„The New Abnormal” (The Strokes): Abnormalni početak nove dekade

Svijet je zastao u doba korone i jedva dočekao album nikad prikladnijeg naziva – „The New Abnormal”. S novim albumom Strokesi su nam najavili da i sami mogu nakon dugog niza godina ponovno biti dijelom utjecajne svjetske glazbene scene.

Preko Voidza do „New Abnormala”

Pioniri indie rock scene koji su neiscrpna inspiracija mnogim mlađim indie bendovima u posljednje vrijeme nisu imali pretjerano dobre trenutke. Pravo je čudo da su prije četiri godine izdali EP simboličnog naziva „Future Present Past” s kojim su nam poručili kako budućnost ipak postoji i kako „Comedown Machine” iz 2013. neće biti njihovo zadnje ostvarenje kako se  pretpostavljalo s obzirom na okolnosti koje je bend proživljavao u posljednjih desetak godina, posebno prilikom snimanja Anglesa kada je Julian Casablancas posve izolirano snimio svoj dio i poslao putem maila ostatku benda, bizarno dosta.

S druge strane „Comedown Machine”  usprkos solidnim recenzijama nije bio popraćen intervjuima, a u konačnici izostala je i turneja. Sve je to ukazivalo na duboke probleme s kojima se bend suočavao i koje je rješavao preko oformljenja usputnih projekata. Najupečatljiviji od tih usputnih projekata svakako je The Voidz , većini dobro poznat Julianov eksperimentalni rock sastav čiji se utjecaj prilično osjeti na novom albumu.

Ne posve tipičan album

Prvo što sam primijetila na albumu je jedan od najupečatljivijih covera poznatog street art umjetnika Jean- Michel Basquiata Bird on Money koju poželiš instantno imati na majici ili hoodici. Druga stavka je dužina pjesama i tu su Strokesi napravili popriličan iskorak budući da su poznati po catchy kraćim stvarima.

Sama atmosfera albuma je svojevrstan otklon od ranijih izdanja jer je postignuta sinergija rocka, synth popa, new wavea i natruha psihodelije. To je došlo kao pravo osvježenje od intenzivnog pop zvuka 80-ih koji prevladava na posljednja dva albuma „Comedown Machine” i „Angles”. Svima nam je jasno kako povratka na izvorni garage rock utjelovljen u „Is This It” i „Room on Fire” neće biti jer Julian odavno ne pliva u tim vodama, točnije od svog samostalnog albuma „Phrazes For The Young” gdje nam je otkrio svoju drugu stranu zaljubljenika retro synth pop zvuka.

Retro inspiracije

„The New Abnormal” se može okarakterizirati kao svojevrstan miks albuma „First Impressions of Earth” i „Angles” zbog svoje jake emocije koju album sadrži, odnosno zbog evidentne retro inspiracije pobojane eksperimentalnim elektronskim dijelovima. Usprkos pomaku u zvuku, glavni nositelj albuma je tekst koji je iskreniji i jači nego ikada. Kroz njega nam je Julian ispovijedao  svoje najdublje osjećaje vezane uz obiteljske, ljubavne i prijateljske odnose, možemo reći da nam se prvi put u potpunosti otvorio kao ranjiva osoba.

Pjesma koja otvara album prilično je simboličnog naziva: The Adults Are Talking. Pitka, elektro pjesma naglašenog basa pomalo repetitivnog karaktera, no možda baš zbog toga mi je prirasla srcu. Stihovi „And then you did something wrong and you said it was great and now you don’t know how you could ever complain” Strokese podsjećaju na rane dane bunta kada nisu marili za pravila ponašanja i što o tome drugi kažu i misle. Na nju se nadovezuje Selfless koja je jedna jako topla balada s izraženim Julianovim falsetom koji se prilično poboljšao na ovom albumu.

Brooklyn Bridge to Chorus je pravi bop 80-ih, intro je nadahnut New Orderovim Bizarre Love Triangleom, a refren kao da je proizašao iz Green Day radione. Zvuči kao nestvarna kombinacija, no suprotnosti se u ovom slučaju ipak privlače. „I want new friends, but they don’t want me” možda ovako laički zvuči kao jaukanje tinejdžera, no zapravo je riječ o Julianovom proživljavanju dugotrajne krize u odnosima. Posebno je zanimljiv predrefren gdje kratko i jasno kaže „Can we switch into the chorus right now?” u stilu ‘ajmo zaboravit’ na sve probleme koje smo imali, praviti se kao da se ništa nije dogodilo i krenuti ispočetka.

Bad Decisions je zasigurno najpoznatiji singl ovog albuma okarakteriziran tipičnim zvukom s prva tri albuma, idealna poslastica za one koje preferiraju njihove klasične stvari. Retro zvuk gitare popraćene bubnjevima u dobro komponiranoj ritmičkoj sekciji s falsetom, po mom mišljenju najboljim na cijelom albumu, recept je za instant uspjeh.

Atipična pjesma svakako je Eternal Summer. Izgleda kao da se je prije trebala naći na albumu Voidza, ne samo po duljini trajanja, već i po stilskom izričaju budući da se je u njoj isplela mreža od nekoliko stilova. Pjesma posjeduje nostalgičnu synth pop notu prožetu floydovskom psihodeličnom dionicom i dodatak na kraju koji neodoljivo podsjeća na „The Slow Rush” Tame Impale.

Prisutna je i igra vocoderom s kojom se Julian voli poigravati u zadnje vrijeme. Slušajući ju ulovi me sjeta za prošlim ljetom jer ovo kako je krenulo možda nećemo ni imati.

Najemotivnija stvar albuma je At The Door koja je ujedno i moji favorit. Riječ je o prvom singlu albuma koji je izašao u veljači i od tog trenutka sam nestrpljivo počela brojati do izlaska albuma. Modernističko-minimalistička je pridjev koji bi najbolje opisao stvar koja je prožeta zvukom klavijatura i gitare.

Kroz stihove nam Julian ispovijeda mučno iskustvo prekida odnosa koja za posljedicu vodi ka egzistencijalnoj krizi („I can’t see beyond this wall but we lost this game so many times before”). Lagano iščezavanje vokala na samom kraju pjesmi daje smisleni pečat.

Baš kao na „Eternal Summer” u Why Are Sunday’s So Depressing je prisutan back vokal. Stilski dosta slične pjesme s razlikom što je Why Are Sunday’s So Depressing još malo dorađenija miksanjem vokala i synth dionice u refrenu stvarajući pomalo robotski prizvuk. U odnosu na „Eternal Summer” prisutna je jednostavnija dionica gitare zato što je fokus prebačen na vokal i sintesajzer. Pjesma možda  ne sjeda na prvo slušanje, no sa svakim idućim sve više raste.

Poruka cijelog albuma najbolje je objedinjena u melankoličnoj i nostalgičnoj baladi prikladnog naziva Not The Same Anymore gdje sa „Don’t wanna play that game anymore” direktno i jasno kaže da su stare i loše navike iza njega. Album zaključuje Ode To The Mets koja ja najslabija stavka albuma jer zvuči kao semplirani Left Outside Alone. Također dio koji je ostao sa snimanja Fab, please drums mi nije baš posve jasan: anegdota je da je Fab tražio sendvič tijekom snimanja, no u produkciji se taj dio mogao izostaviti jer ovako dosta nezgrapno zvuči. No,  to mogu oprostiti ako je jedina namjera pjesme posveta New York Metsima, kroz koju je Julian ostvario dugo željenu posvetu najdražem košarkaškom klubu. Stoga, u to ime slava Metsima.

Snažno otvaranje i nešto slabije zatvaranje

U konačnici album je zadovoljio sva moja očekivanja, a vjerujem i očekivanja ostatka fanova, posebno onog dijela koji nisu preferirali posljednja dva albuma. Kao najdraže stvari osim već spomenute At The Door izdvojila bih The Adults Are Talking, Brooklyn Bridge to Chorus i Eternal Summer. Najbitnija stavka od svega jest što se nakon dugo vremena osjeća da je to zaista njihov album jer slušajući „Comedown Machine” kroz glavu mi je cijelo vrijeme prolazilo da album napravljen radi ispoštivanja diskografskog ugovora.

Naposljetku, i na njima samima se vidi kako napokon funkcioniraju kao bend nakon desetak godina i prava je šteta što su sada takve okolnosti da nakon cijelog desetljeća pauze ne mogu otići na toliko željenu pravu turneju. Sziget je zasad siguran i nadajmo se da će tako i ostati.