Recenzija – ‘Leave Me Alone’ (Hinds): Album kojeg nije briga
Simpatičan novi bend na svjetskoj glazbenoj sceni, Hinds, čine četiri predivne Madriđanke. Ove mlade dame osmog su dana nove 2016. godine izdale svoj debitantski album koji već hara vrhovima svjetskih glazbenih ljestvica. Album o kojem je riječ zove se Leave Me Alone, a najbolje ga je svrstati u žanr lo – fi s primjesama surf elemenata. Što ovaj uradak čini posebnim je jednostavnost i bogatstvo pjevnih, umirujućih, veselih melodija oko kojih je sagrađen cijeli Leave Me Alone. Ipak, koliko su god harmoničnost i melodičnosti dominantne, toliko su vidljivi i ‘veliki’ nedostaci ovog prvijenca.
Nasuprot svojih žanrovskih kolega iz Fidlara, Hinds ne inzistiraju toliko na agresivnosti i brzini koliko Fidlar. Dok prvi melodiju grade uglavnom na solo dionicama, cure melodije donose rijeđe na solo dionicama, a više ih iznose kao ključne teze pjesama. Solo kao takav na ovom albumu ne postoji već se melodije ponavljaju i čine okosnice pojednih pjesama. Primjeri par exellence ovoga pjesme su poput San Diego, Warts ili Garden. Spomenuta jednostavnost ključna je riječ ovoga albuma, to je očito i čujno je na svakom instrumentu. Nema pretjerivanja, neočekivanih ubrzavanja ili mijenjanja tempa, već se pjesme razvijaju smisleno, polako i pomalo očekivano.
Već na prvo preslušavanje moguće je čuti kako djevojke doista uživaju u glazbi koju sviraju, a na koncu to pridodaje i šarmu cijelog izdanja. “Leave Me Alone” laska taj način miksanja koji je specifičan žanru i zamišljen da sve skupa zvuči malo rough; to jest prljavo i mrvicu grublje. Laska mu i to što je koja pogreška namjerno previđena tako da je na više mjesta moguće čuti kako dvije pjevačice ne počnu pjevati točno u isti čas ili ne udare zadnji ton na gitari u isto vrijeme. Moram reći da, koliko su me god Hinds time zavele, toliko su me i naljutile.
Na prvu sve može biti divno i krasno, no opetovanim preslušavanjem nedostaci albuma se sve jasnije kristaliziraju, a greške počinju isplovljavati na površinu. Ne želim zvučati bezobrazno ni pretenciozno, no nisam siguran u vokalne sposobnosti jedne pjevačice. Boja glasa joj je doista posebna, neobičnija i zato i lijepa za ženski glas, ali što se samog ‘pogađanja’ tonova tiče, vjerujem da se na nekim pjesmama doista rasplesala po krivim tonalitetima. Najbolji primjer su mi pjesma San Diego ili Fat Calmed Kiddos u kojoj dvije pjevačice naizmjenično pjevaju. Dok je prva sigurna i samouvjerena, druga zvuči nesigurno i ponekad čak i ispadne iz tonaliteta. Druga stvar je i kada obje zajedno pjevaju, što u trenucima zvuči doslovno kao kreštanje ili kakofonija. Moram reći i da mi je prilično čudan i način na koji su glasovi smiksani jer, dok je svaki instrument moguće u svakom trenutku jasno raspoznati, vokalima, koji se velikim dijelom preklapaju i prelamaju, kao da nije dano dovoljno pažnje. Možda je to ono što moj slušni aparat poziva na revolt?
Kada obje pjevaju, teško se usklade; pa iako dobro počnu, nerijetko završe na sasvim drugim stranama. Najčudnija je pjesma stoga Bamboo u kojoj je moguće čuti zbilja sve. Od vokalne neusklađenosti do savršene harmonije, od umirujućih melodija pa sve do jednostavnog aranžmana koji, ponavljam, krasi cijeli “Leave Me Alone”. Bamboo je cijeli album spakiran u tri minute. Kada smo kod ‘čudnih’ pjesama, ističe se i Solar Gap koji je jedini instrumentalni uradak bez ikakve vokalne pozadine. Unatoč kritikama, album kao da vrišti riječima – ‘Nije me briga!’ i sve moguće greškice prigrljuje kao da su oduvijek namijenjenje da budu dio albuma.
Ono zbog čega sam rekao da album ima i onoga nečega ‘surfičnog’ u sebi je korištenje reverb pedale koju je moguće čuti gotovo na svakoj pjesmi. Vjerujem da će mnoge, kao što je mene, taj zvuk u isti mah podsjetiti na domaće surf velikane The Bambi Molesters. To nikada nije loša stvar, a upravo to je i jedan od brojnih pluseva zbog kojega cijeli “Leave Me Alone” moram obasuti lovorikama. Nepogrešiv osjećaj za melodiju, šarmirajuća jednostavnost i nemogućnost osjećanja ičega drugoga osim radosti nakon što se posluša cijelo izdanje najveći su razlozi tomu, a svaki mogući nedostatak neće nikada izazvati kojikurac reakciju, već jedino i isključivo osmijeh, osjećaj da je tako trebalo i treba biti te da djevojke neopisivo guštaju u svakom pojedinom tonu, a onda, na kraju, i naredbu da se stisne Replay Whole Album.
