Istaknuto
11.08.2022.

Vrijeme čitanja: 7 minute Dvijetisućite su obilježile milenijalce, a ove pjesme ne samo 2002. godinu, nego i naše glazbene živote.

05.08.2022.

Vrijeme čitanja: 6 minute Lik Eddieja Munsona na neki je način arhetip i možemo ga svrstati u široku mrežu svojevrsne morfologije priče (gospon Propp, no pun intended), no on je također i tragedija našeg društva koje, iako čvrsto vjerujemo da nije tako, zapravo ne napreduje mnogo.

Intervju

Stefan Mihajlovski: “Medijima me privukao mazohizam, a književnosti katarza”

13.06.2022. Goran TerzićIzvor fotografije: Facebook.com
Vrijeme čitanja: 8 minute

Vjerujući da kultura i umjetnost mogu pomoći širenju tolerancije, Stefan Mihajlovski, novinar i književnik koji živi i radi u Srbiji, napisao je već četiri romana. Inspiraciju crpi iz životnog iskustva i situacija u kojima se zna zateći, a slobodoumnost i otvorenost omogućuju mu da ih lako obradi i prenese na papir. Osim prepoznatljivog, šarmantnog i britkog stila, njegova djela krasi i doza realnosti te poučnost.

Stefan Mihajlovski dugogodišnji je aktivist za ljudska prava te je vodio brojne tribine kako bi osvijestio ljude o životu djece, žena i marginaliziranih grupa, kao i o mržnji i nasilju s ciljem poboljšanja međuljudskih odnosa. Sudjelovao je u kampanji „Biće bolje”, podržanoj od Ureda za ljudska i manjinska prava. Vršnjački je edukator projekta „Mladi protiv mržnje” Instituta za medije i različitosti, kao i „GendeRize Me”, nacionalnog treninga o rodnom i seksualnom identitetu. Već drugu godinu član je žirija za najbolju queer priču godine koju organiziraju Bookvar i Optimist magazin. Također, gostujući je član žirija za najbolji kratki film „Merlinka festivala”.

Motivacije i kreativnosti iz godine u godinu ima sve više, stoga je prema motivima svoje druge knjige, „Ispod grla”, razvio koncept TV serije. Koncept je nagrađen drugim mjestom na Weekend media festivalu u Rovinju u kategoriji najbolje ideje za buduća televizijska ostvarenja u regiji., a uskoro možemo očekivati i kazališno uprizorenje priče iz treće knjige, „14 dana karantina”, u produkciji Teatra Vuk.

O Stefanovom angažmanu i ostvarenjima moglo bi se pisati u nedogled, no informacije je najbolje saznati od njega samog. Stoga, u nastavku slijedi, koliko je to moguće, iscrpan razgovor u kojemu možete saznati kako razmišlja, koje su ga životne borbe i iskustva navela na stvaranje književnosti i zbog čega reagira na događaje i nepravdu kojom je okružen. Ako se odlučite prožvakati neko od Stefanovih djela, naslove možete potražiti u Sveučilišnoj knjižari i antikvarijatu Dominović. Za one sklonije digitalnom sadržaju, romani su dostupni i putem Bookmate platforme.

Nije nepoznanica da ti izražavanje ide od ruke, već s četiri godine naučio si čitati. Diplomirao si komunikologiju i počeo raditi kao TV voditelj, a iza sebe imaš četiri objavljene knjige. Što te privuklo radu u medijima, a što književnosti?

Radu u medijima, reklo bi se, mazohizam, dok je u književnosti reč o katarzi. Ali i kod jednog i kod drugog sam imao istu misao u glavi – altruizam. Taj osećaj da možeš pomoći drugima samim tim jer se tvoja reč čuje, intrigirala me je još kada sam s 16 godina došao na televiziju, i drži me do danas. Ali osnovna razlika između medija i književnosti je ta što književnost, makar u mom slučaju, ne trpi cenzuru. Volim otvorenost.

Medijske poruke su uvek konstrukt, što ne mora biti nužno loše, ali meni je ubrzo predstavilo teret. Proguram svoju ideju, ali onda „hej, dao sam ti priliku za ‘ono tvoje’, a sad se vrati u realnost i daj napravi nešto kao svaki ‘običan’ zaposleni”. I ja odlučim da jednom godišnje guram ‘ono moje’ kroz romane. Kakvi su da su – moji su. Stojim iza njih kao što nisam mogao iza mnogih tekstova koje sam potpisao. Ipak, voleo bih da ponovim televizijsko iskustvo. Emisija nedeljno. Bez dodatnih angažmana na terenu i dnevnih zadataka. Mediji su magija koju, kad jednom osetiš, poželiš da sat nikad ne otkuca ponoć.

Kao aktivist za ljudska prava, često govoriš o pravima LGBTIQ+ pripadnika. Za razliku od djela u kojima autori većinom naglašavaju ljepotu istospolnog odnosa, u svojim knjigama obrađuješ žestoke probleme do kojih dolazi među partnerima. Primjerice, u knjizi „Ispod grla” pisao si o vezi sa psihopatom te strahovima koje takav odnos donosi. S kojom svrhom biraš neugodne teme i misliš li da tako educiraš čitatelje o zdravim odnosima?

Teme biram po osećaju trenutnih stanja u kojima se nalazim. Nisam profesor da edukujem, moje je da ispričam priču. Ako se neko s njom identifikuje, sreća je neizmerna. I kada mi se čitalac ili čitateljka javi s jakim utiskom, volim da razgovaramo onoliko koliko je u mojoj moći. Dakle, delim mišljenje na osnovu iskustva. Savet, ipak, ne mogu dati. To je ono što stručno lice, recimo psihijatra ili sličnog odvaja od pisca. Ja rastavljam dušu, oni neka je sastavljaju. Svako svojim poslom.

Napisao si knjigu „Lice današnjice: (Auto)biografija kolektivne (ne)svesti”, koja u prvom dijelu, u formi kolumni, govori o roditeljima i djeci, nasilju, religiji, mržnji, ali i o ljubavi i toleranciji. Vodio si i istoimenu TV emisiju. Na temelju svih zaključaka do kojih si došao od tada pa do danas, kakvo je lice današnjice i mijenja li se nabolje?

Menja se iz dana u dan. Nekad za pet koraka napred, dva nazad, ali zna da bude i obrnuto. Kako bilo, vodim se onom Kantovom „postupaj samo po onoj maksimi za koju želiš da postane opšte pravilo”. Blisko je i sa hrišćanskom „čini dobro, da ti se dobro vrati”. Ali poenta te knjige je da nam fokus ne bude na licima, već na ličnosti. Iz tog razloga nemam problem da komuniciram i s osobom koja ne deli iste stavove. Bitno je da argumentujemo i poštujemo sagovornika. Svaka generalizacija je pogrešna.

Što se sve može otkriti i naučiti o osobi tijekom „14 dana karantina”? Što misliš, je li nam karantena pomogla da realnije analiziramo osobe s kojima smo bili zatvoreni?

Zavisi da li koristite telefon i skrolujete unedogled ili se zaista upoznajete tih 14 dana. Ja sam uspeo da se zaljubim tokom vanrednog stanja. Ubrzo nakon toga uspeo sam i da zavolim. I to u periodu, podsetiću, kad su se ljudi masovno razvodili, a meni ta ljubav traje i danas. Koji sam srećnik! Tako da, sve zavisi od toga koliko smo spremni da čujemo, investiramo se, budemo otvoreni… Moji junaci, Jakša i Vuk, svašta su, makar prividno, postigli za taj period. A s ove distance, dovoljno su sazreli da stanu na daske. Radujem se da ih vidim i jedva čekam premijeru predstave! 

Posljednji objavljen roman pod nazivom „Devojka za udaju” naizgled donosi simpatičnu priču. Po zakazivanju datuma vjenčanja s Nemanjom, u zemlju se vraća Danilo, Sarina ljubav iz srednjoškolskih dana. Svako tvoje djelo skriva mnogo društveno odgovornih poruka. Koje se spoznaje i pitanja kriju u najnovijem romanu?

Ovaj roman je potpuna suprotnost prethodnim, mada vidim da već osvaja srca publike. Imamo anksioznost, imamo gej likove, imamo sve životne probleme, ali obrađene tonom čiklit žanra. „Devojku za udaju” slobodno ponesite na plažu, a legenda kaže da će, ukoliko je čitate na javnom mestu, ubrzo stići bogata, lepa i pametna bračna ponuda. Valjda sponzate dobar seks i sreću. Ili bih makar voleo da tako bude. Ono što je sigurno, nećete ostati imuni na duhovitost svih likova. Kad prođe nalet smeha, pitanja će se već sama otvoriti, pa ćete bolje osvestiti kakve sam poruke tu “podvalio”. 

Na dosta mjesta naišao sam na komentare koji se slažu da si u iznošenju mišljenja i argumenata izrazito zreo i realan. To potvrđuju i tvoji precizni romani s promišljenom pričom i razradom. Da bi mogao tako govoriti i pisati, trebalo ti je iskustvo. Koja su te životna iskustva najviše odredila?  

Za te komplimente “zreo i realan” trebalo je dosta vežbati smirenost, pogotovo kad krećeš iz najnižeg starta – histerije. Mnogo me je odredio razvod roditelja i svi događaji koji su se desili od najranijeg detinjstva. Dosta pišem i o tome i posebno naglašavam da pročitate kolumnu „Koga više voliš – mamu ili tatu”. Druga životna iskustva sam samom sebi smestio. I dobra i loša, s manjim ili većim udelom sudbinskih okolnosti. Kriju se u svim romanima, makar ne izgledalo tako na prvu loptu.

Stefan Mihajlovski

Foto: Ines Novković

Koliki udio u knjigama zauzima Stefan i njegov život, a koliki imaginarne situacije?

Sve je to na neki način autofikcija. Volim da uzimam realne, meni poznate baze, pa ću ih posle nadograditi. Fluidnost je ukras mog života na svim poljima. Ne volim kategorije, pogotovo ako će biti “zakucane”. Kad me pitaju „Stefane, voliš li žene ili muškarce?”, ja kažem da sam kvir. To je jedino gde mogu da se pronađem i ta širina mi odgovara. Eto, stvaranje „Ispod grla” bilo je prilično fem, „14 dana karantina” je fak boj naracija. Boga pitaj šta me sve čeka. Bitno je da znam dobro da se zabavim i prilagodim promeni.

Otvoreno si govorio o svojoj borbi s anksioznošću. Očekuje se da ljudi koji se bore s nelagodom nikada ne mogu biti uspješni pisci, voditelji, performeri ili aktivisti. Ti si sve to uspio. Kako si se borio protiv anksioznosti i je li ti teško davati dio sebe javnosti?

Ne bih se složio da ne mogu biti dobri pisci, jer književnost dolazi iz neke nelagode. Kome treba srećna književnost? Postoji li ona uopšte? Uvek mora biti nekog problema, pa makar to bila komedija s hepi endom. Kada je reč o anksioznosti, dobro je što sam brzo osvestio da imam problem, te sam javio psihijatrici. Razgovor i terapija intenzivno su trajali devet meseci, što je prilično neočekivano jer se takvi problemi rešavaju duže, ali bila je prisutna snaga volje. Omiljena rečenica iz intervjua koje sam davao u tom periodu je: „Ne zavirujte mi u krevet, novčanik i kutiju s lekovima”. Čak i ako je nekada bilo teško ili na momente neugodno davati sebe, mnoge sam svojom pričom spasio. I tu onda podelimo neugodnost, pa ona, tako mala, brzo pređe u veliku zahvalnost, zar ne?

Posljednjih dana raspravljaš o reality showovima. Koliki je njihov utjecaj na društvo i mogu li se uopće poistovjetiti s razonodom?

Mogu, ali svaka razonoda nosi svoju priliku i svoju opasnost. Rijaliti, kada je došao u Srbiju, zaista nije predstavljao veliki problem. Sada, kako rejting opada, gađa se na najniže imenitelje – seks, nasilje, jeftine provokacije… Potreba za kvalitetnim domaćim serijama koje se, srećom, u regionu proizvode više nego ikada, smanjila je želju za takvom vrstom programa. Treba reagovati. Ograničiti roditeljskom zaštitom, uvrstiti na specijalne kanale koji neće svima biti dostupni.

Ima mnogo načina. I tu treba biti oprezan. Rijaliti, koliko god da ima onu “realnost” u svom nazivu, stvar je nečijeg produkta. Izrežiran je, smišljen po scenariju. Nešto se tu i omakne pa sklizne u realnost, jer učesnici ipak nisu glumci. Imate i razne vrste rijalitija. Nisu ni svi loši. Međutim, pođite od toga da svakim učestvovanjem, makar i pasivnim, u bilo kom medijskom sadržaju, dajete vreme i novac onima koji to stvaraju. Zato birajte, jer daljinski, ali i klik na Internetu, u Vašim su rukama.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Stefan Mihajlovski (@mihajlovski_s)

Aktivan si i na društvenim mrežama, posebice na Twitteru gdje u svega nekoliko riječi pogađaš poantu (čitao sam komentare na Eurosong izvedbe). Odazivaš se na raznorazne intervjue i uvijek govoriš bez cenzure koliko god tema bila “opasna”. U kojim te situacijama iskrenost skupo koštala i što te tjera da komentiraš društvo, politiku, medije i međuljudske odnose?

Retko imam toliko slobodnog vremena da naširoko komentarišem neke događaje, pogotovo kada se odigravaju uživo, međutim, Evrovizija je izuzetak i simpatično je što si to primetio. Za mene je opasno praviti se mutav, pogotovo pored onih što pričaju čisto jer umeju da govore, a ne zato što imaju šta da kažu. Skupo plaćam mnoge situacije, ali onda neke druge skupo naplatim. Nisam radio popis tih odliva i priliva, sve je to deo života. Drugačije ne želim, to je za mene jedino važno. Sloboda, na kraju dana, nema cenu.

U tijeku je pride month. Dosta toga si učinio za osvještavanje populacije o LGBTIQ+ pravima, od vođenja tribina do filma „Lice današnjice”. Kakva je danas situacija po pitanju prava i jesi li počeo posjećivati Pride?

Nek je srećan svima koji slave! Počeo sam da ga posećujem, iako i dalje smatram da kultura i umetnost mnogo više mogu doprineti zajednici. Često sam i u sukobu s odlukama oko organizacije, pa se onda uplaše da neću doći, ali – tu sam. Prajd je kod nas važan, pre svega zbog političkih zahteva na jednom mestu. Važan je ovogodišnji EuroPride u Beogradu. Nadam se da će mnogi svariti pedere makar na finansijski način, jer će biti dosta novca za ugostitelje tih dana. Valjda neko promeni mišljenje, pa umesto „hvala Bogu, odoše”, iskreno kaže „dođite nam opet”. U Hrvatskoj vidim da je politički bolje nego kod nas i čestitam vam na tome. Kod nas nije baš bilo tako sjajno što se tiče odluka. Ali, biće bolje. I jeste – iz godine u godinu. Edukacija kroz razgovor, čitanje, upoznavanje, gledanje, slušanje… Uz otvoreno srce shvatimo jedno – svi smo mi ljudi.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

(Visited 167 times, 10 visits today)

Komentari