22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

JEBOTON
8. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 9 minute Upoznajte srce zagrebačke glazbene scene kroz JeboTon kolektiv – urbanu ekipu koja piše povijest. Od školskih klupa do Boogaloou, pratite put Jebtona u stvaranju alternativne scene.

Glazba

Šuti i slušaj: Na koncertima nikog nije briga za tvoju priču

pričanje
Vrijeme čitanja: 6 minute

Već smo se doticali teme pričanja za vrijeme koncerta na Ziheru, no svako toliko svjedočim nekulturi posjetitelja na koncertima i ne mogu više njurgati sam sebi ili s troje najbližih frendova na WhatsAppu da je od korone kulturni nivo na koncertima iz nekog razloga drastično pao. Pričanje za vrijeme koncerata postalo je gorući problem svake koncerte sezone nakon pandemije, no može li se tome stati na kraj za dobrobit posjetitelja i samih izvođača?

Znam, znam, korona je sve poremetila i svima treba izlet iz kuće, svi smo dvije godine patili pa sada dajemo bubreg za odlazak na dan ljetovanja u Selcu ili za najjeftiniju kartu ocvale MTV zvijezde u posjetu Europi, ali zar nije smisao koncerta upravo da se izgubiš u glazbi? Da zaboraviš na svakodnevicu, a ne da pričaš o vremenu i gužvama u tramvaju tijekom nastupa najdražeg izvođača?

Vidim da ekipa prečesto pohodi (sve skuplje) koncerte da bi imala neki svoj reunion s frendovima. U tome nema ništa loše i ne želim zvučati kao svoj pokojni deda – generacijsko njurgalo – ali iako su koncerti (uglavnom) zabavna okupljanja zbog opuštanja, rasterećivanja od žrvnja svima izazovne svakodnevice, jel’ to odmah znači da kultura ostaje u prvom grmu iza ugla? Molim vas trenutak šutnje za same sebe.

(minuta šutnje)

Zašto idete na koncerte?

(minuta šutnje)

Ne, odgovore ne tražim ni pod ovim tekstom, ni u svojim inboksima, niti na mrežama Zihera. Odgovorite sami sebi.

Sve češće mislim da je nekima koncertni prostor neka velika, rasplesana birtija s karaokama na steroidima. Ali budimo realni, rekao bi Kazo, koncerti to nisu i ne smiju postati. Prečesto nismo ni svjesni toga koliku štetu nanosimo doživljaju glazbe onima koji stvarno dođu radi glazbe.

Koliko puta ste morali čuti neki glasan razgovor ili čak telefon koji zvoni tijekom koncerta? Što je s onim ljudima koji pričaju tijekom najosjetljivijih trenutaka koncerta, kad je cijela dvorana utihnula kako bi se čula svaka nota, svaki uzdah onih na pozornici i podijelio patos jer patos sa zvučnika i ispod reflektora dira negdje u najosobnije ladice, ormare ili džepove prošlosti?

No nakon što sam otišao na otvorenje nove turneje TBF-a gdje je publici sve bilo u fokusu osim benda, molio ljude da pristojno šute na Mimika orkestru kao i na nastupu dinamičnog i glasnog St!llnessa, upozoravao na legendarnost Jimmyja Stanića (94 godine) kojeg su nadglasavali pijani frajeri, čuo priče o priči na obljetničkom nastupu Irene Žilić u SAX-u ili klepetanju za vrijeme legendarne Tereze Kesovije u Tvornici, shvatio sam da pravila nema: manjak našeg bontona stići će svakog s koncertnog plakata.

Foto: Canva.com

Naravno da razumijem da su koncerti i druženja s prijateljima jedna od najopuštenijih aktivnosti u životu, ali postoji vrijeme i mjesto za to. Pokušajmo se barem na nekoliko sati odmaknuti od svakodnevnog života i prepustiti se glazbi, bez žamora i priče. Ako baš morate nešto reći, uvijek se možete povući u neki ugao ili čak izaći iz dvorane na nekoliko minuta.

Osobno su mi koncerti jedinstveni doživljaji koji ne želim propustiti, ni ispustiti zbog tuđeg nekulturnog ponašanja. Zato vam predlažem da se potrudimo osvijestiti da i sami budemo dio atmosfere i da zajedno stvorimo nezaboravne glazbene trenutke, ma koliko god patetično zvučalo, a ne samo obično druženje s ekipom.

Možda zvučim kao neki prepotentni tip koji misli da ima monopol na uživanje u glazbi, ali istina je da pričanje tijekom koncerta ne samo da remeti doživljaj drugih posjetitelja, već može u potpunosti uništiti atmosferu i dojam koji glazbenik pokušava stvoriti.

Zašto je pričanje nekulturno?

Neka izvođači budu u fokusu. Ljudi žive od glazbe ili barem pokušavaju živjeti, slijede unutarnji glas, ganjaju neki kreativni impuls i još imaju samopouzdanja i hrabrosti svoje intimne tvorevine podijeliti sa svima, a onda ih šatro podržavamo ulaznicom, ali popljujemo jezikom. Koncerti su prvenstveno tu da biste uživali u glazbi, a ne u razgovoru s prijateljima.

Kada pričate tijekom koncerta, ometate i druge koncertdžije i oduzimate pozornost izvođačima koji bi trebali biti u centru pažnje. Ne vi i vaši frendovi. Prekidanje energije i flowa je nešto najgore što možete napraviti ljudima u glazbenom transu. Ne znam koju drugu analogiju upotrijebiti osim kazališne predstave ili čak molitve u crkvi.

Zamisli početi pričati o svom grandioznom narcisoidnom šefu uslijed Vjerovanja. Pa nekima je Vjerovanje glazba koju su platili čuti uživo. Glazba stvara nadrealnu energiju koja se širi – kroz publiku. Kada pričate tijekom nastupa, prekidate ju i kvarite iskustvo svima oko vas. Ometate i smetate ostale koji su tu da bi slušali glazbu i uživali u koncertu. Vaša buka i pričanje mogu utjecati na njihovo iskustvo i narušiti njihovo zadovoljstvo.

Pričanje tijekom koncerta može omesti izvođače i narušiti njihovu koncentraciju, pogotovo kada ne govorimo o velikim, blockbuster bendovima svjetskog ili regionalnog kalibra koji vas neće čuti zbog bogatog krajobraza nasmijanih i raspjevanih glava pred pozornicom. Ipak, nisu svi koncerti oni Dubioze kolektiva, Iron Maidena, Miše Kovača ili Petra Graše pred publikom veličine grada Pule.

Foto: Press

Što ako ste pred kantautorima poput Nine Romić, Irene Žilić, Mary May ili Denisa Kataneca? Oni ni ne pretendiraju biti stadionska atrakcija, nego žele bez eksploatacije svog lika sa što manje posredovanja doprijeti do publike. Oni žele iznijeti najbolji mogući nastup, ali kad ih vaše blebetanje ometa, njihova performansa može patiti. Je li to pošteno?

Pričanje tijekom koncerta jednostavno je nekulturno i demonstrira nepotrebno nepoštovanje prema drugima i ukazuje na to da ne razumijete svrhu koncerta. Ni glazbe. Ako želite razgovarati s prijateljima, razgovarajte prije ili nakon koncerta, a ne tijekom njega. Okej je izmijeniti par riječi o dojmu, nasmijati se nekoj gluposti na licu mjesta, ali nismo na javnoj debati, niti se igramo saborskog zasjedanja.

Probajmo se prije koncerta dogovoriti ne pričati, ma koliko god sedirani, opijeni ili jednostavno ushićeni zbog boktepitaj čega bili – podsjetite frendove da pričanje stvarno nije prihvatljivo tijekom nastupa. Je li se tako teško suzdržati od razglabanja o klečateljima do kraja koncerta? Ako nije, naprosto izađite iz dvorane ili se odmaknite od pozornice kako ne biste ometali ostale posjetitelje i – najvažnije – izvođače.

Je li baš svugdje pandemija parlaonice?

Pričanje i žamor publike mogu se čuti na gotovo svim tipovima koncerata, ali postoje neki događaji i žanrovi na kojima je to još izraženije. Primjerice, na pop i rock koncertima, posebno na onima velikih zvijezda, često se čuje žamor i pričanje publike. Bez obzira na spomenuti razglas, ako Bonobo dolazi svirati/vrtjeti, onda ne želimo čuti buraza kako mu je super jer je zbario neku s TikToka.

S druge strane imamo fenomen klasične glazbe i jazza kao “ozbiljnih” formi i žanrova. I tu odjednom neki bonton postoji kod često sličnih ili istih pojedinaca. E, tu je situacija malo drugačija. Iako i tamo vrijede neka osnovna pravila ponašanja, ne mogu ignorirati jasnu razliku u doživljaju glazbe.

Je li svaki žanr zaražen pandemijom dugih jezika?

Na koncertima klasike, tišina publike je ključna za doživljaj glazbe. Svaki šum, pa čak i škripa stolice može izvući ljude iz te posebne vrste meditativne koncentracije koja je potrebna za doživljaj klasične glazbe. Pričanje je tamo apsolutni no-no i to s razlogom. Koncert klasične glazbe je mjesto gdje se cijeni i slavi svaka nota, svaki ton i svaka tišina. Jesu li klasičari u tom smislu vredniji od bilo kojeg drugog izvođača zabavnih žanrova? Naravno da nisu (nek’ mi ne zamjere klasičari)!

Foto; Canva.com

Usporedbe radi, jazz koncerti su puno opušteniji i više otvoreni za komunikaciju između publike i glazbenika. Naravno, i tamo vrijede nepisana pravila o poštivanju glazbenika i drugih posjetitelja, ali nije neobično vidjeti ljude kako plješću, povikuju ili čak zapjevaju zajedno s glazbenicima – kad su uključeni u nastup. Ne kad ga prekidaju. Ovo je mjesto gdje se glazba stvara i rekreira u stvarnom vremenu, a publika ima priliku sudjelovati u tom procesu.

Biti pun poštovanja ne znači da trebaš sjediti i šutjeti bez nikakve emocije. U redu je pjevati, plesati, pljeskati i podizati ruke u zrak, dosezati zvijezde ili glumiti profesionalne majstore za žarulje ako vam se sviđaju pjesme ili izvođači. Uostalom, to je razlog zbog kojih smo došli, ali pričanje, a pogotovo glasno – ma glasanje – je neprimjereno.

Priče koje se pričaju mogu zvučati jako važno govornicima i njihovim prijateljima, ali vjerujte, nisu važne nikome drugome. Osim što ometa druge ljude, pričanje također pokazuje nepoštovanje prema glazbenicima i ljudima koji su platili ulaznice jer cijene one na pozornici, jer žele trenutak povezivanja, trenutak zabave, hiper osjećanja…

Zato, umjesto da brbljamo, pjevajmo kad treba i podržavajmmo izvođače na način koji neće uznemiravati ni njih ni druge oko nas. Nije svijet tu zbog nas niti smo mi njegov centar. Skupljajte koncerte kao soundtrackove svojih lijepih životnih trenutaka koje dijelite s drugima bez da ih opisujete, a istovremeno ćete pomoći da i drugi dožive ono što su došli vidjeti i čuti – glazbu.

Apeliram na kraju na izvođačice i izvođače, kao i njihove promotere: prekinite nastup i zamolite ljude da zašute jer drugi oblik srama i obraza prečesto ne poznaju!


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

Be social

Komentari