“Standing Runningman” (M.O.R.T.): Iz gomile pantomimičara
Sinjski M.O.R.T. u lokalnim, odnosno takozvanim “regionalnim” okvirima nije potrebno posebno predstavljatI. Poznati po svojim beskompromisnim nastupima uživo, Sinjani su u diskografskom pogledu dogurali do svog četvrtog izdanja imena “Standing Runningman” koji je, kao što naslov može sugerirati, na engleskom jeziku. Da će se o toj činjenici u potencijalnim osvrtima na album pisati taman koliko o samom sadržaju albuma, to je valjda svima jasno. Predrasude nisu nešto čime se pojedinac može i treba ponositi, tako se i ja ne ponosim svojom predrasudom o domaćim izvođačima koji se prihvate engleskog jezika. Ipak, gorka laž bi bila tvrdnja da ta predrasuda ne postoji i u mnogočemu oblikuje moj stav o izdanjima izvođača koji se odluče na ovakav ovaj potez.
Da bi izbjegli pretjerane mudroserije, ukratko – naše govorno područje izgubilo je jedno vrlo vjerojatno solidno izdanje, a ionako pretrpano englesko dobilo je jedno sasvim osrednje, ničim bitnim obilježeno izdanje koje će pasti u zaborav. I sad na stranu svo tapšanje i sav vjetar u leđa momcima čiji duh, susretljivost i otvorenost to zaslužuju. Na stranu sav “napiši i snimi ti bolji album” kurs vjernih podupiratelja. Kada se zastori spuste, ostat će samo ono što je ostalo iza mnogih drugih koji su slično pokušali. Pa ako treba, uzmimo i samo njegovo veličanstvo Azru kao primjer.
Slika, a ne preslika
M.O.R.T. se ovim albumom vratio u period prije albuma “Vrhunsko dno”. U period kada si mlad i nadrkan, a uši su ti pune nabrijanog ‘revolucionarnog’ rokenrola, punka i hardcorea koji mijenja tvoj mali privatni svijet. I onda sam uzimaš motiku revolucije u ruke i mašeš s njom. Katkada pogodiš, češće promašiš, ali si sretan jer si uspio prizvati duh svojih uzora. Svojih pop kulturnih očeva.
Nakon toga otkrivaš kako je ovaj tvoj svijet oko tebe nešto o čemu želiš i možeš pričati. I dalje si mlad, nadrkan i nabrijan, a k tome još na svome terenu sa svojim ‘Č’ u ustima i iz tebe izlazi sva sila ludila i nemira koju nosiš i koja ima težinu i moć kakvu ti tvoji uzori nikada nisu mogli dati. Tada postaješ bend koji iskače iz gomile i kojeg ljudi prepoznaju kao nešto vrijedno i bitno. Bend s čijom pričom se ljudi oko tebe i ljudi bliski tebi mogu poistovjetiti. Bend u čijoj lirici neki novi klinci vide obrise vlastitih demona i strahova, vlastitih nada i nadanja. Bend koji je slika, a ne puka preslika.
Nego, dobro. O sadržaju.
Ako izuzmemo O jeziku koja zatvara album, nije na engleskom i predstavlja perkusionističke avanture Sepulture po Nizozemskoj versus acid trip Josipa Pejakovića te traje 13 i pol minuta, na ostatak albuma otpada 26 minuta sa suštinski tri pjesme koje imaju kakav-takav legitimitet nositi u ovom slučaju breme okosnice albuma.
I don’t belive in you, We are born te u konačnici Standing, Running. Na njima album počiva svojim nemirnim snom u poznatim blues/punk/rock muzičkim obrascima u bunilu ‘pidgeon englisha’. Svirački, teško je naći zamjerku. Ipak, barem za mene, ovaj bend nikada i nije bio svirački dragulj nego samo jako dobra podloga pukovniku Johnu i njegovoj bojni tvrdih Č čija su autentičnost, neposrednost i izravnost bile prevaga koja ih je izdvojila iz gomile istih ili barem sličnih. Ovaj album ih je vratio upravo tamo gdje ne pripadaju – među gomilu istih ili barem sličnih pantomimičara. Ostatak albuma, napose stvari poput Society Breakdown, uistinu je bespredmetno spominjati. Umjesto takvih stvari, s prijateljima iz srednje na pivi puštamo Smash od Offspringa.
Ipak. Kako je, tako je. Možda ovaj tekst i nije trebao biti napisan. Kao što ni ovaj album (možda) nije trebao biti snimljen.
Nikada nećemo saznati.