Ziherov glazbeni lonac – Mokre gljive: Oznakom 'etna' stavlja se određena etiketa koja se počela prodavati
Zagreb, Čakovec i Slavonski Brod gradovi su odakle dolaze članovi Mokrih gljiva. Ipak, njihova glazba obuhvaća mnogo šire geografsko područje. Ivan, Vedran, Jurica i Nikola zajedno sviraju i do 15 instrumenata, a kako zvuče uživo hrvatska publika mogla je čuti već više puta. Dečki su izdali EP “Sretan Isus” i tri pjesme pod tim nazivom (“Bakina juha”, “Mantra” i “Mamina juha”) koji zaokružuje jednu cjelinu. Ponovo nastupaju 26. veljače u zagrebačkoj Močvari, a večer poslije u Čakovcu. Povodom toga razgovarali smo s jednim od gljiva, Nikolom Švendom, koji je uz ostale članove student Hrvatskih studija.
Kako su se uopće okupile Mokre gljive? Kako je došlo do ideje za sastav?
Pa vjerojatno se kao i kod većine desila neka sinkronizacija. Prvo smo se Ivan, Vedran i ja okupili na par proba gdje smo vidjeli da si dosta odgovaramo. S početka nije to bilo ništa određeno, već neko jammanje. Svi smo se inače upoznali na faksu, na Hrvatskim studijima gdje smo, praktički, pokrili sve smjerove. Ivan je s komunikologije, Vedran s povijesti, Jurica psihologije, a ja sam na filozofiji i sociologiji. Prvo smo nas troje svirali i onda nakon nekog vremena pridružio se Jurica, s kojim sam do tada već svirao na ulici. Krenuli smo svirati u Glazbenoj kući, oni su nam tamo bili k’o mama i tata, njegovali su nas i kasnije smo nastavili u svojoj garaži.
Vjerojatno vas često to pitaju, ali odakle taj naziv benda? Postoji sigurno neka anegdota vezana za to.
Priča zapravo i jest smiješna. Kasnije je ime dobilo smisao kako to obično biva. Cimer je bio dosta mamuran i ja sam došao s probe u 4, a on je spavao za stolom. Ja mu se pohvalim kako sam sretan jer smo našli novi bend i da još ne znamo kako ćemo se zvati i on se samo probudio iz sna i rekao: “Mokre gljive” i nakon toga nastavio spavati. Tako da naziv kanalizira i veću simboliku.
Na to se nadovezuje i moje sljedeće pitanje o gljivama. One su na svim vašim fotografijama za najave svirki i simboliziraju naziv vašeg benda, ali tu priča ne staje. One vas zapravo zanimaju i u okviru ekologije pa se i povlači paralela – mokrih gljiva.
Gljive su još neistraženo carstvo, za koje se sve više otkriva da bez njih ne bi općenito bilo ostatka svijeta. One žive u simbiozi s drvećem i praktički održavaju ekosustave. Sad su došle neke nove spoznaje od mikologa da mreža micelija ispod šume funkcionira kao recimo neki prirodni internet koji kontrolira izmjenu tvari. Najveći organizam na svijetu je gljiva u Oregonu koja je velika kao 200 nogometnih terena. Kad dođeš na sam početak te strukture micelija, kraj te strukture zna da si ti već tamo. One su regulatori svih informacija i kao takvi pamte ekološki otisak. Šuma ne može opstati ako nema nekih određenih vrsta gljiva jer se gubi bioraznolikost. Ako se gleda s pozicije fakulteta, jako je malo kolegija o gljivama i malo je ljudi koji se time bave.
A sad mokre? A valjda se ljudi oznoje na koncertu (smijeh).
Kako bi okarakterizirao ono što svirate i da li to uopće činiti?
Karakterizacija onoga što sviramo je bilo puno i ne znamo kako da to definiramo. Nama je najbitnije da muzika koju sviramo ima efekt na ljude, da na neki način ljudi uđu u svojevrsni trans. Uvijek nam se sviđalo to da cijeli koncert bude ritualnog karaktera. To sada neki nazivaju narodnom psihodelijom, a ja nas ne bih htio previše karakterizirati. To je ono što je izašlo iz nas. S vremenom je Vedran shvatio da ima doma i tamburu koja mu je stajala godinama pa smo uključili i nju, ja sam uključio neke udaraljke i nastale su razne kombinacije.
Improvizirate li na nastupima?
Da, uvijek je taj element improvizacije. Sad da li smo lijeni pa nam se ne da raditi strukture ili je struktura nedostatak integriteta, to ne znam, ali jednostavno uvijek postoji improvizacija. Najbitnije nam je da se shvaćamo i to onda ispadne dobro.
Nemate vokal u bendu. Planirate li što po tom pitanju?
Što se tiče vokala planiramo ga sve više uvoditi. Imali smo dosad neke uzvike i mislim da je s početka to bila neka sramežljivost. Vokal je dosta moćan i koristit ćemo glas više kao instrument, a manje kao prenošenje nekih poruka. Vedran je napisao neke pjesme, a i ja imam neke stare pa ćemo vidjeti kako ćemo to još uklopiti.
Smatraš li da je glazba svedena na razinu puke pozadine odnosno da joj manje pažnje posvećujemo proučavajući ju, a da nam je više tu iz navike upaljen radio u kuhinji ili glazba koju slušamo u trgovačkim centrima dok se šećemo?
Podržavamo baš to, svjesno slušanje muzike. Ona kao takva, s obzirom da je još stupanj iznad govora, ako ima neku namjeru i ako se osjeti da ima srca – povuče određeni efekt. Danas se sve iskomercijaliziralo, čak i duhovnost, i to je problem sistema. Kao što je Marcuse rekao: Kapitalizam je kao spužva. Koja god kritika da se usmjeri protiv njega, on ju upiju i uspije izbanalizirati i prodati. To je fenomen koji je vidljiv u svim područjima. Upravo smo se zato i dotaknuli tog narodnog elementa. Ta muzika koja je došla, da li je to zbog balkanskog folklora ili bilo kojeg drugog, je upravo ona koja govori o nečemu bitnom. Ne u smislu poruka koje moraju biti isforsirane, nego onoga što predstavlja jedan način života koji je drugačiji od ovog današnjeg, a to je da muzika mora ljudima biti neka vrsta terapije. Čovjek kroz muziku jednostavno otpušta te neke loše stvari koje ima u sebi.
Odakle interes Mokrih gljiva za balkanski tradicionalni melos?
Narodi koji su s Balkana su većinom svoja znanja, način života i emocije prelijevali u muziku. To je ono što je bogatstvo balkanske muzike. Hrvatska je tu isto specifična jer ima različitih melosa – od istarske, međimurske, ličke, zagorske do dalmatinske. Mislimo da to treba sačuvati jer to predstavlja jedno znanje i to je živa knjiga. Mi svi volimo muziku iz cijelog svijeta, ali ta tradicionalna muzika je naše korijenje. Ona je muzika prirode. Točno se osjeća da li je neki melos iz ravničarskih ili planinskih krajeva i to je vječno aktualno. Čovjek ima problem da kaže da sve što je tuđe bolje, a to nema smisla.
Što se tiče zahvaćanja one esencije i biti, odnosno osjećaja koje određena muzika želi poručiti, je u stvari da je to kod nas postalo dosta paradoksalno jer mi smo nešto što je naše vlastito iskustvo ili iskustvo naših djedova i baka označili kao etno i samim time smo to odvojili od sebe i stavili u neku posebnu kategoriju da bismo se kasnije tome na neki način vraćali. Mislim da praktički taj korak uopće nije potreban. U Latinskoj Americi ne postoji koncept etno muzike, već postoji muzika koja odgovora tom ambijentu, tom temperamentu i onda se jednostavno svira. Kod nas se oznakom “etna” stavlja određena etiketa koja se počela prodavati. Tako, na primjer, međimursku pjesmu ‘Teta Liza’ možemo čuti samo u nekoj tzv. etno emisiji na radiju ili ako se modernizira da bi kao masi postala slušljiva.
Imate i projekt “Balade Petrice Kerempuha”. O čemu je riječ?
Uz gljive imamo i suGljive. Jedan od njih je naš prijatelj i recitator Veno Mušinović kojeg isto znamo s fakulteta. Počelo je u sklopu kolegija pod vodstvom Suzane Marjanić koji se zvao ‘Miroslav Krleža’ i s obzirom da sam iz Međimurja zadala mi je balade Petrice Kerempuha uz Venu koji je dobar glumac. Ja sam svirao bubanj pa smo onda uklopili i tamburicu. Sukus toga nastao je za pola sata. Mi smo se vani na suncu, praktički na polju, okupili, pročitali te tekstove i melodije su došle. Kasnije smo to samo razrađivali i nismo znali da će to polučiti takav uspjeh. To je bila jako dobra kombinacija i to je upravo ono što je simboliziralo modernu tematiku – od ulaska Hrvatske u EU pa do problema malog čovjeka. Bio nam je cilj to prikazati pred svim dobnim skupinama, od klinaca i starih rudara koji su imali preko 90 godina, pa do srednjoškolaca. Svirali smo čak i na sprovodu.
26. veljače nastupate u Močvari. Kakvi su daljnji planovi?
Sad već dugo nismo imali koncert. Došlo je do nekog zasićenja pa je svatko radio na sebi. U međuvremenu, stvorili su se još neki subendovi kao što su Nemeček, u kojem su Vedran, njegov brat i Jurica te sviraju nešto agresivniji rock. S druge strane, ja sam u bendu Zagušljivi dim, koji je neka ciganska psihodelija (smijeh). Ima nekih kombinacija. Dosta improviziramo tako da neke starije stvari danas ne sviramo na isti način kao prije što ima lošu stranu u slučaju rada u studiju. Svakako planiramo snimiti nešto.