Istaknuto
03.07.2020.

Vrijeme čitanja: 12 minute Pratili smo predviđanja pa smo odlučili izdvojiti i prokomentirati programe za kulturu onih koji već danima krase vrh anketa mnogih portala.

01.07.2020.

Vrijeme čitanja: 3 minute U rubrici Nova glazba slušajte najzanimljivije aktualne singlove i glasanjem odaberite svog favorita na domaćem glazbenom terenu.

Film

SWALLOW: Nijansiranje protagonistice u psihološkoj, tinjajućoj drami

28.04.2020. Ervin PavlekovićFoto: imdb.com
Vrijeme čitanja: 5 minute

Swallow je redateljski prvijenac Carla Mireballe-Davisa, koji je ujedno i scenarist. Film je prvotno prikazan na Tribeca filmskom festivalu u 2019. godini, a u siječnju ove godine izašao je u Francuskoj, potom u Americi te je kasnije postao dostupan i globalno. Producenti su Carole Baraton, Frederic Fiore, Mollye Asher te Mynette Louie. Za filmsku glazbu zaslužan je Nathan Halpern, a za fotografiju Katelin Arizmendi. U glavnim su ulogama  Haley Bennett i Austin Stowell.

Radnja prati život novopečenih supružnika, Hunter (Haley Bennett) i Richieja (Austin Stowell) koji su se nedavno uselili u kuću koju su im njegovi roditelji kupili. Richie je iz imućne obitelji, a i sam radi u obiteljskoj kompaniji te je većinu dana odustan, stoga je Hunter  prepuštena sama sebi i osjeća samoću u zatvorenosti moderne kuće s predivnim pogledom. U svojem braku Hunter ne dobiva ništa doli emocionalnih mrvica i igranja uloge domaćice te zbog toga osjeća nezadovoljstvo, pa započinje svoj novi „hobi“ gutanja raznih predmeta.

Žanrovski sustav

Žanrovski gledano, možemo reći da je Swallow dijelom drama s mini-elementima erotike u kojoj pratimo život mladoga para. Osim toga, i s obzirom na neobično ponašanje Hunter i novonastalu naviku gutanja raznih predmeta, možemo reći da se radi i o tinjajućem psihološkom trileru – onome slow burn. Osim same radnje koja sugerira takvo što, i filmska glazba težih ili pak ekstatičnije-nagovješćujućih nota nameće određenu dozu težine i napetosti, koju promatramo s obzirom na promjenu i/ili pojavu (novog) psihičkog stanja protagonistice.

Ocrtavanje poremećaja

Iako se pojava navike ili svojevrsne opsesivne radnje, nazovimo je tako, manifestira kao promjena ponašanja ili pak izraženi trenutak kojem možemo svjedočiti, u Swallow je jasno od samoga početka da Hunter ima čudnjikavu osobnost u kojoj površinska suzdržanost i sramežljivost prikrivaju divlju narav traumatsko-istraživačke psihe koja žudi za pažnjom.

swallow

Foto: imdb.com

Njezin novonastali poremećaj potpuna je suprotnost izgledu i ponašanju – blijede je puti i blago rumenih obraza, plave kose uvijek isto počešljane, i uočavamo većinski odjevne kombinacije koje su na razmeđi klasike i nečeg modernog – što po krojevima, što po bojama – od kojih su česte one jarke boje.

Protagonistica u kontekstu prostornog značenja

Takva odjevna stilistika uz prostor same kuće – i interijer i eksterijer, koji je po svemu sudeći naznaka kakvog modernizma, najviše izgledom nalik na američki modernistički stil gradnje – u potpunoj je suprotnosti s naturalnim okružjem prirode i rijeke. Velika kuća staklenih stijena u funkciji prozora omogućuje dopiranje svjetlosti te osjećaj prožimanja kuće s okolinom.

S obzirom na to da u uređenju interijera dominira klasično-moderni stil u kojem ima i jarkih boja, no i klasikom inspiranih komada namještaja i pokućstva, zatim uzimajući protagonističine odjevne kombinacije u obzir, samu prirodu koja okružuje to arhitektonsko zdanje, te naposljetku njezino psihičko stanje, jasno je da treba postojati određena dezintegracija.

Njezino psihičko stanje potpuna je opozicija savršenom interijeru kuće te raznim dekoracijama, potpuna je opozicija i njezina odjeća često jarkih boja, a sve to nasuprot ili ponad šume gdje se nalazi njihova kuća. U trenucima gledanja kroz prozor ili pak boravka na terasi kuće dojma smo da njezina iskričava i ranjena psiha, vrlo krha, zapravo  je zarobljena u postmodernosti i užurbanosti savršeno-nesavršenog života u arhitektonskom zdanju koje bi svatko poželio. Upravo zato, vidimo i apsurdnost samog prostora i idealnog života i braka u kojem ne postoji ona prava sreća, već samo prividna.

Foto: imdb.com

Seciranje života i stvaranje traumatskog trenutka

U takvom prividno sretnom životu Hunter se doima kao zalutala duša koja ondje ne pripada; bivša prodavačica osebujnog karaktera i impresivno-tajanstvenog i katkad intrigantnog nastupa dolazi u imućnu obitelj, onu koja želi svojeg nasljednika. U takvoj obitelji ona sama kao individua, Hunter i žena koja ima svoje potrebe za ostvarenjem, nije bitna, već je bitnija njezina uloga žene, a kasnije i majke.

Dakle, Hunter ima ulogu „kućnog anđela“, što se doslovno može prepoznati s obzirom na impresiju tijekom njezine pojavnosti – plavokosa, mila, krhka i nježna. Koliko ona uopće nije bitna, već njezina reproduktivna funkcija jasno je i po svekrvi koja joj savjetuje da pusti kosu, jer njezin sin voli dugokose djevojke.

Iako naizgled ima sve što poželi, Hunter nije sretna, osjeća da nema kontrolu nad svojim životom i smjerom u kojem se on kreće. S vremenom vidi da je i njezin muž izgubio fokus zanimanja za nju, stoga pod pritiskom, odnosno nemoći da vodi život koji želi, isti nedostatak prividno kompenzira gutanjem raznih predmeta. Iako katkad osjeća bol prilikom gutanja, ili pak posljedično zbog toga, ona i dalje nastavlja s istom „aktivnošću“ koja je produkt kompenzacije i/ili obrane vlastite psihe, no ona radije supstituira psihičku bol onom fizičkom.

(Ne)mogućnost kontrole

U gutanju raznih predmeta koji su dio većine kućanstava možemo iščitati simboliku nekog predmeta uopće – gutanjem naizgled (ne)običnog predmeta ona može osjećati sreću i zadovoljstvo. Svaki od predmeta ima svoju svrhu i namjenu u kućanstvu koje ona vodi, no ona sama svoj život ne može voditi.

swallow

Foto: imdb.com

Nemogućnost kontrole ogleda se u davno (ne)osviještenoj, odnosno njenoj nerazriješenoj traumi, čina koji je pravi zločinac zaboravio ili pak samo potisnuo, no njemu ta mrlja iz prošlosti dozvoljava da nastavi sa svojim životom, dok njoj pak ne dozvoljava, već ta mrlja iz prošlosti djeluje kao svojevrsna čahura iz koje se protagonistica ne može osloboditi.

Paralelno s osvještavanjem odnosno pojavom traume koja joj ne dozvoljava normalan život pojavljuje se i popratni osjećaj niskog samopoštovanja koji je karakterističan za osobe koje nose određenu traumu. Ono što se ističe u Swallow jest koloritnost i šarolikost fotografije u prikazu kostimografije te interijera kuće. Zamjetljivi su krupni planovi te detalj-plan kamere koji prati vivifikaciju određene hrane ili pak predmeta, a kojima se pokušava još jednom istaknuti simbolika prostora i života u takvome prostoru.

Iako se čini da protagonistica ne može voditi svoj život i usmjeriti ga na pravi kolosijek, riječi svekrve kojima je oznažava kao nekoga kome se posrećilo takvom udajom u smislu zgoditka života, rezoniraju, da bi one posljednje riječi njezina muža posve djelovale kao oštrice stvarnosti i buđenje iz sna u kojem je ona samo lutka na koncu kojom netko drugi upravlja.

Foto: imdb.com

Još jednom o svemu…

Swallow nosi određenu analogiju sa životom žene u prošlome stoljeću, no i one analogije sa životom današnje žene u još uvijek neiskorijenjenom tradicionalnom patrijarhalnom društvu koje se nije odmaknulo od promatranja žene kroz prizmu domaćice i majke. Simbolika koju film nosi ogleda se u  prostoru, predmetima koji su dio svakodnevnog života i onim nevidljivim malim ‘predmetima’, odnosno stvarima koji čine naš život bogatijim, a to su pažnja, posvećenost, toplina i razumijevanje.

Na kraju, Swallow djeluje kao vrlo dobro i katkad hitchcockovsko ocrtavanje određenog i psihičkog problema uopće te njegovo smještanje u suvremenost i više nego aktualnu tematiku, a prošlostoljetnim kostimografskim (pri)dodanim značenjem protagonistica, igrajući videoigre, nesumnjivo djeluje kao  ibsenovska porculanska lutka.

(Visited 369 times, 14 visits today)
0%
1
2
3
4
5

(8 votes, average: 4.625 out of 5)

Komentari