ŽIVA: Kako je lockdown od pankerice stvorio slavonsko-australski alter ego
Vinkovčanka s adresom u Melbourneu otišla je trbuhom za kruhom nakon više od desetljeća rada u punk-rock Punčkama, a mi je znamo nazvati, kao što smo i ovih dana, da čujemo zašto na australskoj zemlji pušta slavonske korijene. Glavna junakinja zove se Živa, pravog imena Lucija Ivšić, a povod današnjoj priči njezin je nastup na domaćem teretnu kojim predstavlja prvijenac. Krajem studenog 2021. kao ŽIVA iznenadila je elektroničkim i dvojezičnim singlom Power kojeg prati i moderan projekt virtualne stvarnosti.
Naravno, riječ “živa” višeznačnica je za koju Lucija kaže da objedinjuje nekoliko značenja: njezine slavonske korijene, živu kao kemijski element i pridjev “živa”. ŽIVA je s debitantskim pjesmama Power i Dualism ostvarila tisuće streamova, uvrštena je na Top Australian Music liste i emitirana na međunarodnim radijskim stanicama, s recenzijama u nekima od najprestižnijih australskih glazbenih medija.
ŽIVA nastavlja probijati i brisati granice žanrova i etablirati svoj stil u glazbenoj industriji, a aktualni singl Bad Blood, samoizdan preko njezine izdavačke kuće Cereal Booking, bio je treći uvod u debitantski album objavljen u svibnju.
Prije nastupa u zagrebačkoj Tvornici koji će se održati u petak, 29. rujna, drugog u glavnom gradu otkako se transformirala iz punkerice u multimedijsku personu iz svijeta slavonske elektronike, prvi puta razgovaramo za Ziher o projektu ili umjetničkom aliasu ŽIVA.
Lucija, gošćo nam draga, daj nam svoj alter ego malo stavi u konture, opise, namjere i motive da ne pametujemo bez same tebe kao junakinje svoje australsko-slavonske priče.
ŽIVA je moj alter-ego nastao u ciku lockdowna u Melbourneu kasne 2021. godine. Nakon prestanka djelovanja Punčki po preseljenju u Australiju suočila sam se s možda najvećim izazovom dosad, a to je bila žešća kriza identiteta. Kroz par iteracija, eksperimenata i prije svega učenja novih instrumenata i digitalnih alata za stvaranje glazbe, ŽIVA je oživjela. Novi solo projekt – iako na momente čak mislim da je ovo duet jer ŽIVA zaista jest utjelovljenje samo za sebe s vlastitom autonomijom – istražuje kulturno nasljeđe i baštinu, nove identitete, stare i nove jezike i ne boji se pogriješiti.
ŽIVA je zanimljiva postmodernistička post-žanrovska priča koja sljubljuje tvoje šokačke korijene s elektroničkom glazbom, ali ni u jednom dosad viđenom smjeru ili stilu. Kako je došlo do križanja ta dva segmenta?
Igram se, istražujem, eksperimentiram, i jedino pravilo kojim se limitiram jest da uživam u kreativnom procesu i da me ispunjava dok traje. Ovo je vrlo osoban projekt kojim istražujem svoje korijene, ali istovremeno ih promatram iz perspektive mlade osobe koja živi i djeluje u Australiji i koju zanima tehnologija pa je sukladno tome bilo prirodno probati spojiti dvije.
Kako si se uopće započela baviti elektronikom kao ranija punk-rockerica dok si bila čelna žena Punčki?
Nisam imala puno izbora; po dolasku u Australiju smo vrlo brzo otišli u lockdown koji je trajao dvije godine. U početku sam mislila da ću upoznati ekipu pa oformiti novi bend, ali eto, izjalovilo se i jedini način da nastavim nastupati je bio da bude one-woman show. I elektronika je bila jedini žanr koji sam mogla raditi u svojoj sobi (smijeh). Sad mi nikako nije žao, ali bilo je teško na početku, pogotovo jer nikad nisam slušala takvu mjuzu!
Što je to šokačko u tvojoj glazbi jer bi mnogi prvoloptaški mogli pomisliti da se radi o kakvim uzorcima, preuzetim obrascima ili semplovima iz tradicijske ostavštine?
Prije svega je bitno naglasiti da ja prvenstveno crpim inspiraciju iz svoje slavonske baštine, više nego što zaista skladam šokačku glazbu. Ono što mislim da se može čuti su tambure u pojedinim pjesmama koje kombiniram s modernim, gotovo ‘rave’ synthevima i žensko dvoglasje.
Tvoja australska priča definirala je i jezično novi umjetnički performans, a to znači da plešeš između hrvatskog i engleskog jezika za što si mi jednom prilikom rekla kako odražava tvoja dva identiteta: onaj u Hrvatskoj i onaj u novom životu u Melbourneu.
Da, to mi je zanimljiv aspekt koji proučavam i službeno kroz svoj doktorat. Moj identitet je sad višestruk: dok živim, radim i stvaram u Melbourneu na engleskom jeziku, no i dalje razmišljam na hrvatskom jeziku i imam obitelj i prijatelje, pa i suradnike s kojima stvaram.
To je konstantna igra i prebacivanje s jedne strane na drugu koju primjećujem na sebi i kroz način na koji se vidim ovisno o jeziku na kojem pričam… S obzirom na to da mi je to dosta zanimljivo, odlučila sam to uključiti u svoje pjesme i vidjeti što će se dogoditi.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Punčke su imale svoj ozbiljan scenski period od deset godina, čak i nešto više. No ŽIVA je sasvim novo poglavlje, pa čak i knjiga koju treba ispisati od novih prvih stranica. Koliko ti je bilo teško započeti samostalni rad nakon karijere s bendom?
Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da krećem ispočetka. Nije to baš lako i takvo iskustvo (kao i ono poput preseljenja na drugi kraj svijeta gdje te apsolutno nitko ne poznaje i ne zna da si ikad išta postigao). Zahvalna sam da sam prošla kroz to jer sam naučila puno, prije svega da se fokusiram na to da proces mene ispunjava, a dalje je sve lakše.
Koliko si očekivala (i dobila pritom) podrške za samostalni projekt upravo zbog ovoga?
Pa očekivala sam dosta, i dok sam s jedne strane to i dobila, pogotovo u Hrvatskoj, ali u Australiji je to bome pravi početak. Mic po mic, idem glavom kroz zid, šaljem stotine mailova i od njih nekoliko i prođe. Uspjela sam dobiti pažnju od velikih igrača poput TripleJ-a tako da se upornost isplatila.
Sredinom smo ljeta na Ziheru uvrstili tvoj prvijenac, što nosi ujedno i naslov prema tvom imenu ŽIVA, među top 10 albuma prve polovice ove godine. Kako ti gledaš na njega kao osobni autoportret u ovom životnom trenutku?
Baš mi je drago da se našao na toj ljestvici. Da, taj album je moj autoportret koji prikazuje mene u mojim najranjivijim trenucima, ali i trenucima koje sam uspješno, barem donekle, prebrodila. ŽIVA je doslovno materijalizacija i mojih demona, ali i moje najbolje prijateljice, alter-ega koji me tješi, razumije, ali bome i kritizira…
Na korak smo do tvog samostalnog nastupa u zagrebačkoj Tvornici kulture 29. rujna koja je uvrštena u aktualnu europsku turneje. Bilo te posvuda, a sada dolaziš kući. Što si neočekivano spoznala ili naučila na ovom pohodu otkako si objavila album? Što te turneja naučila po pitanju nastupa i – naposljetku – tko je sada tvoja publika? Pogotovo uzmemo li u obzir stranu publiku, onu izvan Hrvatske?
Mislim da sam za početak naučila da moram znati stati na loptu (smijeh). Znam da možda ovaj odgovor nije očekivan, ali sada iskreno progovara osoba koja je izgorila od previše svega – putovanja, sviranja, promoviranja, guranja… I samim time mislim da mi je potrebno vrijeme da sve što se dogodilo i sve što sam proživjela i vidjela u posljednjih pola godine (dvaput letjela Melbourne – Zagreb, pa išla u Afriku, pa išla na kratku turneju po Europi i nazad u Hrvatsku kući).
Posvuda sam i koliko god je to super, zahtjeva puno energije i fokusa. Iako sam s Punčkama imala nekoliko stotina koncerata, smatram se i dalje mladom i neiskusnom kada je ŽIVA u pitanju. To je sasvim neki drugačiji svijet, skladam i produciram sama, penjem se na pozornicu sama, rješavam sve tehničke probleme sama – i u hodu. Sa svakim sam koncertom pametnija, i evo trenutno se nadam da će sve biti okej u Tvornici. Dosta me trta!!!
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
