Istaknuto
01.12.2016.

Cijela naša povijest satkana je na slučajnosti i poticajima vremena u kojem smo se našli. Bez ikakvog problema mogu zamisliti situaciju u kojem nas je umjesto rock manije prije 40 ili 30 godina pokosila neka druga „zarazna bolest“.

28.11.2016.

Izložba se dokazala kao kompleksan narativ jer je od izrazite kulturne važnosti za povijest kazališta, glazbe, kostimografije i baleta. Otvorenjem ove izložbe MUO se ucrtao na umjetničku kartu svijeta kao prvak u cjelokupnoj prezentaciji Orašara, remek-djela klasičnog baleta.

Glazba

Recenzija – “Ape in Pink Marble” (Devendra Banhart): Tajna naše osamljenosti

23.10.2016. Filip KušterFoto: Ape in Pink Marble [Cover]

Lijepe priče većinom imaju duge i složene početke. Pod tim mislim na konstantno dokazivanje, probijanje granica u ljudskom umu i traženje samog sebe. Devendra Banhart Amerikanac je venecuelanskih korijena i s nepunih osamnaest godina odao se glazbenom putovanju, nasuprot studiranju što mu je bila prvotna zamisao. S dvadeset i jednom godinom izdao je nezamjetan album. Nakrcao je na njega preko dvadeset pjesama prosječnog trajanja oko dvije minute. Nastavak na lo-fi zvuk bio je kasnije iste godine kada je izašao i drugi, ali osim par dobrih recenzija nije mu se davalo dovoljno pažnje.

Melodija za mentalni odmor

Treba uzeti u obzir da ideja snimanja u lo-fi zvuku nikako nije ideja nekoga tko želi instant uspjeh (ili uspjeh i slavu uopće). Šest studijskih albuma kasnije i četrnaest godina poslije Banhart iza sebe ima prekrasnu poeziju koja uz glazbenu pratnju čini „njegov“ zvuk. Banhartovi obrisi nakon „Smokey Rolls Down Thunder Canyon“ i „Mala“ iz 2013. učinili su sve ono čemu je postepeno i gotovo znanstveno pristupao. Glazba koju ne čini raskošna produkcija, solaže, brzi prijelazi na gitari i raskalašenost bliska je mnogim intimnim dušama koje traže mentalni odmor.

Odmor nazovite kako želite, ali Banhart pred vas stavlja veliku količinu mira, sunca i atmosfere havajskih drvenih kućica. Možete si zamisliti i neki naš pusti otočić gdje sa svojim suradnicima pjeva s latino-američkim žarom. „Ape in Pink Marble“ nije njegov najbolji album, ali pridonosi cijelom njegovom smislu pjevanja i nastupanja. Pristup glazbi vrlo je jednostavan. Svaka pjesma vam donosi nešto novo od instrumenata. U zvuku se čuje puno karakterističnih igara sa synthevima, laganih miješanja između električne i akustične gitare, a vokali nisu previše naglašeni.

Dosta pažnje, možda i previše, posvećeno je albumu u smislu da postane nasljednik „Mala“ pa se previše razlike u kreaciji ne može čuti. Pojedine pjesme poput Fig in Leather i Fancy Man odudaraju od ostatka albuma. Njihova pozadina tempom, zvukom i tekstom posve je drugačija od ostalog, nešto tmurnijeg i sporijeg materijala. Numere su ipak logično raspoređene. Dosta slično koncertima gdje želite publiku ostaviti u pravom toku misli i tražite pravu pjesmu koja ih neće izbaciti na površinu.

Staro je novo, novo je staro

Što se promijenilo od početaka i prošlog albuma? Odgovor kakav možemo dati je ambivalentan. Puno toga i gotovo ništa. Što se pak promijenilo na „Ape in Pink Marble“ u odnosu na „Mala“ iz 2013. godine? Na recentnom izdanju Banhart istražuje ljudsku prirodu i zvuk koji proizvodi obogaćuje njega kao čovjeka. Je li u pitanju neka vrsta psihoanalize i još malo traganja za nepoznatim, prepustit ćemo osebujnom pjesničkom izrazu. Ako pak tragamo za odgovorima možda ih možemo pronaći između redaka pjesama Souvenirs ili Middle Names.

Middle Names kao da vuče iz sebe sve protekle albume i stvara doživljaj proživljenosti, ali ujedno i laganog odlaska dalje. Shvaćanje da slušamo novo izdanje ipak dolazi s odličnom Jon Lends a Hand s kojom se pokazuje prava čar Banhartove melodije. Klavijature i udaraljke koje uzimaju ritam nekog novog svijeta možemo pripisati originalnom skladateljskom opusu koji se njeguje već godinama.

Foto: SuperUho

Foto: SuperUho

Možda će najveće iznenađenje, ali i poniznost prema gledanju u više glazbenih smjerova doći u obliku numere Mara. Na prvu je upadljiva, pamtljiva, neobično tonom mračnija i tužnija, ali ako kvalitativno gledamo najkompleksnija pjesma albuma. Gotovo kao da se cijeli projekt oko snimanja ovog izdanja našao okružen oko te pjesme koja uz sve otprije nabrojane žanrovske vrline donosi i jamajčanskog ugođaja.

Irealnost koja pliva i roni kroz pjesme Devendre Banharta ponekad je i prenaglašena, ali uvijek ostaje u granicama vrlo privlačnog lo-fi komada koji ne želi postati drugačiji. Red svojeg talenta Banhart uvijek predstavi u novom ruhu, koje nije nužno novitet za njega. Ali većinski je to za nas samo još jedna divna doza glasnog šaputanja i uživanja u onome što godine ostavljaju iza nas.

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 4.000 out of 5)

Komentari