Utjelovljenje nadrealne žudnje (“Eva”, B. Jacquot)
Europska se kinematografija tijekom svoje povijesti često manifestirala kao studija psiholoških aspekata realnosti orijentirajući se nerijetko prema pojedincu i detaljnoj analizi karaktera, a istu tradiciju ubrzanim korakom nastoji slijediti i posljednji dugometražni film Benoîta Jacquota – Eva. Snimljen prema predlošku istoimenoga romana Jamesa Hadleya Chasea nastalog u prvoj polovici prošloga stoljeća, Eva je intenzivan psihološki triler koji prilično vješto isprepliće erotske s mučnim motivima pretvarajući priču o žudnji u tragediju čiju težinu poput okova za sobom vuku njegovi protagonisti.
U središtu je radnje mladić izuzetno oštra pogleda iz kojeg se u svakoj sekundi nazire određena količina prijezira, frustracije ili mučnine. Bertrand Valade, čiji lik tumači Gaspard Ulliel, mladić je koji se bavi prostitucijom te radi kao pomoćnik bolešću izmučenom starcu i autoru brojnih proslavljenih kazališnih tekstova. Uvodna se filmska sekvenca odvija upravo u pariškom stanu proslavljenoga pisca koji djeluje poput literaturom i umjetnošću ispunjenog hrama, a prilično kratak, ali korektan dijalog, već na samom početku svjedoči o suzdržanosti te nastranosti protagonista koji bespomoćnom starcu oklijeva donijeti lijekove što je naposljetku rezultiralo njegovom iznenadnom i trenutačnom smrću.
Taj mračni predmet žudnje
Ovu izuzetno vješto izvedenu i vizualno estetiziranu sekvencu Jacquot okončava trenutkom u kojem Bertrand pronađe završenu verziju kazališne komedije o kojoj mu je nešto ranije govorio njezin autor nakon čega se događa vremenski poskok u razdoblje u kojem Bertnard utjelovljuje uspješnog i slavnog kazališnog autora koji se poput feniksa iz pepela uzdigao u elitne društvene sfere.
Jacquot je svojim snažnim uvodom bez sumnje obećao mnogo. Naime, portret sada uspješnog kazališnog pisca s naizgled stabilnim i idealnim ljubavnim odnosom te gotovo osiguranom egzistencijom djeluje kao iznimno snažan narativni motiv, posebice uzmemo li u obzir njegovu oštrinu i gotovo nikakav pokazatelj kajanja zbog učinjene nepravde. Ipak, filmska se radnja polagano spušta na leđa dragulja suvremene francuske kinematografije te vječne zvijezde Hanekeovih drama – Isabelle Huppert koja tumači Evu, hladnu i manipulativnu prostitutku i femme fatale koja gotovo u sekundi očarava Bertranda postajući na taj način gotovo jedini predmet njegova intenzivna zanimanja i žudnje.
Huppert je impresivno uspjela čitavu narativnu strukturu prožeti erotizmom i žudnjom koji u potpunosti zaobilaze prikaze površnog seksualnog čina te se gomilaju u izmjenama kratkih i tajanstvenih rečenica ili pak na njezinom intenzivno crvenom ružu koji, premda gotovo uvijek prelazi liniju njezinih usana, poput maske skriva i najmanje naznake njezine emotivnosti i ranjivosti. Njezin se snažan i odlučan pogled doima neuhvatljivim za ambicioznog protagonista te u njemu budi veći nemir od pritiska okoline za novim kazališnim tekstom, ali mu istovremeno postaje neiscrpan izvor inspiracije, stoga se upušta u lančani niz sastanaka s Evom koja njegov život ispunjava nadrealnošću.
Estetski upakirana tragedija
Jacquot iznimno vješto barata kratkim kadrovima koje oštrim rezovima smisleno povezuje u sekvence. Događaji se mjestimice nižu kao na pokretnoj traci, premda ih njihova smislenost i dinamika brane od potencijalne pretpostavke da se radi o scenarističkim nedostacima. Naime, čitava je filmska struktura koja se poigrava krupnim planovima, montažnim prijelazima te izuzetno hrabrom kamerom koja se ne ustručava biti zaigrana, dinamična, vješto i estetski privlačno upakirala narativne nedostatke.
Osim toga, u obranu se same priče može uključiti i duboka psihološka karakterizacija koja nam u svojoj preciznosti gotovo ne dopušta identifikaciju i suosjećanje s protagonistom koji znakove anksioznosti pokazuje isključivo u kontekstu vlastitog opstanka na elitnoj kazališnoj sceni skrivajući svoj intimni život, žudnje i ranjivost ispod društveno prihvatljive maske i uniforme, kao što to čini i predmet njegovih strastvenih želja – Eva.
Bertrandova se rastuća opsesija Evom može pripisati fenomenu koji je Milan Kundera u svojoj Nepodnošljivoj lakoći postojanja opisao kao splet slučajnosti koje su naposljetku rezultirale intenzivnim odnosom između dvoje vodećih likova. Jacquot Bertranda i Evu spaja upravo nizom pukih, a u ovom slučaju i pomalo bizarnih, slučajnosti koje predstavljaju i simbolične faze njihova odnosa koji započinje intrigom i završava prijezirom, brutalnim i neobjašnjenim izljevom nasilja i bijesa, a zatim potpunom tišinom koja priču o žudnji pretvara u osobnu tragediju koja se svojom duboko potresnom iznenadnošću veže uz gledatelje, ali ostaje zarobljena u staklenom i ispraznom pogledu.
