenih karata, plavih kuta, tapiserija s prizorom proplanka i krda jelena i košuta na njima, naslušala sam se galame i kuckanja čokanjčića. No, čak i da nisam, čak i da me ne oduševljava vidjeti riječi kao što su šlauf, šalukatre ili šlajer (kunem se, nisam dvadeset i pet godina čula nekoga da izgovara tu riječ) na papiru, teško bih mogla zanemariti istinu koju krije „Štajga ili put u maglu”.

Ivana Šojat intimno poznaje svoje likove (dok mi svoje bližnje doista ‘upoznajemo cijeli život’) – precizno zapisuje njihove misli, djela i propuste, a njezine priče imaju intenzivan i zvuk i miris, a ne samo fabulu. Previše je to dimenzija za prosječnog hrvatskog čitatelja opterećenog sivilom života kojim upravljaju ‘gljide i ološ’ kojima nitko ništa ne može, razumijem. Ovakvi se romani ne čitaju rekreativno, Tony-Buzan style, ali morali bi se čitati. Jer, možda naši kolodvori jesu zapišani, možda naši ljudi jesu očajni, možda je naša književnost zloguka, ali naši su. Ne bi li to trebalo nešto značiti?

Krivnja onih koji ostaju

Moja se generacija raselila po svijetu, i dosad sam bila uvjerena da to tako mora biti, da je toga uvijek bilo. Rastanci su me rastuživali, doticao me strah onih koji su odlazili u nepoznato, ali nisam nikad razmišljala o krivnji onih koji ostaju. Ta krivnja u „Štajgi” glasno progovara Andrijinim, i Matinim, glasom. Kad bih morala sažeti svoj dojam o ovoj knjizi na čijim kolosijecima se susreću aveti prošlosti i sadašnjosti, rekla bih samo – satrala me. Satrale me tuga i krivnja, satrala me i ona rečenica: „Neću vlakom!”, satrale me suze upakirane u bijes, i sve priče o ustašama i partizanima, o Gardaševom Filipu i drugim nesretnicima, o raskomadanima i zaboravljenima, satrali me rastanci s kojima smo se pomirili, a nismo trebali. Ne bismo trebali.

Ovakvi romani nisu napisani radi razonode, nisu tu smo zato da bi čovjeka dotaknuli, nego da bi ga čvrsto uhvatili za ramena, protresli. Hej, čovječe, što radiš, u što si se pretvorio? Hoće li tvoja djeca vjerovati da je željeznica nekoć simbolizirala napredak, hoćeš li dopustiti da sve bude uzalud? Nadaš li se još da će se magla rasplinuti, ili je nada kurva?

„Što će biti s našim kućama kad umremo?”, govori Mato svojim koljenima i jedva ga čujem, no ipak čujem. Na pamet mi padaju ona sela na pola puta između Broda i Vinkovaca, sve one napuštene kuće što su ih pokojnici ostavili djeci koja se ne žele vratiti, kuće kojima vrijeme kišom, snijegom i omarama ždere pročelja i krovove, satire ih do ledine, do neprepoznavanja. I povraća mi se. Ali moram biti priseban.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.