“Bonton” (HNK Varaždin): Poučna predstava koja se želi sviđati svima

U sklopu Dječje i lutkarske scene, Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu 31. je siječnja premijerno izvelo predstavu “Bonton“. Riječ je o uprizorenju novog teksta dramaturginje i dramatičarke Vesne Kosec Torjanac u režiji Dubravka Torjanca. “Bonton” je prva ovosezonska dječja premijera varaždinskog kazališta te prva od jeseni 2014. godine i predstave “Ježeva kućica” u koprodukciji s kazališnom družinom Pinklec iz Čakovca.

U “Bontonu” šestero glumaca (Nikša Eldan, Beti Lučić, Sara Stanić, Mitja Smiljanić, Gordana Slivka i Ivana Zanjko) metateatarski igra glumce koji na nekoliko proba uvježbavaju predstavu o, naravno, bontonu. Tim su likovima nadjenuta stvarna imena glumaca koji ih utjelovljuju kako bi se pojačao dojam spontanosti njihovih proba, no oni dakako ne tumače sami sebe, unatoč pokojoj dvosmislenoj replici ili referenci. Na tim probama likovi osmišljavaju situacije i rade na scenama koje žele uključiti u svoju fiktivnu predstavu unutar predstave, a kroz te scene, kao i kroz same probe, progovaraju o bontonu i važnim načelima pristojnog ponašanja, ali i o širim temama poput ljubavi, obitelji, prijateljstva i tolerancije. U svemu su tome, a u predstavi zaista ima svega i svačega, autori ipak malo izgubili fokus predstave.

Likovi na svojim probama uprizoruju svakodnevne situacije koje su svima poznate, a kroz koje žele ukazati na neke opće društvene vrijednosti te upozoriti na probleme poput diskriminacije, u čemu ipak prelaze tematske granice samog bontona. Kroz niz situacija dotiču se poštivanja međugeneracijske solidarnosti, uvažavanja nečijeg vlastitog izbora, tolerancije između društvenih skupina te razumijevanja i prihvaćanja različitosti. U svom zajedničkom radu likovi se ipak dotiču i nekih praktičnih načela pristojnog ponašanja pa tako podsjećaju na to da nije pristojno kasniti, telefonirati za vrijeme probe, otići ranije s probe, vrijeđati svoje kolege, širiti neprovjerene informacije (iliti tračeve) ili cinkati, pogotovo svoje bližnje i prijatelje.

Bontonom u onom najužem smislu te riječi, kao zbirkom pravila ponašanja, bave se tek na samom početku predstave proučavajući pravila ponašanja za stolom. Pritom u obrazovne svrhe koriste bonton na kajkavskom jeziku, a kako bi kajkavske izraze pojasnili i predočili dječjoj publici, služe se pantomimom. No, iste se teme dotiču nešto kasnije, samo što tada o tome pjevaju. Koliko god ta rješenja bila različita, ipak nije posve jasno zašto su isti motivi dva puta obrađeni.

U jednoj se sceni Mitjin lik prisjeća da ga je otac tjerao na nogomet, a on je htio plesati balet, dok se Sarin lik prisjeća svađa i tučnjava s mlađim bratom. Osim prizora koje pokreću likovi iz svog impulsa, neki su prizori uvršteni radi te poučnosti koju predstava želi ostvariti, poput roditeljskog sastanka na kojem jedan roditelj diskriminira romsko dijete u razredu svoje kćeri. Iz ovih je nekoliko primjera očito da je u predstavu uključeno jako puno sadržaja koji međusobno nije posve prikladno povezan, unatoč načelnoj dobronamjernosti poruke predstave. Pritom neki od prizora naglo završavaju uz neprirodan prijelaz na sljedeću scenu, što se nastojalo neutralizirati izrazito dinamičnom režijom cijele predstave s veoma brzom izmjenom prizora. No, u nekim trenucima to ipak ostavlja dojam neuvježbanosti ili bezidejnosti iz kojih je očito da se na predstavi nije radilo onoliko koliko se trebalo ili koliko su to autori možda htjeli, ali zbog raznih okolnosti nisu imali prilike.

Uzevši u obzir tu veliku količinu sadržaja, brzi tempo predstave ne dopušta (mlađoj) djeci da u svim situacijama posve razumiju viđeno, što je primjetno u tome da su neke scene bile smiješne prvenstveno odraslima u publici, a ne djeci. Dakako, u obzir treba uzeti i to da predstava nije namijenjena najmlađima, već višim razredima osnovne škole i srednjoškolcima, djeci starijoj od 11 godina čiji kazališni doživljaj u svakom slučaju ne smije biti monoton i dosadan. Po mom je mišljenju sam tekst primjeren njihovoj dobi, ne podcjenjuje ih s jednostavnošću, ne tretira ih infantilno, a na neki je način izravan i lagano sarkastičan, što može biti efektno kod adolescenata. Režija tome također pogoduje, nudeći starijoj djeci i mladima (srednjoškolci već spadaju u tu kategoriju) dinamično iskustvo uz razigran glumački ansambl, puno scenskog pokreta i pjesme, gotovo bez ikakve scenografije, dok su kostimi svakodnevni komadi odjeće kakve svi nosimo.

U tom su pogledu problematična stavka upravo ti songovi koje glazbeno potpisuje Petar Eldan (tome se nema što prigovoriti), no čiji su tekstovi ipak prejednostavni za ciljanu publiku, u odnosu na ostatak predstave. U njima više uživaju oni najmlađi koji bez srama pjevuše o četiri čarobne riječi ili o „ljubavi koja je početak i kraj“, završnom songu koji nametljivo želi istaknuti snagu ljubavi koju su u završnici likovi osjetili jedni prema drugima, iako to nije baš povezano s ostatkom radnje. Tim se pjesmama htjelo doprinijeti dinamici predstave, no njihov je efekt možda posve suprotan jer nema potrebe da se ciljanom uzrastu, a pogotovo srednjoškolcima, pjeva o tome kako složiti pribor za jelo ili koje su četiri čarobne riječi. Ako je koncept predstave usmjeren tako kako jest, onda se ovo ipak trebalo sačuvati za neku drugu priliku i za mlađe gledatelje.

Što se likova tiče, oni su koncipirani kao prepoznatljivi, ali ne stereotipni karakteri koje se može uočiti u više-manje svakoj sredini, pa tako i u školskim razredima. Sara je samouvjereni vođa njihovog projekta koji određuje koje će scene raditi i tko će što raditi. U svojoj ambicioznosti ponekad zaboravi na timski rad te na doprinos drugih likova njihovom prvenstveno zajedničkom projektu. Njena je suprotnost Ivana, nesigurna djevojka koja bi htjela pokazati da i ona sve to može, ali često ne dobiva priliku. Nikša je onaj sarkastičan u društvu koji će uvijek vidjeti neki nedostatak, dok je Mitja i Beti odraditi sve zadatke na probama, iako bi radije otišli nešto pojesti ili se s nekim sastati. U izdvojenoj je poziciji lik Gordane Slivke koja više komentira proces njihovog rada, nego što sama sudjeluje u njemu.

Glumački ansambl predstave svoj je dio zadatka izveo na zadovoljavajućoj razini, posebice muški članovi postave te predvodnica Sara Stanić. Kostimografkinja predstave je Žarka Krpan koja je likove prikladno obukla u različite boje i uzorke koji odgovaraju njihovim karakterima. Dobar je posao obavio i oblikovatelj svjetla Marijan Štrlek, no puno posla nije imao koreograf Edvin Liverić, osim zaista jednostavne koreografije završne pjesme.