The Garden Festival se oprostio u pravoj obiteljskoj i nasmijanoj atmosferi

Kada sam prošle godine čula da se ove godine sprema zadnji The Garden Festival znala sam da se to nikako ne smije propustiti – upravo zato i nisam, pa sam se uputila u Tisno od 1. do 8. srpnja. Line up je bio više nego zadivljujući, ali to je uostalom i manje bitno jer se cijeli festival bazira na tome da upoznaješ ljude, družiš se, zabavljaš na kojoj god glazbi, relaksiraš se i proširiš vidike htio ti to ili ne.

Budući da je za mene svaki festival na koji idem radni, hanganje s random ljudima je bilo minimalizirano, ali sam zato upoznala mnogo zanimljivih ljudi koji su prozujali kroz naš ured (artist liaison): većinom artista, ali na našu terasu su bili pozvani svi neovisno jesu li artisti ili publika.

Teško je pričati o glazbi i kvaliteti jer budimo realni, laganih, soulful, lounge, chillout, disco zvukova ni na jednom Gardenu nije manjkalo, pa tako ni na ovom. Pošto je bio zadnji, 10. Garden, okupilo se mnogo izvođača koji nisu ni nastupali nego su se došli samo družiti i sa svima nama zajedno dati posljednji pozdrav ljubljenom nam festivalu, a bilo je i publike koja dolazi tradicionalno već godinama i već pri početku razgovora s njom mogli ste čuti nostalgiju u glasu.

Posljednji Garden uljepšali su nam (od onih većoj publici poznatijih imena) Seth Troxler, Bonobo, Jackmaster, Eats Everything, Crazy P, Ben UFO, Joy Orbison, Midland, Optimo, Nightmares On Wax, John Talabot, Axel Boman i Subb-An, ali bit ovog festivala je uz neke ziher iskusnjare poslušati nešto random, a toga ima koliko vam srce poželi.

Mali broj stageva ne znači mali izbor; možete sjediti u restoranu i slušati chillout glazbu na Terrazzi – a posebne pohvale tu idu Warren Cahillu i Elliotu Hollinsu koji su svojom svirkom na dvije akustične gitare ostavili cijeli restoran u čudu – ili pak otići na Olive Grove i malo čagati pa malo odmarati i samo upijati glazbu. Možete prošvrljati na Beach stage, uvalit se na plažu ili u vodu (u slučaju Britanaca – uvaliti se na luftić) ili otići direktno na stage i rasplesat se, a tamo me najviše oduševila legenda DJ Nature. Koliko ga cijenim kao glazbenika s njegovim soulful stvarima, toliko ga cijenim i kao osobu, jer je jedan od najstaloženijih DJ-a koje poznajem. Main stage je bio otvoren samo u večernje sate i to samo od 2. do 7. srpnja i tamo su se naravno izredali najjači aduti festivala. Svaki festivalski dan završava u 2 ujutro i tada se party seli u Barbarellas Discotheque u Pirovcu i traje do ranih jutarnjih sati (čitaj: sedam ujutro).

Usprkos većinom cjelodnevnom radu propustila sam samo tri večeri u Barbarelli, 2. srpnja kad su nastupali Ben UFO, Midland i Joy Orbison, 4. srpnja kad su nastupali Gerd Janson, Job Jobse, Solar i Palm Traxx i 7. srpnja kada je nastupao Jackmaster i trebao nastupiti Eats Everything, ali nije jer nije došao zbog osobnih problema. Favorit večeri u Barbarelli je definitivno Futureboogie večer, kada su se izredali Felix Dickinson, Futureboogie DJ-i i Crazy P. Ta je večer koja će mi najviše ostati u sjećanju, plesalo se, smijalo se, grlio se, ljubilo – jer, realno, tko može odoljeti pravom discu?

Kada party u Barbarelli utihne i svi se vraćaju u apartmane/kamp shvatiš da je ili 4. ili 5. srpnja i da još možeš otići na službeni after party pod nazivom Sunrise Session, uvalit se u hlad, popit još koje pivo ili kavu (jer eto moraš radit za par sati), odspavati, odkimati glavom ili za one najhrabrije otplesati još koju rundu. Ako već nije jedan od tih datuma onda odeš u Vortex koji nije službeno povezan s Gardenom, ali kad dozujiš tamo pa shvatiš da je i Jackmaster  završio ovdje nakon Barbarelle, i još k tome zatražio gazdu da bi on u tom prostoru još malo vrtio – onda imaš dojam da to zapravo i jest službeni after party.

Što bi britanski festival na našoj obali bio bez boat partya? Doduše, sama sam se zbog poslovnih obaveza otisnula tek na jedan, a i jako su iscrpljujući budući da traju četiri sata pa je teško posjetiti i više od toga. Party je bio više nego izvrstan, ali svaki boat party je uvijek sjajan zbog same atmosfere. Mene su rasplesali Seth Toxler, Craig Richards, Anthony Mansfield i M3, i to baš sjajno rasplesali – boat party je bio krcat, ali onako “gardenovski” krcat – da imaš i dalje mjesta za slobodan manevar, ali i da nije prazno, baš kako je i cijeli festival koncipiran. Posljednjeg dana festivala tradicionalno je organiziran Secret Island party na koji voze oba broda i party traje šest sati. Rezultat je uistinu unikatan ambijent, a najzanimljiviji detalj je taj da organizatori na kraju partya zamole posjetitelje da počiste za sobom i kada svi odu na podu nema ni jednog jedinog opuška.

Zašto je Garden tako poseban? Zato jer nitko nikog čudno ne gleda; kada pomisliš da si najveći čudak nabasat ćeš na još većeg čudaka. Perje, glitteri, maske, razni šeširi i najneobičniji modni dodaci koje možete zamisliti su tamo, kao na svim britanskim festivalima uostalom, ali moram priznat da je to na Gardenu mnogo izraženije, barem sam ja to tako doživjela.

Garden je koliko o glazbi toliko i obitelji, svi su tamo jedna velika disfunkcionalna obitelj, rađale su se ljubavi i sve ostale pozitivne emocije ovog svijeta, a iduće godine kormilo preuzima Love International i ne očekujem ništa manje od tog festivala nego od Gardena.