Ukroćivanje hrvatske realnosti (“Osmi povjerenik”, I. Salaj)

Hrvatski se narod valjda smatra nevjerojatno nepismenim i nekulturnim pa onda mediji svako književno djelo koje iole dobro prođe dižu u nebesa i od njega čine senzaciju, pokušavajući valjda čitav svemir uvjeriti da i u našoj državi postoje načitani i pametni ljudi. Vjerojatno iz tih razloga svaki put kada se spomene novi film Ivana Salaja Osmi povjerenik, snimljen po istoimenoj knjizi Renata Baretića, spomene se i činjenica da je roman prije desetak godina bio vrlo uspješan i među publikom i među kritikom.

Druga je najdraža tema hrvatskog naroda politika i način na koji nam svima može zagorčati živote pa ni ne može previše čuditi činjenica da je roman koji se između ostalog može gledati kao politička satira postao voljeno štivo, a njegova ekranizacija omiljena tema kulturnih stranica naših medija. Ipak, film Osmi povjerenik nekako se šulja u pozadini kao kakav dobroćudni div koji itekako ima što za reći i pokazati, kad bi se samo ovaj samoproglašeni nepismeni narod htio više uputiti u kino.

Gdje ima politike, ima i vatre

Siniša Mesjak (Frano Mašković) trebao bi se kandidirati za zagrebačkog gradonačelnika, u dobrim je odnosima s premijerom i ruže mu izgledaju dobro i u ljubavnom vrtu. Međutim, jedna skandalozna noć baca ljagu na njegovo ime, a njega šalju na Trećić, najudaljeniji naseljeni hrvatski otok, da organizira lokalne izbore i oformi vlast na tom buntovnom otoku koji je uspio izluditi i otjerati već sedam Vladinih povjerenika s istim zadatkom. Nakon pomalo danteovski napornog putovanja tijekom kojeg je svaki novi kilometar značio odcjepljenje od civilizacije, Mesjak se upoznaje sa svojim novim vodičem i prevoditeljem Toninom (Borko Perić), koji je toliko upućen u ovu bizarnu operaciju da već zna kroz što je Mesjak prošao i s kojim je rekvizitima došao do njega.

Dolaskom na otok Mesjaku postaje jasno zašto je imao sedam prethodnika – žitelji Trećića mahom su treće životne dobi koji svoju utopiju održavaju uz pomoć talijanskih švercera, australskim mirovinama i bogtepitaj kakvom otočkom magijom, a sporazumijevaju se fascinantnom mješavinom čakavice, australskog engleskog i talijanskog. Za Mesjaka ovaj je otok pravi košmar pun nelogičnosti, zamki i frustracija, a on je otoku strano tijelo kojeg se svim snagama nastoji riješiti. Kako su obje strane jednako tvrdoglave, zagarantirana je zanimljiva igra nadmetanja i međusobnog upoznavanja.

Utopija, zemlja koje nema

Odlazak na otok nakon neke vrste sloma ili kao bijeg od pritisaka stvarnosti brzog urbanog života nije stran motiv u hrvatskoj književnosti, a slijedom toga i filmskoj umjetnosti. Izoliranost života na otoku uvijek služi kao savršena pozadina za vraćanje vlastitim korijenima, otkrivanje starih i novih životnih vrijednosti, spoznavanje da postoji ljudska dobrota i čitav niz dobrih životnih kvaliteta koje izranjaju iz nužne izolacije u koliko-toliko netaknutoj prirodi. Takav je život svojevrsna kolektivna fantazija ljudskog roda, koja nas neprestano privlači i upravo je taj svijet prirodno stanište priče Osmog povjerenika.

Ovdje se radi o klasičnoj priči u kojoj Civilizirani dolazi u Divljinu, ovaj put sa zadatkom da je dovede u red, ali postupno pušta da mu se divljina uvuče pod kožu, što je za publiku zapravo najljepši dio priče – razvoj i rast odnosa između Mesjaka i otočana pravi je bombončić koji nasmijava, zabavlja, ali i ostavlja prostor za sveprisutnu životnu tragičnost. Film potpuno kontrolirano (za)vodi publiku, nasmijavajući je čitavim putem da bi je onda na kraju gotovo ošamućenu ostavio da sjedi u tišini tijekom odjavne špice.

Iako se priča koristi gotovo već svim ranije iskorištenim motivima s otočkim pričama, film ne upada u kolotečinu i kategoriju već viđenog, nego se uspješno tome othrva i s nevjerojatnom količinom kontrole drži sve konce u rukama, na pravim mjestima ide do kraja ili se pak povlači. Politički skandal možda je pokretač radnje, ali vrlo brzo taj događaj postaje marginaliziran – hrvatska publika tu priču i predobro poznaje, vrijeme je da upozna utopijski svijet otočkog života bez politike i otkrije način kako ukrotiti svoju često neobzirnu stvarnost.

Hrabri zaron u onostrano

Osmi povjerenik ne skriva se od svojih mogućnosti – kada mu se pruži prilika zakoračiti u nadrealno, ne ustručava se, jednako kao što se ne boji ni slomiti srca svojim gledateljima nakon što im je pružio sat vremena čiste zabave. Salaj potpuno iskorištava sve adute koji mu se nude. Ne zaboravlja zavodljivost otočkog krajolika i njegovu autohtonost, odnosno pozornost kamere nije mu usmjerena samo na likove, već i na njihovu okolinu, čime uspijeva stvoriti prirodnu atmosferu boravka na otoku. Salaj također različite dijelove priče prikazuje na različite načine: gledatelj zna kada gleda snove likova zbog pojačanih i istaknutih boja te sveprisutne kaotičnosti scene, a crno-bijeli prikaz rezerviran je za Toninova prepričavanja povijesti Trećića. Čitava je atmosfera potpomognuta i čarobnom glazbom iz pera Alena i Nenada Sinkauza, koja suptilno pomaže da se otok i njegove bizarnosti i gledatelju uvuku pod kožu.

Živopisnost starih otočana također je odlično prikazana, što se uvelike može zahvaliti fantastičnoj glumačkoj postavi na čelu sa Špirom Guberinom, Filipom Šovagovićem i Matom Gulinom te Ivom Gregurevićem kao svojevrsnim antagonistom priče u ulozi sadističkog Toninova oca. Iako su svi ti likovi itekako sporedni, svojom uvjerljivošću odlično postavljaju scenu i upotpunjuju čitavu priču. Glavne likove Mesjaka i Tonina Borko Perić i Frano Mašković utjelovljuju bez imalo pretencioznosti i s prirodnošću koja se sve rjeđe vidi u hrvatskim filmovima.

Moderna i suptilna bajka

Film je toliko slojevit da se do kraja dobiva dojam kao da ste upravo završili neku jako dobru knjigu, ali u samo 139 minuta. Utjecaj književnog predloška na film je evidentan, ali film je i dalje samostalno ostvarenje, a radnja fokusirana i promišljeno vođena. Prva pomisao može biti da je ovo politička satira i komentar kaotične i groteskne hrvatske stvarnosti u kojoj mještani malog otoka nemaju veze s HEP-om ili signalom, ali imaju solarne ploče i LCD televizore, no tu priča ne staje.

Ovo je također i bajka u modernom ruhu, prepuna mudrosti, šarma i komičnih likova i situacija s prstohvatom ironije. Da, neki su likovi možda čiste karikature i oličenje stereotipa (iako Goran Navojec majstorski izvodi Bosanca švercera), neke su ideje i situacije previše idealne, a sladunjavost ponekad opasno glavinja prema ekscesu, no svemu se tome može oprostiti, dapače, prihvaća se bez previše muke jer znamo da gledamo divnu bajku koja nas ne želi šokirati i razbuditi na grub način, već nas zavodi i šapće lijepe riječi utjehe.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.