Top 30 albuma 2015. by Vuki
Zadovoljavajuće je izdvojiti koliko je potrebno vremena da se napiše uvodna riječ u tekst, uvijek sam to radio nakon sastavljanja ovakvih godišnjih osvrta, ponekad i prije tekstova koji ne bi trebali imati pretjeranu diskusiju, pa nema razloga da ni ovu listu ne počnemo na isti način. Ima nešto u tome. Volio sam pročitati uvodnu riječ urednika dobrog časopisa, iako tih pola stranice teksta govore o ničem konkretno, jednostavno vam daju atmosferu, ali i vlastitu evaluaciju osobe koja, nakon što ima spreman kompletan sadržaj, mora sav taj kaos u par rečenica približiti čitatelju.
Budući da na tekstualnom sadržaju, filtriranju albuma, ali i ovoj nezahvalnoj numeraciji radim polako od otprilike polovice 12. mjeseca, uzmite si vremena i dajte bilo kojem od ovih albuma šansu, jer s razlogom su navedeni. Međutim, nemojte išta od napisanog shvatiti pretjerano ozbiljno – bilo kakva moja diskusija može biti samo argumentacija samom sebi iz kojih je razloga album na navedenom mjestu, a to mi je jedino i bitno.
U vrijeme kada sam za Ziher radio svoju prvu godišnju listu, s kolegom Timom Hrvaćaninom sam autobusom putovao prema Varaždinu za praznike te onako usput uzeo novine u kojima je Aleksandar Dragaš poredao 75 albuma. Usprkos tome što smo se kolega Tim i ja složili da Bob Dylan više ne smije biti u nijednoj top listi, jednostavno smo ostali očarani brojkom od 75 albuma. U uvodu vlastite liste te sam godine pričao o ridikuloznosti rednih brojeva u kontekstu godišnjih glazbenih osvrta i naveo 10 albuma. Kako su godine prolazile, apetit je bio sve veći, a glazbena ponuda uvijek izdašna. Ove godine osvrćem se na 30 albuma koje sam preslušavao, manje ili više, no vjerujte da ih je još barem toliko ostalo izvan kotla. Uz redni broj priložena je i favorit pjesma, ali i pripadajući tekst, jer hej, ak’ je ovd’e, onda imam kaj i za ispričat o izdanju.
Frazu s majice neshvaćenog kolege iz srednjoškolskih dana „Renesansa je ono što se događa drugima“ možemo iskoristiti i u glazbenom kontekstu, međutim ovdje se renesansa događa black metalu. Malo sam dosadan i sam sebi, no stvarno je tako. Nije to više lokalizirano samo na sjeveru Europe, Amerika već neko vrijeme ima svoje konje za trku, pa je vjerojatno zbog toga porasla i kvaliteta onog što se proizvodi. Post-rock nije mrtav, otkrio sam da i elektronika može biti interesantna, ali i dao si malo prostora prodiskutirati najpopularniji ovogodišnji hip-hop uradak – dakle ima svega.
Autor naslovne slike je kolegica Vana Katančić, dok smo do ideje za Burzum font došli zajedno – ipak ćete najviše čitati o black metalu. Da nije prevladala ova “pristojnija” solucija, na vrhu članka vas je (umjesto na dnu) mogao dočekati prvi podbradak portala, iako u kolegi Janu Vukasoviću imam dosta jaku konkurenciju, mislim da su ove godine lonac fileka i tabla špeka prevagnuli u moju korist. Isto tako, zahvale urednicama Nikolini Lončar i Zrinki Kunić koje nakon što čitaju ovaj red imaju još dosta scrollanja da bi ovaj članak mogao biti objavljen – scuzzi. Hvala i svim prijateljima koji su bilo kakvim glazbenim prijedlogom doprinijeli tokom ove godine.
Neke nepravde pokušao sam ispraviti honourable mentions sekcijom, što listu diže na skoro pedesetak izdanja, međutim neću biti miran dok kroz koju godinu ne poredam barem 76 albuma.
30. Napalm Death – Alpha Predator – Easy Meat
Još jedan u nizu uspješnih albuma grindcore legendi. Nisam se mogao nadiviti prethodniku „Utilitarian“ i stvarno nisam vjerovao da će nešto slično ponoviti uskoro. Ovdje nema kolaboracija s Johnom Zornom, no jedan su od rijetkih bendova koji sa svakim izdanjem uspijeva zvučati friško, pogotovo nakon tolikih godina na sceni.
29. William Basinski – Cascade
Američki skladatelj i multiinstrumentalist koji iza sebe ima oko dvadesetak albuma najviše se voli koncentrirati na mimimalizam. U ovom slučaju, albumom „Cascade“ opisuje zapravo vlastiti doživljaj zvuka i gibanja nekog slapa ili pak niza njih. Prekrasno monoton primjerak minimalističke glazbe na kojem zapravo možete i analizirati postepeno preklapanje valova zvuka, jer nemate dojam da je klavir stavljen u loop, već da se čak i nepravilno ponavlja, da je analogan, što je izrazito bitno za taj kaotično smirujući doživljaj raspršenja vode o kamenje i površinu niže razine vode.
28. Kamasi Washington – The Epic
Simbolično na pri kraju liste, budući da smatram da je oko ovog albuma nastao preveliki hype. Trebao je završiti u „Honourable mentions“ odjeljku, međutim na kraju odustah od toga – „ipak sam ga slušao i odličan je“ – autosugestija i relativan razum su pobijedili ovog puta. Ne znam je li svima to jasno, međutim nije ovaj album bez razloga izašao iste godine kao i „To Pimp A Butterfly“ Kendricka Lamara. Čuo sam i malo tog albuma, koji bi navodno trebao biti rap prekretnica. Evidentno je poboljšanje na glazbenoj podlozi, međutim još se uvijek kroz album promiče ista tematika. Nisam iz Comptona i nikada neću shvaćati problematiku ulice, štoviše smijat ću joj se gledajući u nebo, razmišljajući o tome koliko je tužno to što ljudi neće toliko aktivno skladati o svemiru, barem ne u omjeru koji smatram potrebnim. Ipak, Washington je vrlo blizu tome – s 3 sata odličnog jazza koji je relativno pitak – zato se ugurao u nebrojene liste 2015. godine te čak ima potencijala da bude inspiracija budućem valu suvremenog pop-jazza. Dakle, svjedočimo istoj stvari koju je Deafheaven napravio black metalu. Mišljenja sam da će jazz elitizam teško prihvatiti žanrovska stapanja s rapom i pripadajućom elektronikom, no „The Epic“ savršeno popunjava tu prazninu, približavajući jazz na najbolji način rap publici i obrnuto. Uz publicitet koji je Washingtonu priskrbilo gostovanje na Lamarovom albumu, na „The Epic“ gostuje Thundercat, ali i brojni vrsni glazbenici. Jazz bi se mogao vratiti na široku scenu, a tek ćemo vidjeti kolika će biti uloga ovog albuma u cijeloj priči.
27. Pinkish Black – Bottom Of The Morning
Bend oformljen nakon suicida Tommyja Atkinsa koji je u prethodniku The Great Tyrant svirao bas – tako da je bend ostao na klavijaturama i vokalu Darona Becka te bubnjevima Jona Teaguea, no promijenio ime u Pinkish Black. Zadnje izdanje, „Razed To The Ground“ je bilo jedno od boljih u 2013., a eto slična stvar se događa i dvije godine kasnije. Svaki fan goth atmosfere koji od glazbe traži nešto eksperimentalno, pa čak da se tu uvuče i malo psihodelije, trebao bi prionuti slušanju ovog albuma. Zvuči vrlo jednostavno, no nije nimalo jednostavan za pratiti, atmosfera je turobna, vokal je odustao davnih dana, a klavijature su mi osobno, uz one na prošlogodišnjem izdanju finskog psych/sludge benda Atomykilä, jedan od najbolje korištenih instrumenata.
26. Misþyrming– Söngvar elds og óreiðu
Album za koji sam upravo shvatio da zaslužuje puno bolju poziciju, međutim nije da sam pretjerano zapeo na njemu. Podosta je kompleksan, budući da ćete naći poveznice u rifovima kakve njeguje Deathspell Omega, ali i sablast od atmosfere kakvu ste mogli čuti na prošlogodišnjem Thantifaxathu. Jedan od onih albuma kojima trebate dati pokoje slušanje da bi zapeli za njega, međutim njegovu ćete vrijednost znati odmah.
25. Mondo Drag – Mondo Drag
Ne znam gdje sam bio kada je došao trenutak da se iz psihodeličnog rocka izrodi heavy psychedelic rock žanr. Koliko prefiks heavy u ovoj priči izgleda podosta ridikulozno, preslušavanjem albuma shvatit ćete o čemu se radi. Načelo pretjerivanja melodijom u heavy metalu samo je preneseno na paletu psihodeličnog rocka. Tako da sretno s ovim. Ili ćete album ugasiti nakon nekoliko pjesama pomalo psujući zašto ste si ovo pustili tijekom učenja, ili će vam taman pogoditi tempo koji želite vrtjeti u glavi. Našao sam se u oba slučaja. Odličan self-titled debi album, nastavak očekujemo u veljači ove godine za kada je najavljen „The Occulation Of Light“.
24. Pharaoh Overlord – Circle
Budući da su Pharaoh Overlord i Circle praktički isti bend jer dijele pet trenutnih članova, došlo je vrijeme i da paralelno izdaju album. Circle je izdao album koji bi bio „Self-titled“ da ga je izdao Pharaoh Overlord i obrnuto. Drugi komplement ovog skupa nalazi se fizički nešto niže na listi odnosno na malo višem rednom broju. Pharaoh Overlord s ovim izdanjem brutalno aludira na NEU! Michaela Rothera – čuje se taj elektronski krautrock utjecaj, no nije da zvuči isprano. Tarkennus će vas odvesti u nešto laganije elektro-kraut putovanje, a ostatak albuma vas lako može podsjetiti na analognu verziju glazbe iz video igrica devedesetih. U svakom slučaju prekrasan revival retro glazbenog žanra – ovaj mali fragment finske glazbene scene zapravo je jedini ostao aktivno raditi, inovativno pristupati i zapravo veličati ovaj gotovo mrtav glazbeni žanr.
23. Callisto – Secret Youth
Još jedan grower album s kojim sam imao vremena srasti od početka 2015. Na prvu se čini kao da spada u „ništa senzacionalno“ kategoriju, međutim pokoje slušanje otkriva nove slojeve te počinjete uočavati ljepotu vokalne ekspresije. Vjerojatno se prosječni fan post-metal žanra ne bi složio sa mnom, no bendu odlično stoje ovi „mekani vokali“ koji album distanciraju od žanrovskih kopija. Ono što je malo razočaravajuće jest da album nema neki vrhunac – to je zapravo i mali šok kada album završite, nema pjesama koje će vam album presjeći po pola, no ima onih momenata u pjesmama koje ćete pjevušiti čak i kada nemate slušalice na ušima.
22. Prurient- Frozen Niagara Falls
Ovogodišnji uradak Dominicka Fernowa i nije njegovo najbolje izdanje do sada, „Cocaine Death“ i „Pleasure Ground“ još uvijek imaju razloga biti dizani u visine, međutim ovaj je album podosta jak – čisto iz razloga jer je vrlo agresivan, harsh noise ovdje dobiva svoju definiciju. Na stvari Dragonflies That Sew You Up čuti ćete ogroman utjecaj ritam mašine Godflesha, ali album donosi i ambijentalne trenutke.
21. Solefald – World Metal. Kosmopolis Sud
Čisti pokazatelj da se nove stvari što se black metala tiče ne događaju samo u Americi, a kritika je to uz Liturgy, Deafheaven i ostatak eksponirane USBM scene kompletno smetnula s uma. Bend koji u sjeni nešto popularnijih avangardista Norveške radi za nivo još čudniji posao. Komponenta folka u njihovoj glazbi morala je doći do tog trenutka gdje će se početi figurativno prelijevati van nekih razina tolerancije. Zato je „World Metal. Kosmopolis Sud“ dobar album – folk metal je napredovao u black metalu, odlazeći na razinu gdje pokušava izaći iz skandinavskih, pa čak i germanskih okvira, te doći na kompletno globalnu razinu – utirući put i samom umu čovjeka generalno. Jer to je način na koji trebamo razmišljati.
20. Deafheaven – New Bermuda
Bend koji je shvatio da se nalazi u vremenu koje je savršeno da se nekad elitistički black metal žanr proda van okvira metala aktualnoj publici koja voli i druge atmosferične glazbene pravce zapravo je pozamašno zagrabio u vreću novaca. Uspjeh koji je ostvario prethodnik „Sunbather“ rijetko je viđen na glazbenom tržištu. „New Bermuda“ je ove godine ostvario nešto manji uspjeh, vjerojatno iz razloga što mu cover nije roze boje, no nije loš album. Doživljavam ga kao atmosferičnu suprotnost prethodniku pa ne bi bilo odviše loše zvati ga „Stargazer“. Vokal je doživio drastičan pomak na bolje, barem što se tiče black metal estetike, no jeftino koketiranje sa shoegazeom nije izostalo ni ovaj put, iako su se kod nekog djela metal publike uspjeli izvući s pokojim pravim metal rifom. Budući da je sve ovo napisano na tipkovnici starog black metal fundamentalista, završna tvrdnja bi trebala imati puno jaču težinu nego što će ljubitelju ovog albuma to djelovati – album je dobar.
19. Beach House – Depression Cherry
Po meni vrlo uspješan ovogodišnji album, no „Thank Your Lucky Stars“ ga nadmašuje vlastitom atmosferom i vokalnom ekspresijom. Iako, lako ćete se zaljubiti u ovaj LP, bliži je najuspješnijem izdanju benda „Bloom“. Ima jedan stih – „Cause you blow my mind“ – ošinut će vas odmah na početku.
18. Grave Pleasures – Dreamcrash
Jedan od trenutnih projekata Kvohsta, bivšeg vokala benda Code. Do prošle godine poznat kao Beastmilk, zbog promjena u postavi bio je primoran promijeniti ime. Ovogodišnji „Dreamcrash“ nije dostigao nivo prethodnika „Climax“, međutim, ako čitate ovo i ako ste imalo pametni, skinut ćete oba albuma. Na albumu se čuje utjecaj odnosno atmosfera metala te gotha i post-punka, no prvenstveno ga se može opisati izrazom apokaliptični pop. Kvohst još jednom dokazuje koliko mu je prekrasan glas, a bend pokazuje koliko je jaka finska glazbena scena.
17. Tribulation – Children Of The Night
Prije nekih četiri-pet godina dosta sam pratio glazbene prijedloge vokala benda The Black Dahlia Murder, budući da sam shvatio da dijelimo profil underground metal geeka. Uglavnom, došlo je do toga da tada saznajem za glazbenu ideju ovih Šveđana koja me podosta zabavlja. Nije da se žanrovski dade opisati kao nešto puno drugačije od norveške black/death progresive, no ambijent koji stvara njihova glazba smrdi na goth i ostatke sakralne glazbe u metalu, što je daleko od ovog plitkog žanrovskog opisa. U ovom slučaju radi se o genijalnom albumu, kojeg ćete slušati izrazito lako, čak i ako niste pretjerani fan metala. Mislit ćete da vas fascinira atmosfera, a gitare i njihove naočigled jednostavne dionice uzeti zdravo za gotovo – bit ćete u krivu.
16. Mgla – Exercises In Futility
M. i Darkside nisu sve rifove i prijelaze potrošili na prošlogodišnje izdanje Kriegsmachinea. Teško će ikada nadmašiti „With Hearts Towards None“, međutim s „Exercises In Futility“ jako su se približili tome.
15. John Zorn’s Dreamers – Pellucidar: A Dreamers Fantabula
Sekstet Johna Zorna vrlo uspješno predstavlja svoju kombinaciju contemporary jazza, filmske glazbe i surf rocka. Album manje-više spada pod nekakav opis lounge glazbe, iako se sastoji od malo drugačijih komponenata, najradije ćete ga slušati u ugodnom ambijentu u ugodnim trenucima. Koliko sam shvatio album se vrti oko nekih lokacija iz knjiga Edgara Ricea Burroughsa pa su prema njima i naslovi Pellucidar te Jewls of Opar dobili ime. Odličan album iza kojeg stoji maestralna postava – možete ga slušati površinski i upijati površinske melodije, međutim dubinski je vrlo kompleksan.
14. Downfall Of Nur – Umbras De Barbagia
Prekrasan atmosferični black metal album. Doza argentinskog folka u njemu je još ljepša jer, budimo realni, kada ste u ovakvoj glazbi mogli ubrati dašak Argentine? Nešto iskrenija konkurencija Wiegedoodovom ovogodišnjem uratku, čisto iz razloga jer leži na svim temeljima na kojima su ležali najbolji europski pagan black metal albumi s početka dvijetisućitih. Prostorno smo toliko udaljeni od Argentine, međutim ovaj LP vam je kulturološki vrlo blizak.
13. Batushka – Litourgiya
Poljska je zemlja koju možemo izdvojiti kao jednu od zadnjih pravih black metal utvrda. Sloboda pojedinca u Poljskoj malo je više ograničena nego što je recimo to slučaj u susjednoj Češkoj, ali Poljaci su konzervativni čak i za naš standard. Shodno tome, ima mi apsolutnog smisla da je jedan od najzastupljenijih glazbenih žanrova tamo još uvijek onaj najprovokativniji. Poljski je black uvijek bio nešto siroviji, na granici sa sirovim NSBM žanrovima istočne Europe. Batushka je na takvoj paleti napravila izrazito pitak album, kada se tome dodaju i pravoslavni crkveni napjevi, dobiva se odlična atmosfera. Navodno se radi o supergrupi, čiji su članovi iz dobro poznatih bendova, međutim nikakvih informacija o članovima benda nema na webu.
12.Wiegedood – De Doden Hebben Het Goed
Jasno je odmah od početnog rifa naslovne pjesme Svanesang u kojem će se smjeru razvijati filozofija debi albuma „De Doden Hebben Het Goed“ belgijskog black metal trija Wiegedood – zapravo je u ovu godinu polegao kao budali šamar. Drugi ovakav album nije izdan 2015. Estetika rifa koja počiva na davno zaboravljenim odama snijegu i smrti vratila se na nešto moderniji način. Basist benda Amenra, bubnjar benda Rise And Fall te gitarist Oathbreakera sve su samo ne profili osoba od kojih bi očekivali ovakav album. Međutim, pokazali su kako je belgijska hardcore scena duboko zagazila u egzistencijalizam – upravo u tome leži značaj ovog albuma. Gitare neopisivo podsjećaju na one Gorgorotha, ali ne mogu se oteti dojmu da je kompletna atmosfera i filozofija preuzeta od Wolves In The Throne Room. Nije da se radi o revolucionarnom izdanju, međutim bitna je njegova lokacijska komponenta. Zanemarimo li Enthroned, black metal na ovoj razini u Belgiji nije postojao. Album je i svojevrsni revival atmosferične estetike black metala – nečeg što je u zadnjih par godina palo u zaborav, barem što se kvalitete i izdavaštva tiče.
11. Leviathan – Scar Sighted
Jef Whitehead je jedna od možda i najvećih ikona USBM-a, iako je uvijek djelovao iz sjene, snimajući albume sasvim sam, unutar četiri zida. Ako vas intrigira priča o ovom čovjeku, preporučio bih dokumentarac naslovljen „One man metal“. Ovogodišnje izdanje ne donosi nešto pretjerano inovativno, međutim u cijelih sat vremena uspijeva ostati interesantno. Wrest je sa „Scar Sighted“ napravio šetnju žanrom, ukomponirao je i dosta radikalnu, ali lako slušljivu ambijentalnu glazbu, a poigrava se i s nervoznom disonancom. Pitak album, ali i težak kao život Jefa Whiteheada.
10. Liturgy – The Ark Work
Album koji je ove godine podigao dosta prašine. Čak sam se mjesecima borio s njime, pokušavajući ga secirati na tri dijela te obrazložiti koji segmenti albuma su pretenciozni, koji revolucionarni, a koji ga jednostavno čine dobrim albumom. Uglavnom prevladavaju ovi posljednji, međutim revolucionarnost – pretencioznost su dvije vrlo snažne suprotstavljene strane te sam naposljetku pod teretom svega toga odustao od recenzije albuma, imajući napisane dvije trećine očekivane duljine teksta. „The Ark Work“ zapravo predstavlja sve ono čemu Hunter Hunt-Hendrix teži u svom manifestu. Transcendentalnim black metalom zapravo zove kompletnu glazbenu suprotnost black metala, prema kojoj teži unutar nekoliko albumskih kvantova: „Renihilation“ -> „Aesthetica“ -> „The Ark Work“. Navedeni slijed ima podosta smisla ako ga malo bolje promotrite. Prvo nas je privikavao na bubanj i „njonjavi“ cvilež gitara, da bi na drugom albumu posegao za nešto učestalijim preklapanjem i repeticijom tih kombinacija ritmova i rifova, dok na posljednjem uratku to odrađuje elektronika, vokal nevoljko pjeva, a gitare liježu preko svih tih slojeva. Slušate li The Ark Work bez ikakvog prethodnog znanja o radu Liturgyja, vjerojatno ćete reći upravo ono što kaže dobar dio kritike: „revolucionarno“, „ispred vremena“ ili pak neki od sličnih epiteta koje čuvamo za iskrene glazbene revolucionare. Liturgy to jest, međutim retorika im dozlaboga smrdi. Svi koji trčite pred rudo i govorite o revolucionarnosti zapravo ni ne shvaćate koliko je HHH ispred vas, ne u estetici glazbe već u profiliranju publike kojoj će sljedeći album plasirati, a to se ne događa samo s ovim albumom, to se događa od debi albuma. Ne slažem se s bendom, smatram da transcendentalna estetika black metala leži u kompletno drugim značajkama žanra, no ovo je ipak vrlo dobar album.
9. Chelsea Wolfe – Abyss
Nedavno sam, iz zahvalnosti što sam na njenom tumblr profilu prije nekih pet godina otkrio lik i djelo Chelsea Wolfe, kupio knjigu Sashe Grey. Mislio sam pritom kako bi se kod djevojke koja sluša odličnu glazbu te sudjeluje u nešto manje uspješnom projektu (aTelecine), moglo skrivati još poneko iznenađenje. Roman Sashe Grey je nažalost samo pornjava kratkih rečenica i nije potrebno da si priuštite takvu pogrešku, međutim Chelsea Wolfe je u međuvremenu od djevojke s gitarom, koja slušatelja zaokuplja tugaljivom i mračnom atmosferom, došla do neke podkategorije mainstreama, gdje je dostupna svima koji glazbu imalo traže, ali i svim gledateljima popularne serije Game Of Thrones. Nakon po meni najlošijeg njenog albuma „Pain Is Beauty“, Chelsea je pokušala i dalje graditi atmosferu koja ju je na kraju krajeva digla iz prosjeka – u tome je i uspjela, jer na „Abyss“ ćete čuti i utjecaj crne elektronike, metala, dronea, ali posebice mi je drago vidjeti da i dalje radi na svom vokalu, inzistira na nešto drugačijim dionicama. Koliko god tugovao za tim što joj svaka pjesma ne zvuči kao Movie Screen, mora joj se dodijeliti medalja za ogromni napredak u ovih svega nekoliko godina. Izniman album.
8. K-X-P – K-X-P III
Nisam bio pretjerano svjestan izlaska ovog albuma sve do nedavnog nastupa benda u Tvornici kulture. Sama činjenica da je član K-X-P-a bubnjar iz legendarnog finskog benda Circle daje podosta informacija o kvaliteti sadržaja na ovom albumu, međutim ne otkriva dekonstrukciju elektronske glazbe i stapanje s krautrockom. To što radi ovaj bend je genijalno, a ono što rade uživo tek trebate vidjeti – ako niste bili među tridesetak ljudi te večeri u Tvornici. Uoči samog koncerta sam i popričao s frontmenom benda, Timom Kaukolampijem, te pokušao otkriti ponešto o finskoj glazbenoj sceni koja unazad koju godinu izbacuje odlične uratke. To dokazuju i tri finska benda koja se nalaze na listi ove godine. „K-X-P III“ je omanji masterpiece elektronike koja to nije, zapakiran u skandinavsku atmosferu i estetiku te nasljeđe njemačkog progresivnog rocka.
7. Code – Mut
Bend koji je nekoć, prije odlaska vokala Kvohsta (Hexvessel, Beastmilk, Grave Pleasures), bio na samom vrhu avangardne metal scene, danas se iznenađujuće dobro nosi s njegovim izbivanjem. Iako se činilo nemoguće da će genijalne vokalne dionice s albuma „Resplendent Grotesque“ biti nadomještene ili pak zaboravljene, novom čovjeku koji je uzeo stagename Wacian bio je potreban samo jedan album prilagodbe ne bi li otkrio svoj stil i maknuo se iz Kvohstovih cipela. Pomak iz black metala prema onome što je bend prozvao progresivnim post-rockom vjerojatno je samo reklama za nešto širu publiku, tehnički gledano, bend se nije puno promijenio, i dalje je tu onaj živčani norveški rif, sablasna atmosfera i vokal koji na momente može zvučati previše retro, aludirajući na heavy metal, međutim daleko je ispred vremena. Ono što je oduvijek bila prednost avangardnih norveških bendova jest lirika, a ona je na ovom albumu i dalje genijalna. Album koji leži na hladnoj black metal prošlosti benda zapakiran je u nešto pristojniji omot – mogao bi se svidjeti bilo kojem slušatelju.
6. Oneohtrix Point Never – Garden Of Delete
Kredit ovom kasnom ulasku na listu ide Radio Studentu, točnije radio emisiji „Ušesluh“. Daniel Lopatin – ime koje se skriva iza aliasa Oneohtrix Point Never, na najnovijem uratku naslovljenom „Garden Of Delete“ donosi prekrasnu kombinaciju i eksperimentiranje s raznim žanrovima elektronske glazbe, međutim radi to na način s kojim se nisam susreo nikada do sada. Psihodelija, noise, drone, ambijentala, trance, ali i ostaci onoga što je Lopatin prije nekih pet godina radio pod aliasom Chuck Person na albumu „Eccojams Vol.1“ – jednom od dva albuma koji se smatraju pokretačima elektronskog žanra vaporwave. Lopatin po prvi put u Oneohtrix Point Never uvodi i vokalne dionice koje su brutalno isprekidane te zvuče kao nešto što bi u svoju glazbu prije ukomponirao Skrillex ili neki drugi izrabljivač dubstepa, međutim iz vokala uspijeva izvući brutalnu futurističku estetiku. Recimo da to radi na način koji bi se estetski mogao usporediti s Burialom – podosta sjeban, međutim ostavlja mu puno manje prostora za izražavanje, prekidajući ga elektronikom, ponekad jazz bass gitarom. Ostat ćete začuđeni time koliko je ovaj album čudan, a koliko slušljiv – koliko je atmosferičan, a koliko plesan – na kraju krajeva, koliko je odličan, iako to od njega na početku ne očekujete. Daniel Lopatin zauvijek.
5. Chrch – Unanswered Hymns
Ako ga ne proglasimo albumom godine, debi albumom bismo svakako morali. Bend koji se pojavio niotkud i opalio šamarčinu cijeloj doom/sludge sceni. Ne znam kad sam u navedenom žanru čuo ovoliko turobnu i tešku atmosferu, a album ovako lako slušao. Istovremeno je i savršena pozadinska glazba i soundtrack svakidašnjoj melankoliji. Prekrasan ženski vokal provest će vas kroz album na momente sanjivo pjevajući, dok će vam u nekim trenucima tjerati da si vlastitu glavu rukama zdrobite. Čak posjeduje suptilnu dozu gitarske psihodelije. Kad sam prvi puta pustio album, slušao sam ga cijeli dan, a to se ne događa.
4. Godspeed You! Black Emperor – Asunder, Sweet and Other Distress
Budući da je post-rock kao žanr u cijelosti postao izlizan i generičan te pošto ga je naučio svirati svaki debil s više od dva gitarska efekta, GY!BE su shvatili da je došlo vrijeme da i oni počnu ponovno izbacivati albume u nekakvim pristojnim vremenskim razmacima. Nakon deset užasnih godina bez njihovog albuma, 2012. je izašao „Allelujah! Don’t bend! Ascend!“, a evo tri godine nakon toga još jedno remek djelo. U njihovo izrazito zdravo eksperimentiranje uvukao se i drone pa će ovaj album kao i ostatak njihovog opusa najbolje sjesti kao pozadinska glazba. Na momente izrazito tmuran, ali uplifting album. Ako ste se zaljubili u Dead Flag Blues i post-apokaliptičnu letargiju, onda ćete sretno umrijeti uz „Asunder, Sweet and Other Distress“ – ubit će vas unikatna atmosfera triju gitara, dva basa i dvaju bubnjeva, a oživjeti violina Sophie Turedau.
3. Circle – Pharaoh Overlord
Finski eksperimentalni rock bend koji još od 1991. izbacuje materijal u nenormalnim intervalima od barem jednom godišnje. Dakle pričamo o izrazito kreativnom bendu čiji je jedini stalni član ostao Jussi Lehtisalo. Na albumima benda ponekad ostaje dojam da su tri izbačena te godine trebala biti spojena u jedan, znaju djelovati razvodnjeno, kao sportski gemišt. Međutim, ovogodišnji „Pharaoh Overlord“ je srećom jedini ove godine, a to se i čuje. Hipnotizirajući spoj krautrocka i ambijentalne glazbe, gdje je limena sekcija korištena kao bass gitara, a vokali kao dodatni instrument koji produbljuje atmosferu i nameće mantru, odnosno pokoji vrisak koji je razbija. Visoko mjesto rezultat je ideološke genijalnosti ovog benda spojene s učestalim slušanjem ovog albuma unazad nekoliko mjeseci. Album je puno kompleksniji no što se to čini na prvu.
2. Beach House – Thank Your Lucky Stars
Rijetko se događa da bend iste godine izbaci dva albuma, pogotovo na ovaj način, niti s dva mjeseca razmaka. Album je najavljen 9 dana prije izlaska 16. listopada, a ne bi trebao biti uparen s prethodnikom „Depression Cherry“, niti je osmišljen kao kompilacija neobjavljenih pjesama, barem tako tvrdi bend. Na albumu se osjeti nastavak slične atmosfere koja je zaživjela na prethodniku, ali i kompletno odvajanje od stadionskog dream popa, koliko god ova žanrovska etiketa ridikulozno zvučala „Bloom“ je bio upravo to. Na „Thank Your Lucky Stars“ bend se malo maknuo od reverba i ima nekakvu vokalno-ambijentalnu atmosferu njegujući glazbeni minimalizam, ali brutalno melankolični vokal. Tekstovi su čak i mračniji nego na prethodniku, kod kojeg je bolji jedino cover albuma. Nije mi cilj konstantno uspoređivati albume, no ne mogu se oteti dojmu da je zapažen ostao upravo onaj koji je izašao prvi. Poslušajte i ovaj kasniji. Deset je puta bolji nego što izgleda, a ono najveće blago albuma su one svari koje ćete skužiti tek nakon četvrtog-petog slušanja. Vrlo netipičan grower album, iznenadit ćete se do kud će rasti. „Thank Your Lucky Stars“ > „Depression Cherry“.
1. Abigail Williams – The Accuser
Prošlo je dosta vremena (2004.) od kad je Abigail Williams startao kao bend koji je kombinirao dva naočigled nespojiva glazbena žanra, black metal i deathcore. U međuvremenu je frontmen benda Ken Sorceron ostario u veoma tužnu osobu. Nama to u ovom slučaju izrazito odgovara, jer ono što je kroz godine uspio napraviti je prekrasno, a sva ljepota njegove glazbe i glazbene filozofije kulminira na recentnom albumu naslovljenom „The Accuser“. Možemo reći kako je rezultat black metal album godine, no zapravo je i puno više od toga. Naslovna stvar Nuumite koja i nije toliko reprezentativna pjesma albuma zapravo je prekrasna pornjava za bilo kojeg ljubitelja glazbenog čemera, nevezano za koji je žanr glazbe opredijeljen. Postoji jedna vrlo loša stvar kod albuma. Lako je pretjerati s njim, zarazan je koliko je i zvukom inovativan, no ako pretjerate osjećat ćete se stvarno loše, ne zato jer ste si uništili album, jer to se neće dogoditi, nego jer album više ne možete slušati bez da proživljavate faktomsku mučninu života koju vam je prenio Ken Sorceron. Isprobajte si granice.
“Honorable mentions”:
Yuri Gagarin – At The Center Of All Infinity
Akhlys – The Dreaming I
Horrendous – Anareta
Thou/TheBody – You, Whom I Have Always Hated
We Lost The Sea – Departure Songs
Elder – Lore
Dødheimsgard – A Umbra Omega
Vessels – Dilate
Caspian – Dust And Disquiet
Steven Wilson – Hand. Cannot. Erase
VI –De Praestigiis Angelorum
John Zorn – Simulacrum
Acre – Better Strangers
With The Dead – With The Dead
Between The Buried And Me – Coma Ecliptic
Arcturus – Arcturian
