Istaknuto
20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

Film

Animirani filmovi: And the Oscar goes to… Frozen?!

07.02.2014. Nela Baričević
Foto: animationfascination.wordpress.com

Foto: animationfascination.wordpress.com

Oscar, točnije njegova 86. dodjela, nam je za petama te se već naveliko mogu čuti nagađanja oko mogućeg dobitnika zlatnog kipića u kategoriji animiranog filma. Iako se prema šuškanjima može pretpostaviti kako će Frozen ponosno odmarširati s velike pozornice s nagradom u ruci, Despicable Me 2 zapravo mu prema nagađanjima puše za vratom kao žestoki konkurent. No ne zaboravimo na The Croods, The Wind Rises te na Ernesta & Celestine koji je prema nekim sudovima itekako zavrijeđuje sići sa svjetla pozornice s prestižnom nagradom.

Priča o neobičnom prijateljstvu Ernesta & Celestine
Priča o nevjerojatnom prijateljstvu medvjeda Ernesta i mlade mišice Celestine osvaja srca publike diljem svijeta. Prikazivanjem animiranog filma kroz klasičnu animaciju ova priča vraća u djetinjstvo svakoga pa i one koji su već poprilično odmakli od tog razdoblja života te se više ne mogu niti prisjetiti najdražeg filma iz djetinjstva. Iako inspirirajuć i osvježavajuć, Ernesta & Celestine ne vidim kao dobitnike ovogodišnje nagrade Oscar. Pitate se zašto? Radi se o već viđenom sadržaju, o unaprijed pročitanoj priči. Prisjetimo li se primjerice Huckleberryja Finna, koji je unaprijed postavio ideju o nesebičnom prijateljstvu djeteta i društvenog otpadnika, postat će nam jasno da gledamo nešto što ima svoje uporište u nekoj ranijoj priči. Kako Oscar cijeni originalnost, iako smo ruku na srce bili svjedoci i drugačijih kretanja dodjela, čini se da jedinstveni animirani prikaz, a po čemu se uistinu razlikuje od preostala četiri konkurenta, jednostavno neće biti dostatan za pobjedu. Humoristični trenuci i suosjećanje spram dvoje simpatičnih, slatkih prijatelja ipak i nije neki put do Oscara. Međutim, svakako palac gore za suradnju Francuza i Belgijanaca koji su uspjeli napraviti toliko dobar crtić da s lakoćom zaboravimo na krutost jezika kojega slušamo i jednostavno se prepustimo emocijama.

The Wind Rises – Temeljen na uspjehu koje graniči s čudom
The Wind Rises djelo je Hayaoa Miyazakija, jednog od najboljih japanskih redatelja animiranog filma. Miyazaki je kroz ovu priču prikazao život Jiroa Horikoshija, čovjeka koji je dizajnirao japanske ratne zrakoplove za vrijeme 2. svjetskog rata. Zanimljivo je da su u ovom animiranom filmu glasove mahom posudili velika glumačka imena, primjerice: Joseph Gordon – Levitt (Jiro Horikoshi), Elijah Wood (Sone) te Emily Blunt (Naoko Satomi). Međutim, to i nije ono što ovu priču čini toliko posebnom. Prekrasni krajolici, savršena animacija, prenošenje sadržaja i emocija bez praktički ikakve potrebe za dijalogom među likovima jesu ono što ga smješta na sam vrh. Nerijetko se mogu pročitati komentari koji kroz negativne insinuacije propitkuju vjerodostojnost biografije Horikoshija. Kako bilo, ne treba temeljiti svoj sud o ovome djelu na temelju točnosti podataka iznesenih u njemu. Gledajući ga, ne možete ne primijetiti da je on više od pukih informacija predstavljenih gledatelju. Uronjen u velebne emocije pod čijim ćete dojmom, ukoliko ste iole kreativno nabijeni, ostati dugo nakon gledanja filma baca svjetlost na važnije dimenzije ovog uratka. Svejedno, pitate li me hoće li odnijeti Oscara, rekla bih da neće. Ne stoga što mu nedostaje koji element da bi ga odveo do nagrade. Upravo suprotno, nudi i previše. Za nekoga tko nije umjetnička duša i tko ne zagrebe puno ispod golog sadržaja, ovaj uradak ostat će nepoznanica.

The Croods – Simpatični pračovjeci u priči prerazvučene minutaže
Na prvi, ili bolje reći na prvih nekoliko pogleda ovi simpatični pračovjeci zaokupljaju maštu. To i ne čudi uz dinamičan početak u kojemu je cijela obitelj u lovu, a na ekranu se pritom izmijenjuju primamljivi krajolici koje ćete, iako niste dijete, ubrzo poželjeti posjetiti. Ili ćete se bar na trenutak uhvatiti da razmišljate: „Joj, da je bar ovo stvarno…“. Neobično je kako otac, koji bi po nekim doduše patrijarhalnim standardima, trebao biti glava špilje, biva praktički cijelo trajanje filma poprilična propalica, a ne čudi da to ponajbolje vidi njegova svekrva. Lik oca koji je ljubomoran na dečka svoje kćeri zasigurno vam je poznat iz niza komedija i romantičnih filmova, a pojavljuje se i ovdje. Ljubomoran otac podvaljuje momku svoje kćeri kako bi istaknuo sebe u pozitivnom svjetlu, a što kod publike izaziva uglavnom smijeh. Doduše, riskirajući vlastiti život on pred kraj filma prkosi karakterizaciji koja ga je neprestano pratila. Govoreći iskreno, i nije mi nešto primamljivo ovo prenošenje karaktera tipičnih za ranije spomenute žanrove u animirani film. Minus za tatu otpadnika, plus za buntovnu kćer koja se pojavljuje kao glavni pokretač radnje. K tome, 98 minuta ove priče čini se previše za koncentrirano gledanje prikazane radnje. Vjerojatno ćete se naći kako svakih nekoliko minuta pogledavate na sat, misleći kako te minute sporo prolaze. Zbog ranije navedenog, ovaj animirani film ne bih proglasila čak niti za solidnu prahistorijsku animiranu komediju. Animacija je svakako na zavidnoj razini, likovi do u detalje osmišljeni, a krajolici na trenutke oduzimaju dah – što ipak ne predstavlja dovoljno jaku podlogu za odnošenje Oscara.

Despicable Me 2 – Izvlačenje na prošlu slavu
Sjednete li pred televizor s visokim očekivanjima nakon prvog nastavka, mogli bi ostati razočarani. Koliko uvjerljiv može biti dojučerašnji zlikovac, a sada osjećajan otac djevojčica? U ovom slučaju i ne previše. Od nekoga koga je za te iste djevojčice bilo ironično baš briga, do očinske figure – složit ćete se da je ogroman zaokret. Već prožvakana priča ipak se mogla bolje upriličiti. No, na male žute likove, iliti minionse, ne možete ostati imuni. Ovo je animirani film koji vas neće cijelo svojeg trajanja obarati s nogu, niti ćete po završetku gledanja biti oduševljeni. Međutim, kada govorimo o osvajanju Oscara svakako mu ide u prilog prvi nastavak na čiji bi se šarm mogao izvući. Uostalom, nije da smo prvi put vidjeli da je prvi nastavak bolji od onoga što je uslijedilo. To je nekako već viđen scenarij, a oslanjajući se na njega i s takvog aspekta gledajući na Despicable Me 2 zaista nije nevjerojatno da bi mogao osvojiti Oscara. Gru je naposljetku simpatičan lik koji se povremeno gubi u odnosima spram drugih, što ne čudi zbog zaokreta njegova karaktera. Izvesti takvo što na filmu podjednak je pothvat, kao i promijeniti se u stvarnom životu. Uzevši sve navedeno u obzir, ne mogu se oteti dojmu da situacija u kojoj bi ovaj animirani film izašao kao pobjednik s dodjele i nije tako crna, kao što se na prvi pogled čini. Svakako ima nešto simpatično, neodoljivo i zarazno u likovima koje donosi Despicable Me 2.

And the Oscar goes to… Frozen!
Dvije sestre, jedna s opasnom moći donošenja leda i snijega, druga osjećajna i naivna, ali odlučna u želji da pomogne. Pogibelj roditelja, lažno iskazivanje ljubavi, protivnici, simpatičan sob i njegov prijatelj, uvijek pozitivan snjegović. To je tek dio karaktera i situacija koji su začinili ovu nevjerojatnu priču. Da je animacija na nivou ne treba ni spominjati, a krajolici koje možete vidjeti, pri čemu se posebno ističe smrznuti krajolik pod snijegom, zasigurno će probuditi zimski ugođaj. Iako ne pretrpan smiješnim situacijama, kada ih ima, smijeh koji izazivaju dolazi neočekivano i iz srca. Životna tematika lako se premješta na svakodnevni život u kojemu pojedinac samostalno ustraje na tome da bude izoliran od onih koje voli ako to znači da će oni živjeti u miru. Šok izazvan sestrinim neslaganjem s vjenčanjem, mlada princeza doživljava kao neosnovan zbog njena izbivanja tijekom njena djetinjstva i neprestanog povlačenja u sebe. Povlačeći paralelu sa stvarnim životom to je kao kada čujemo da se netko žali: „Što mi ona ima suditi, gdje je bila kad sam ju najviše trebala?“ Zaista, ovaj je animirani film prepun takvih elemenata. Doima se kao kvalitetna drama dobro pretočena u animirani žanr, a čiji duhoviti elementi guše pretjeranu nabijenost dramatikom. Mišljenja sam da svaka od ovih 102 minute zaslužuje pažnju gledatelja, koja će s vremena na vrijeme biti preusmjerena s dijaloga na pjesmu ukazujući na elemente animiranog mjuzikla. Hoće li odnijeti Oscara? S obzirom na to da sve 102 minute vrijede sjedenja pred ekranom i koncentriranog gledanja, smatram da upravo Frozen 2014. godine u kategoriji animiranog filma zaslužuje biti na tronu. Kako bi saznali što misli Akademija morat ćemo pričekati sve do 2. ožujka, a do tada, ako niste, pogledajte nominirane i procijenite sami. Neka klađenja počnu!

Komentari