Komentar: Zašto se sramimo housea?
Prvim producentima house-a vjerojatno nije ni palo na pamet da bi se njihova glazba mogla ovoliko proširiti i poprimiti današnje razmjere. Od malih underground klubova i partija u Chicagu, do rasprodanih festivala i stadiona, house je prošao itekako dugi put.
Nažalost, na njemu je pokupio par ne toliko dobrih stvari zbog kojih se danas mnogi srame reći da slušaju dotičnu glazbu. Naravno da je tu riječ o pozamašnoj komercijalizaciji i okretanju profitu, umjesto o samoj glazbi. Riječ je o popularizaciji koja je rezultirala punim klubovima “mačo” muškaraca i njihovih pratilja, koji često naprave pauzu od hitova preko Drine pa odluče malo biti kul i otvoriti koju bocu na elektronskoj glazbi, umjesto uobičajenog razbijanja čaša na treperave istočnjačke glasove.
No glavni krivci za ovakvu situaciju su klubovi, kojima više nije u interesu da imaju kvalitetan program koji će privlačiti ljude željne dobre glazbe, već uspjeh broje samo po prodanim bocama i zaradi od svoje površne klijentele koja održava ovu komercijalnu, tamnu stranu, na kojoj od 10 pjesama svaka druga zvuči identično s malo promijenjenim vokalom ili beatom. Netko je predoslovno shvatio izreku “Konja za trku se ne mijenja”, pa je logično da budući da je prošla pjesma bila hit i prodala hrpu ulaznica, i iduća će isto tako donijeti zaradu.
Zbog toga producenti mogu odabrati lakši put i raditi konstantno iste stvari, umjesto da se potrude i unesu malo inovativnosti u cijelu priču.
Dance Pop
Danas je house došao do neke pop inačice, pa tako umjesto da se svi klonovi klasificiraju kao dance-pop, gdje i spadaju, mnoge moderne pjesme se trpaju pod svakakve prefikse house-u, a time samo okaljavaju ime raznim podžanrovima.
Ovakav razvoj situacije je vjerojatno započeo s Dutch houseom, popularno Dirty Dutch, koji je jedan od prvih žanrova koji se probio na mainstream razinu. Nekad odlični producenti i DJ-i poput Afrojacka, Fedde Le Grand-a, Laidback Lukea, Chuckieja i Hardwella, danas rade stvari koje se konstantno ponavljaju. Nema ničeg svježeg i novog, beatovi su svi isti, što nakon nekog vremena postane monotono i dosadi. Neki pokušaji inovativnosti idu u skroz krivome smjeru, pa tako meni jednom davno omiljeni Afrojack, ima najnoviju pjesmu, ni manje ni više nego s Chris “Wife Beaterom” Brownom, što je blagi užas, zar ne?
Da se razumijemo, njihove stare pjesme zvuče dobro i dan danas, ali problem je u tome što su novije poput nekog lošeg covera starih rock bandova, a taj loš cover band upropasti i iskrivi sve, pa i najbolje pjesme.
Ovoj nizozemskoj družini možemo slobodno pridružiti i kolegu Francuza, Davida Guettu, koji se od vrhunskog albuma “Just a little more love”, srozao na vrlo niske grane. Grane na kojima mu društvo pravi Tiësto, koji je doduše proizašao iz trancea, ali kasnije se uhvatio drugačijih ritmova i nekih katastrofalnih suradnji što ga je u očima mnogih glazbenih znalaca uništilo. No ipak, njegovi “Adagio for strings” i “Elements of Night” ostaju svim tim znalcima u dragome sjećanju.
Da nastavimo dalje, sjeća li se itko Swedish House Mafie i njihove “Leave The World Behind” u suradnji s Laidback Lukeom? Nažalost, mali broj ljudi jer njihove zadnje monotone stvari zasjenjuju stare, kvalitetnije pjesme.
I tako polako dolazimo do famoznog Steve Aokija, DJ-a koji je donio toliko gotovine u industriju da je to zastrašujuće, ali koliko je novca došlo, toliko je i uništilo samu glazbu. Do prije par godina sam skoro svaki tjedan skidao njegove setove i slušao najnovije pjesme, ali polagano su pjesme postajale naporne, a YouTube se punio isječcima njegovih nastupa gdje stage divea i vozi se po publici na svome luftiću. U početku je sve bilo interesantno, ali kada DJ ode s pulta i lagano ‘kruza’ u brodiću, dok se za to vrijeme izmjene tri pjesme, postaje idiotski. Osobno ne bih izdvojio nikakve novce da platim da se nekakav ‘kvazi’ DJ vozi po mojoj glavi, niti da si doma složi playlistu i stisne play, već želim za dane novce odslušati pošteni set pjesama, inače nema razlike između slušaonice i nastupa skupog DJ-a.
Naravno da je za nastup potrebna priprema i nekakav općeniti redoslijed pjesama, ali dobar izvođač se ne drži toga kao pijan plota, već na mjestu koordinira publiku i pjesme.
Nažalost, zbog glazbenih analfabeta, koji više vole “proveseliti se” uz dobre opijate i dobro tijelo pored sebe, današnja scena uspijeva. Imamo situaciju da Steve Aoki rasproda cijeli stadion, a komotno su umjesto njega mogli staviti njegovu lutku s rukama u zraku. Situacija je takva da se sve svelo na show i senzacionalizam, na što bolju scenografiju i spektakularnija osvjetljenja, umjesto na kvalitetu zvuka i kvalitetu samih izvođača. Danas se prodaje ime, a ne pjesma. House svijet se komercijalizirao i pri tome je ta strana uglavnom otišla k vragu.
Jedna stvar se ipak mora priznati ovoj lošijoj strani, iako se ponavljaju, beatovi i općenito zvuk sam po sebi, su doista plesni. Ne u smislu kao što je stari groovy senzualni house koji pokreće tijelo samo od sebe, već u smislu da svatko može malo mahnuti rukama i nogama u ritmu i pri tome ne izgledati kao potpuni jazavac. Taj isti agresivan ritam koji bi nakon 20 minuta pohvatao i najveći mutavac, glavni je razlog tome. Vjerojatno tu leži još jedna “tajna” uspjeha.
Nije sve crno
No na svu sreću, postoje još mnogi izvođači koji su itekako uspješni i popularni, a opet nisu iskvareni, zasad. Često se pokaže da slava iskvari sve, pa tako i neke za koje nikad ne bi rekli. Nadamo se da to neće biti situacija s budućim zvijezdama scene.
Naravno, uvijek će tu biti underground strana koja će se držati lagano po strani i proizvoditi mnoge izvrsne stvari za koje mnogi neće čuti, no oni željni dobre glazbe dati će si truda, a za taj trud će dobiti itekako kvalitetnu nagradu koja ostaje utkana u vremenu kao zvijezda na ulici Hollywooda.
