Ziherung S02E06: Karennov novi album izvrtio sam suludi broj puta
Lipanj – šlipanj.
Run The Jewels – „RTJ4” 8/10
Četvrta ploča najalternativnijeg hip-hop dvojca donosi suradnje sa Zackom de la Rochom, 2 Chainz, Pharellom Williamsom i Joshom Hommeom.
Keleketla! – „Keleketla!” 8/10
Kombinacija ugodnog jazza i afričke glazbe. Odličan album.
Pyrrhon – „Abscess Time” 6/10
Namjerno sam početkom godine tražio što se novog događa u tekk death metalu i ovaj se album isprofilirao kao vrlo iščekivano izdanje. Više sam fan ideje tekk deatha nego njegove izvedbe, ali s nekim monumentalnim albumima žanra sam proveo jako dugo vremena. Pyrrhon nisam slušao do sad, a prvo slušanje otkriva i koliko je album kompleksan. Dobri tekk death albumi obično imaju neku pozadinsku temu sporijeg tempa koja prati sumanutu površinsku instrumentaciju. Kod „Abcess Time” to nije slučaj i vrlo je teško pronaći neku strukturu u pjesmi koju ćete pratiti. Je li ta dodatna kompleksnost njegova genijalnost – ne znam, ali ne čini mi se tako.
Flatbush Zombies – „now, more than ever” (EP) 6/10
Na prvu dosta dobar kratak album s posvetom Macu Milleru, ali ništa više od toga. Još uvijek čekamo jači album ovog kolektiva nakon „3001: A Laced Odyssey”. Singlovi koji su izašli nakon ovog EP-a upućuju na to da se vjerojatno sprema nešto.
Illkynja – „Sæti Sálarinnar” 6/10
Još jedan disonantni black metal bend s Islanda. Ideje su dobre – zvuk je dobar – ali sve upućuje na to da se na albumu tek treba nešto dogoditi, a ništa se senzacionalnog ne dogodi. Usporedbe s Deathspell Omega su pretjerane.
Protest the Hero – „Palimpsest” 8/10
Nakon što je vokalu Rodyju Walkeru prije koju godinu pukao glas, bend je otkazao europsku i japansku turneju. Navodi da je snimanje albuma nakon toga bilo nešto najteže što je u životu ‘odradio’, ali da je rezultatom više nego zadovoljan. To se može i čuti – kada biste usporedili žanrovski sada već legendarne „Kezia” i „Fortress” s ovim albumom moglo bi se zaključiti da je vokal malo obuzdaniji – što i nije nužno loše, dapače.
Vampire – „Rex” 8/10
Odličan thrash black metal melodičnijeg svjetonazora, tribulationovskih gitara i simfonične atmosfere.
Khruangbin – „Mordechai” 6/10
Bend čija je priča o osnivanju, istraživanju glazbe i ideji fuzije raznih utjecaja u jedno dosta impresivna. Međutim, popularnost koju uživaju prva dva albuma je donekle fantomska jer je živjela na egzotičnom zvuku (utjecaji iranske i tajlandske glazbe), dok se preko „Texas Sun” i sada „Mordechai” pokušavaju vratiti nešto bližim utjecajima. Odjednom ne zvuče toliko inovativno.
Armand Hammer – „Shrines” 7/10
Billy Wood i Elucid.
Them Moose Rush – „Dancing Maze” 6/10
Klasično dobar Them Moose Rush.
Phoebe Bridgers – „Punisher” 5/10
Album oko kojeg je dignut ogroman hype – smatra se jednim od boljih pop ostvarenja godine. Indie rock / emo / folk kombinaciji nema se puno toga za prigovoriti, osim povremene pretjerane mekanosti, no nema se niti puno toga za istaknuti – osim krešenda pjesme I Know The End na kojem se čuje malo jača instrumentacija koja do tog trenutka služi isključivo kao tiha pozadina već tihom vokalu izvođačice.
NEPTUNIAN MAXIMALISM – „Éons” 9/10
Jazz instrumentacija razvučena na drone vremenske skale s utjecajem psihodelije i repeticije. Dubina saksofona i ritualni bubanj daju monumentalnost zvuku ovog orkestra. Opisno zvuči puno teže za slušanje nego što zapravo jest. Vjerujem da je ova glazba uživo još za nekoliko redova veličine glasnija, snažnija i uronjivija.
Paysage d’Hiver – „Im Wald” 8/10
Gledamo li na prvi full-length album benda koji postoji od 1997. kao na achievement ili poraz zavisi o kutu gledišta. Wintherr nakon izdanih desetak demo albuma kao Paysage d’Hiver te četiri monumentalna albuma s bendom Darkspace opravdano uživa status legende atmospheric/ambient black metal mikrožanra, međutim, ako gledate koliko je njegov rad pod ovim pseudonimom do sad bio lo-fi, „Im Wald” vam dolazi kao novo izdanje Deafheavena.
Dobar dio romantike je izgubljen. Ako kao za primjer uzmete usporedbu sa self-titled demo albumom, gitare su pretjerano čiste i čuju se ispred svega, bubanj isto tako. Recimo da je to kut gledišta fundamentalističkog black metal mozga. Međutim, postoji i druga strana. Ona kaže da je ovakva relaksacija u zvuku projekta jako dobra za njegovu prijemčljivost te da će sada nešto više ljudi moći uživati u njegovoj glazbi, a da ih ne odbije amaterska produkcija iliti namjerna loša produkcija radi elitizma. Iako zvuči toplije od demo albuma, „Im Wald” i dalje zadržava enormnu količinu šuma u zvuku te se ne može ni na koji način kategorizirati kao mainstream black metal album. Uzmite superpoziciju ove dvije strane i dobit ćete objektivan sud o albumu.
Jessie Ware – „What’s Your Pleasure?” 9/10
Do trena kada sam počeo slušati „What’s Your Pleasure” mi je nekako bilo žao što je „Future Nostalgia” na Ziherungu dobila šesticu. Sada mi više nije. Nile Rodgers je izabrao krivi album za produkciju, a možda i bolje. Jessie Ware toliko svježe dostavlja funk/soul Chic-a i Sisters Sledge, stavlja ga na paletu ugodne house-like elektronike, izrazito ležerno i smiono.
Dobivate album koji nije naočigled plesan i zato se ne vrti na radio stanicama, unlike Daft Punk-like „Future Nostalgia” koju čujete cijelo vrijeme. Međutim, poželjet ćete plesati svaki put kad čujete nešto s „What’s Your Pleasure” – album nema B strane.
Hum – „Inlet” 6/10
Kultni bend izdaje prvi album nakon devedesetih. Žanrovski miješa shoegaze, alternative i post-hardcore. Izgleda obećavajuće, no nisam naišao na nešto što bi me dulje vremena zadržalo u slušanju, iako sam uživao kroz cijeli album. Definitivna preporuka fanovima benda i spomenutih žanrova.
Karenn – „Music Feels Better With Shoe” (EP) 9/10
Kratak, ali jak EP. On Request je zadnja stvar s njihovog Boiler Room seta 2014. stavljena u trenutni nešto industrijalniji kontekst. Shoes Off više podsjeća na nešto što bi izbacio Four Tet, ali dosta jačeg tempa. U zadnjih mjesec dana sam ove dvije stvari izvrtio suludi broj puta. Apsolutna preporuka.
Limbs – „Soft Narcosis” 7/10
Debi album benda iz Manile koji je prethodno objavio tri EP-ja. Dosta jaka kombinacija hardcorea i noisea, dok mu prisutna elektronika daje industrial prizvuk. Čuje se jaki utjecaj bendova Daughters i KEN Mode.
END – „Splinters From An Ever-Changing Face” 9/10
Odličan i kratak hardcore album koji podsjeća na pre-death metal eru Full Of Hell i Nails. Utjecaj Neurosisa čuje se na zadnjoj (i najdužoj, logično) stvari Sands Of Sleep.
Bell Witch & Aerial Ruin – „Stygian Bough Volume” 7/10
Kolaboracijom nekako obuzdani Bell Witch – „Four Phantoms” i „Mirror Reaper” bili su dosta bolji. Zvuk bubnja je kompletno izgubljen, gotovo se i ne čuje. Naglašeni su folk utjecaji Aerial Ruina, što diže ovaj album atmosferom. Ne znam, malo drugačije od klasike na koju vas je naučio Bell Witch, ali i dalje jako dobar album.
Ulthar – „Providence” 7/10
Death Metal na tragu ingenioznosti Blood Incantationa.
Hail Spirit Noir – „Eden in Reverse” 9/10
Bend iz Grčke koji zvuči kao da je potekao točno iz glazbenog mikrokozmosa norveškog avangardnog tejka na black metal. Atmosfera i klavijature ukazuju na impresiju Oranssi Pauzuzu, ali bilo kakva konstruktivnija usporedba s njima je dosta loš smjer. Rekao bih da vokal povremeno zvuči kao Lazare iz Solefalda.
Eye of Nix – „Ligeia” 7/10
Interesantan spoj avangarde, gotha, dooma i blacka.
VoidCeremony – „Entropic Reflections Continuum: Dimensional Unravel” 8/10
U moru novonastalih death metal bendova, konačno neki koji je na tragu Atheista.
