Što znači jedan dobar dan u Auschwitzu?
U petak, 27. siječnja u kružnom, prostranom i prekrasnom prostoru Francuskoga paviljona otvorena je izložba američkog umjetnika Andrewa M. Mezvinskog. Naziv je dobila po sedmom poglavlju autobiografskog djela Zar je to čovjek? talijanskog pisca Prima Levija – Jedan dobar dan. Iako je naslov poglavlja teško povezati s teškom tematikom romana i postava, zapravo se radi o paradoksu kojim Levi, čovjek koji je preživio holokaust, govori o neiscrpnosti nade čak i u najgorim trenucima. Paradoks je to koji je inspirirao mladog umjetnika koji 2014. stvara opsežnu interaktivnu instalaciju za Židovski muzej na Judenplatzu u Beču.
Prve zrake sunca u Auschwitzu
Andrew Margolies Mezvinski rođen je 1982. u Philadelphiji, a trenutačno živi i radi u Beču. Sebe naziva lutalicom između svjetova, svojevrsnim nomadom koji upija, skuplja i slaže viđeno pa onda opet razlaže s beskrajnim prostranstvima umjetnosti prošlih stoljeća.
Izložba Jedan dobar dan nadahnuta je iskazom Prima Levija iz poglavlja u kojem opisuje jedan dobar dan u Auschwitzu. Levi oduševljeno „opjevava“ prve zrake sunca koje predstavljaju svojevrsnu pobjedu proljeća nad studeni, kao i pobjedu života nad smrti.
Ovaj talijanski kemičar židovskog porijekla proveo je dva mjeseca u fašističkom zarobljeničkom logoru, jedanaest mjeseci u Auschwitzu i još devet mjeseci u ruskom izbjegličkom logoru. Nakon oslobođenja 1945. počinje pisati o svojim iskustvima.
Simbolika tamne trake
U Francuskom paviljonu izloženo je 36 osebujnih monokromatskih crteža malih dimenzija koji u tom velebnom, visokom prostoru djeluju izrazito neobično. Međutim, upravo je ta nespojivost prostora s izlošcima stvorila atmosferu koja, ako djela Mezvinskog promatramo bez itekako nužnog konteksta, jedina podsjeća na strahotu koncentracijskih logora. Naime, izložena umjetnička djela predstavljaju prizore svijetlih i ljupkih veduta, i na prvi pogled posjetitelj zaista vidi jedan dobar dan. No, kada bolje pogleda, posjetitelj shvaća kako crna traka koja povezuje crteže namjerno narušava tu ideju o lijepom danu. Traka je upravo podsjetnik na Levijeva potresna svjedočanstva.
Proljeće
Teško je razmišljati o načinu na koji su logoraši percipirali godišnja doba. Odnosno, potrebno je prvo zapitati se jesu li ih uopće bili svjesni. Prije mi se činilo da Auschwitz nije poznavao ljeta, jeseni, zime ni proljeća, nego da se radilo o godinama tame, bez ijedne pukotine kroz koju bi se probijala barem zračica nekog slabašnog sunca.
No, Levi i Mezvinski pokazuju da sam bila u krivu. Pokazuju da ispod tih naslaga ljudske patnje ipak ima mjesta za barem jedan dobar dan koji označava mogućnost za zračicom slabašnog sunca. Upravo je ta duboko skrivena, ali uporna volja za preživljavanjem korijen i izvor Levijeva poglavlja i čitave izložbe. Ključ je, dakle, u nepresušnom izvoru nade koja se budi u logorašu zajedno sa prvim proljetnim zrakama sunca. One označavaju kraj zime i studeni, ali važnije od toga – označavaju početak života.
Osim poglavlja iz knjige Zar je to čovjek?, instalaciju je inspiriralo još jedno umjetničko djelo. Radi se o baletu Posvećenje proljeća Igora Stravinskog slične tematike. I Stravinski, kao i Levi, pretvara u umjetnost tu čudesnu renesansu koju proljeće svake godine nudi nakon tamnih i hladnih mjeseci mrtvila.
Suptilnost koja vrišti
Na kraju, postav je neobičan i teško shvatljiv bez konteksta, ali radi se o iznimno smislenoj izložbi koja svojom suptilnošću naglasak stavlja na ono što je važno. Zbog te nenapadnosti Mezvinski vrišti o holokaustu i psihologiji logoraša. Jedan dobar dan je apsurd u usporedbi s godinama i godinama stravičnih događanja u logorima. Ali ne radi se tu o brojevima i statistici, radi se o zrakama sunca koje su označile da bolje dolazi. Na taj se dan priroda probudila, a logoraši su osjetili da tamo negdje još uvijek postoji toplina.
Izložbu možete pogledati do 6. veljače 2017. godine.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
