Problem zlostavljanja životinja: Ispod krzna i perja netko jest i postoji
„Bol je bol, bilo da je nanesena čovjeku ili životinji – živo biće koje je podnosi, bilo čovjek ili životinja, budući da je osjeća kao muku, dok ona traje, pati opako… Bijeli čovjek… Ne može imati prava na osnovi boje svoje kože, niti porobljavati niti tiranizirati crnoga čovjeka… Zbog istog razloga, čovjek ne može imati prirodno pravo zlostavljati i mučiti životinje.”
Humphrey Primatt
Kvantitativna nadmoć – pretpostavka specizma i utilitarizma?
Odnos čovjeka prema životinjama pitanje je koje zahtjeva konstantno preispitivanje i vrednovanje. Više je razloga iz kojih proizlaze shvaćanja i stajališta o tome odnosu, a da bismo ih razumjeli često je potrebno upoznati se s duboko ukorijenjenim, skrivenim uvjerenjima. Jedno takvo uvjerenje rezultat je povijesne ostavštine čiji su akteri promicali izrabljivački odnos prema životinjama. Time je čovjek postavljen u nadređen položaj nad ostalim dijelovima živoga svijeta, a takvo je shvaćanje otvorilo put ka specizmu.
Specizam zagovara različito postupanje s pojedinačnim bićima zbog razlike u vrsti. Najčešće se uspoređuje s rasizmom i seksizmom. Pojam se prvi put javlja 1970. godine kada ga je britanski pisac i psiholog Richard D. Ryder upotrijebio u svome pismu protesta protiv provođenja eksperimenata na životinjama vodeći se mišlju privilegiranja čovjeka na račun drugih bića.
Istom pojmu utilitaristički je pristupio Peter Singer 1975. godine vodeći se idejom o „najvećem dobru najvećeg broja“ ljudi kao jedinoj mjeri dobra čime je doveden na nož etičkih pitanja. Njegovo „dobro“ iz koristoljublja deklarirano je kao negativan pojam povezan sa sebičnošću i egoizmom budući da predlaže udovoljavanje većini, zaboravljajući na prava manjinskog dijela ekosustava jer su sredstva nedostatna, zbog čega ne omogućuju ravnopravnost i jednako tretiranje. Upravo su prava i jednakost temelj na kojemu je moguće sagraditi ispravno moralno postupanje, a ne nadmoć povlaštenih.
Razlike u poimanju vrijednosti čovjeka i ne-ljudskog svijeta
Kao i opisana različita gledišta na temu prava životinja, praktična primjena istih također je uvelike zanemarena. Životinje i njihova egzistencija često su rubne teme ljudskoga interesa. Premda smo okruženi naslovima, a i osobno svjedočimo raznim oblicima zlostavljanja životinja, od nehigijenskih uvjeta u kojima borave, preko izgladnjivanja pa sve do fizičkog nasilja, razina očekivane ozbiljnosti i dalje je mizerna. Ako je odnos prema životinjama zaista pokazatelj zrelosti društva kako tvrde aktivisti za njihova prava, koliko je naše društvo zrelo od jedan do zanemarivanje, mučenje i ubijanje životinja bez ikakve kazne jer to nije „značajan“ prekršaj pa ne zahtjeva pretjeranu kontrolu?
„U Lonjskom polju zaklali zaštićene kornjače pa ih nabili na kolac“
Objavila video u kojem tuče psa pa izjavila: „Samo smo se igrali“
„Pronašli psa u jarku sa zalijepljenim nogama i njuškom“
„Starica daskom izudarala mačku“
„Mala kujica nađena krvava, sumnja se da je silovana“
„Njegov vlasnik ga je izgladnjivao, a zatim ga je bacio u rupu da umre“
„Monstrum autom vukao psa ulicama“
„Vukao kravu privezanu za automobil“
„Pizza-majstor raskomadao mačića“
„Zalijepila je psu njušku da ne laje i time se hvalila po društvenim mrežama“
I tako bismo mogli u nedogled. Zlostavljanje životinja u svrhu zabave, promocije, liječenja frustracija ili čak bez razloga, pojava je uzrokovana superiornim držanjem čovjeka spram drugih vrsta. No, ta izmišljena superiornost pada u vodu ako krenemo od činjenice da su mnoge životinje vitalno superiorne čovjeku – brže su, jače, izdržljivije, bolje prilagođene okolišu. Valjda su zato zatočene u zoološkim vrtovima, kako se ne bi mogle obraniti od idiota koji ih sa sigurne strane ograde izazivaju. Dakle, čovjek je taj koji konstitucijski i organski zaostaje. Čovjek pati od nedostatka instinkta. Razum je kruna njegova razvoja, a samim time nestaje mu predosjećaj, urođena težnja i poticaj, spontanost u djelovanju. Možda je to jedan od razloga zbog kojih se želi dokazati, pokazati da je razum njegova karta za pravu realnost, da je to sposobnost koja nadilazi sve ostale.
Uvijek me zanimalo kakav je odnos zlostavljača prema njima najbližim osobama. Kako igraju ulogu prijatelja i roditelja? Pokazuju li emocije? Služe li im samo kućni ljubimci kao ispušni ventil ili su općenito bezosjećajni? Možda je najvažnije pitanje zašto su oni ranjiviji i slabiji u njihovim očima ujedno i manje vrijedni? Uvijek je kućni ljubimac predmet frajerskog dokazivanja. Ako idemo tom logikom, djeca, hendikepirani ljudi, osobe u nesvijesti ili komi također nisu u mogućnosti obraniti se, a ipak im se pridaju sva ljudska prava. Istina, malo radikalnija usporedba, ali služi svrsi. Zašto se onda životinjama ne pridaju prava na miran, zbrinut život? Možda zato što kukavičke ideje proizašle iz nekog oblika psihopatskoga uma uvijek ciljaju sigurnu metu kako bi ostvarili zamisao, bez rizika od neuspjeha, znajući da će time pokupiti ovacije još bolesnijih gledatelja koji nisu ni navikli gledati išta edukativnije i kulturnije. Ili su edukacija i kultura sinonimi za nasilje i glupost?
Peticije za zabranu uporabe petardi i držanje ljubimaca na lancu
Na sreću, postoje i pozitivni primjeri odnosa prema životinjama koji bar djelomično mijenjaju stvarnost nabolje. Udruga „Prijatelji životinja“ pokrenula je inicijativu o zabrani uporabe petardi tražeći izmjenu Zakona o eksplozivnim tvarima te proizvodnji i prometu oružja. Broj prikupljenih potpisa iznosio je nešto više od 60 000, što je bilo i više nego dovoljno da Ministarstvo unutarnjih poslova postupi u skladu sa željom većine građana te podrži samo ono što je nužno za dobrobit životinja, ali i djece koja neodgovorno rukuju pirotehničkim sredstvima. Pozitivan primjer je i susjedna Slovenija u kojoj je više od deset godina na snazi zabrana korištenja pirotehničkih sredstava iz kategorija F2 i F3, a broj ozljeda od pirotehnike značajno se smanjio. U Italiji je još 2011. u Torinu, Milanu, Veneciji, Modeni, Teramu i Rimu zabranjeno u silvestarskoj noći pucati petardama jer oko 5 000 kućnih ljubimaca godišnje umire od srčanog udara izazvanog eksplozijom petardi. Slične mjere provode i ostale europske te izvaneuropske zemlje.
“Pse nazivamo najboljim čovjekovim prijateljima, a osuđujemo ih na ropstvo, na život u radijusu od nekoliko metara”, upozoravaju udruge.
Prijatelji životinja, Sklonište „Prijatelji“, Udruga Pobjede i druge članice Mreže za zaštitu životinja velikom nacionalnom kampanjom “Za Hrvatsku bez pasa na lancu” traže hitnu izmjenu postojećeg Zakona o zaštiti životinja uvođenjem potpune zabrane držanja pasa na lancu što je zahtjev koji se povlači još od 2005. godine, a od siječnja ove godine udruge nastoje angažiranije djelovati skupljajući potpise za peticiju koju je moguće potpisati putem sljedeće poveznice.
Ovakve hvalevrijedne akcije uglavnom ne prolaze olako kod značajnog broja stanovnika, o čemu svjedoči dugotrajan proces skupljanja potpisa, ali i komentari nezadovoljstva ispod članaka koji izvještavaju o djelovanju i zahtjevima udruga. Čak je pokrenuta peticija protiv zakona o zabrani uporabe petardi budući da velik broj građana ne želi ostati uskraćen za zadovoljstvo umilnoga zvuka petardi, a uz to navodi prijedloge kao što su „Zabranimo pse!“ i „Neka se ti psi strpe“. Mnogi se hvataju za lavež pasa smatrajući kako su petarde replika na njihovo lajanje. Lavež psa jednako je uznemirujuć kao i plač tvoga djeteta, onog djeteta koje se kao i pas boji zvuka petardi izvana ili koje će možda jednoga dana također biti ozlijeđen istima. Pametan će čovjek uvijek krenuti od sebe i staviti se u situaciju o kojoj se raspravlja, uzdržavajući se od bizarnih, neutemeljenih argumenata.
Nedosljednost u radu azila
Još jedan problem javlja se i u azilima. Azil označava utočište, sklonište, toplo mjesto gdje se biće osjeća prihvaćeno, sigurno i zbrinuto, posebno nakon tko zna kakvih uvjeta života s okrutnim vlasnicima, lutanja uz cestu i dr. No, kao i sve u svijetu koji je deformiran, tako je i djelatnost azila dovedena u pitanje i pod povećalo inspekcije koja je, do pojave značajnijeg broja prijava pod intervencijom Prijatelja životinja, uvijek tvrdila kako je sve u redu. Djelatnici azila sve češće nedosljedno obavljaju svoj posao, što potvrđuju opisi boravišta životinja za koja je navedeno: prljave zdjelice, fekalije, goli beton, psi koji se zbog anksioznosti samoozljeđuju, loše odrađene kastracije, pothranjenost, paraziti. Ovakva slika mjesta koje treba biti uzor, promicati suosjećanje i toplinu samo je još jedan u nizu razloga koji potvrđuje da je nedostatak volontera koji imaju iskrenu potrebu pomoći i dalje nizak.
Doprinos poznatih aktivista
Kao osobe čiji se život gotovo neprestano vrti u medijima, pripadnici javnih poslova svoj su medijski prostor odlučili koristiti u svrhu aktivizma. Budući da velik broj obožavatelja budno prati svaki njihov korak, smatra ih uzorom i osobama čije mišljenje nešto znači, svojim apelima i iskustvima koja dijele u intervjuima i na društvenim mrežama, posebice u postavljanju trenda vegetarijanstva i veganstva, zasigurno potiču promjenu u razmišljanju velikog broja ljudi. U nastavku se nalazi nekoliko komentara.
„Jednostavno, životinje obožavam. Smatram da su životi jednako vrijedni, bez obzira na vrstu i ta činjenica bila je u meni okidač vegetarijanstva, a potom i veganstva. Protivnik sam svakog nepotrebnog uništavanja živih bića… Podržavam fizičko i zakonsko oslobođenje svjesnih i osjetilnih životinjskih vrsta, ljudskih ili ne-ljudskih.” – Tea Kulaš (orguljašica, likovna umjetnica, plesačica)
„U stvari, vegan sam. Dakle, ne konzumiram meso, ni bilo kakve namirnice životinjskog podrijetla. Držim da životinjama nije mjesto na tanjuru, niti da ih se treba eksploatirati, na bilo koji način. Uz to, dugo se bavim fitnesom, a oduvijek sam pazio što koliko jedem budući da veći dio sportskog načina života čini upravo prehrana. Sad znam da je za mene najbolja organski uzgojena hrana puna voća, povrća, mahunarki, orašastih plodova…“ – Darijo Brzoja (meteorolog)
„Svatko tko misli da je odijevanje životinjskoga krzna moderno, sigurno je promašio stoljeće. Životinjsko krzno je proizvod patnje i smrti nevinih životinja te mu nije mjesto na modnoj pisti – prava moda je to nadišla.“ – Petra Friganović (manekenka)
„Jedno jutro sam se probudio i jednostavno više nisam mogao jesti meso. Ne znam, možda se nagomilala kolektivna grižnja savjesti. Volim životinje i mislim da je zapravo presudila mogućnost izbora. Ako u civiliziranom svijetu imam mogućnost ubiti ili ne ubiti, bilo bi potpuno glupo i vrlo neljudski izabrati opciju ubijanja iz navike ili komoditeta.“ – Damir Urban (glazbenik)
„Shvatila sam važnost brige o tijelu u kojem živimo i utjecaja koji hrana ima na naš organizam. Hrana koju jedemo postaje dio nas, a mi biramo hoćemo li u sebe unositi život ili smrt.“ – Ana Laura Kapetanović (manekenka)
Istina da u životinjskom svijetu vladaju sasvim drugačija pravila nego u ljudskome svijetu. Istina da mnoge životinjske vrste danas ne bi opstale bez ljudske intervencije. Također, pokusi i slični postupci u svrhu plemenitih namjera kao što su primjerice pronalaženje lijekova i napredak u medicini moralna su dvojba u kojoj su životinje iskorištene u svrhu ljudske dobrobiti. Ista je stvar s hranom, odjećom i predmetima bez kojih čovjek ne bi mogao opstati. Imajući u vidu međuovisnost životinja i čovjeka, teško je odrediti granice i formirati jasna prava na temelju kojih bi se očuvalo dostojanstvo svih bića. Ipak, ispravno postupanje ostvaruje se i u malim stvarima. Nahraniti uličnu mačku, privremeno ili trajno udomiti psa, redovito održavati vlastite kućne ljubimce, ponašati se prema njima s obzirom, ne koristiti ih kao predmet iživljavanja… Sve su to sitnice koje koje vode do shvaćanja kako ispod krzna i perja netko jest i postoji.
“Ljudi jednostavno nisu pripremljeni za jedenje mesa. Stavite u kolijevku dijete i uz njega zeca i jabuku. Ako se počne igrati s jabukom, a pokuša pojesti zeca – kupit ću vam novi auto!” – Harvey Diamond (pisac)
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
