Bijeli Bog: Potlačenost jednog psa kao potlačenost društvenog uma
Bijeli Bog je jedan od onih filmova nakon kojih ćete ostati zamišljeni pokušavajući prodrijeti do poruke koju je autor osmislio. Spomenuti autor je mađarski redatelj, Kornél Mundruczó koji je glavnu ulogu dodijelio psu. Međutim, ako očekujete varijaciju na temu nostalgične ili tople obiteljske priče poput Lassie se vraća kući (1943.) ili Beethovena (1992.), stigli ste na krivo mjesto.
Sekvenca koja otvara film prikazuje djevojčicu koja vozi bicikl kroz prazan grad. Ta tišina, praznoća i odsustvo ljudi me podsjetila na postapokaliptični zombi film 28 Days Later (2002.) redatelja Dannyja Boylea. Na početku tog filma Jim prolazi kroz potpuno pust grad, što pobuđuje osjećaj tjeskobe. Taj predosjećaj da će se nešto, vjerojatno loše dogoditi, je oživio Mundruczó u svojem filmu. Ta je djevojčica Lili, (Zsófia Psotta) koju isprva upoznajemo preko odnosa sa njenim psom, Hagenom. Majka ju ostavlja na čuvanje ocu (Sándor Zsótér) na tri mjeseca. Naslućujemo stanovitu otuđenost između roditelja i kćeri koja se pogotovo manifestira u očevoj nesnošljivosti i grubosti prema Hagenu. Hagenov najveći problem, a s time i Lilin, je to što je mješanac. Mundruczó i njegove kolegice scenaristice Viktória Petrányi i Kata Wéber su učinili jasnu distinkciju među izrazima mješanac i križanac. Riječ mješanac se koristi kao uvreda i vulgarizam, dok križanac samo upućuje na podrijetlo. Lili nekoliko puta ispravlja svoje sugovornike, osjećajući u njihovim riječima prijezir i nadmoć. Ona svira u orkestru trubu, a svoje glazbeno znanje koristi kako bi smirila Hagena s kojim, po novome, ne smije spavati zajedno u sobi. U naletu ljutnje, otac izbacuje Hagena iz auta, ostavljajući ga na milost i nemilost ulice, slamajući kćerkino srce te otvarajući novo poglavlje priče.
Drugi je dio posvećen istraživanju strašne strane ljudske naravi. Lutajući ulicama, Hagen dolazi do starog gradilišta gdje upoznaje druge pse lutalice. Uskoro će se naći u borbi za slobodu, jer živoderi svim naporima skupljaju napuštene pse i odvode u sklonište koje je na glasu po uspavljivanju svojih podstanara. Hagen tek upada u nevolje izbjegavši živodere i tako odtrči u ruke beskrupuloznih ljudi koji ga žele iskoristiti. Prikaz izrabljivanja i traumi kroz koje prolazi Hagen je metafora koja instalira izreku čovjek je čovjeku vuk u stvarnost.
Zašto Bijeli Bog
Sam naziv filma mi je bio dovoljno intrigantan da mi privuče pažnju. Međutim, nisam očekivala da će me još više kopkati nakon što sam pogledala film. Čitavih 119 minuta se ne spominje Bijeli Bog, ali sami izraz nameće određene zaključke. Bijelo, kao bijelac i kao nadmoć bijele kože i Bog kao entitet svemoći predlaže očitu rasnu razliku koja iza sebe skriva razliku samu po sebi. Bilo koja razlika koja dijeli ljude i kojom se uspostavlja koncept vrijednosti čovjeka, a utemeljen je na rodu, rasi, religiji, etnicitetu ili nekom drugom statusu, je podvrgnut kritici u Bijelom Bogu. Ta iracionalna ideja superiornosti rezultira krvavim revoltom u kojem žrtva i dalje ostaje žrtva. Film otvara izreka češko-austrijskog pjesnika Rainera Marie Rilkea „Everything terrible is something that needs our love.“, koja u sebi sadržava, kako ljubav, tako i oprost.
Vizualna snaga
Filmu daje magičnu snagu vizura psa. Njegove oči kroz koje kao da vidimo dušu i srce te moć pasa koji trče kroz prazne ulice stvaraju veličanstven prizor koji puni strahopoštovanjem. U snimanju su sudjelovala 274 psa, što je svjetski rekord u filmu. Svi su mješanci koji su udomljeni iz skloništa. Trailer je dobro smišljen, jer ne otkriva cijeli film, kao što je čest slučaj kod američkih blockbustera, nego samo pobuđuje zanimanje čemu bi trailer i trebao služiti.
Sam kraj filma je poput fotografije koja će vam ostati u mozgu. Pomirenje u razlikama spojeno u monumentalnoj geometrijskoj fotografiji uz tišinu koja odzvanja.
