Charlie Kaufman i njegova pixie djevojka
U suvremenom Hollywoodu nema mnogo scenarista koji se mogu pohvaliti vidljivom karijerom; zavidnu ih (u masovnoj produkciji kakva je prekooceanska) ima ponešto više, ali samo ako kao glavni kriterij zavidnosti uzmemo postojanje kontinuiranje potražnje za njihovom vještinom. U hladni pogon u kojem vladaju redateljska imena, devedesetih godina dolazi, a 2000-ih postaje poznat i široj masi jedan scenarist koji se neupitno ističe u cjelokupnoj filmskoj mašineriji, a zasigurno i vraća slavu ovoj pomalo zaboravljenoj profesiji. Štoviše, i sam je u jednoj od svojih što manjih, što većih uspješnica s velikog platna – Adaptaciji (2002, r. Spike Jonze) posvetio cjelokupno trajanje djela nedaćama jednog čovjeka iza tipkovnice kad pred njega zadaju zadatak da prvi zakočari u svijet potencijalnog novog filma (u ovom slučaju gradeći ga na tijelu drugog formata kao što i sam naslov govori). Ova autobiografska i samoreferentna saga djelo je koga drugoga nego Charlieja Kaufmana – rijetkog među živućima koji u svojim scenarijama ne može i neće dopustiti liku da istovremeno bude zarobljen u podrumu i radi u policijskoj stanici (kako će Charlie u jednoj sceni Adaptacije objasniti svom fikcionalnom bratu blizancu).
Prvi je film kojim je Kaufmanovo ime izdnjerilo u vode pop-kulture bio Biti John Malkovich (1999, r. Spike Jonze) koji je suradnju Kaufman-Jonze doveo i do spomenute Adaptacije kao njenog produžetka. Ovih se dana Kaufmanovo ime spominje u jeku proteklih Oscara gdje se upustio po drugi puta u redateljske struje (prvi put učinio je to s Sinegdoha New York (2008)) uz suradnju s Duke Johnsonom, izmičući raljama igranog filma i tražeći zlatnu nagradu među animiranom konkurencijom. Anomalisa (2015), četvrta je po redu pozivnica Kaufmanu na crveni tepih na kojem je 2005. zajedno s Michel Gondryjem i Pierre Bismuthom (koji su bili njegovi suradnici na priči) dobio nagradu za Najbolji orginalni scenarij za svoj najupečatljiviji uradak – Vječni sjaj besprijekornog uma (2004), film je koji je osvojio publiku, kritiku, ali i populističku filozofiju.
Kaufmanovu se profesionalnu ličnost nije libilo veličati pridjevima koje bi svaki stvaraoc 21. stoljeća samo mogao poželjeti, pridjevima kao što su ‘originalan’, ‘svjež’, ‘nov’. U danom nam trenutku okretanja zemlje oko svoje osi – kad se vjera u bilo kakvu mogućnost novog gubi u magli, a cinizam kraljuje među recipijentima pa i samim autorima, Kaufman uspijeva biti onaj koji ‘još uvijek ima nešto za reći’. U širokoprihvaćenom glorificiranju Kaufmanove poetike kojeg sam i sama komadić, naivno je tražiti esenciju orginalnosti koja će se repetativno pojavljivati u svakom nadolazećem djelu i to svaki puta u nekom drugom obliku – moglo bi se preciznije reći da je ukupnost Kaufmanovog stila ono što ga čini ‘osvježavajućim’, ma koliko god njegovi filmovi nešto tmurnije djelovali na raspoloženja gledatelja od kakvog usputnog ‘osvježenja’.
Zadnja, ali ne posljednja instanca Kaufmanovog stvaralaštva – Anomalisa – može se u tom pogledu promatrati kao kruna specifičnoj mu estetici koja lebdi između grotesknog i romantičnog. Kao kruna Kaufmanovih priča koje puštaju korijene iz same srži egzistencijalističkih dilema te izrastaju u stabla neobičnih plodova kakve može samo izroditi umjetnost, jedina sposobna i dovoljno moćna da fantastično pretvori u realistično. Lutkice koje su bile samo materijalizacija protagonistovih želja (John Cusack) u Biti John Malkovich prerastaju u punokrvne likove u Anomalisi – Kaufman ih utapa u pripadajuću melankoličnu atmosferu i ostavlja ih da se još jednom bore protiv onoga što je najteže otjerati iz misli u kasnim satima, ideju o monotonom i robotiziranom životu.
Pored introvertnog muškog protagonista kojeg je teško na trenutke ne prozvati socijalnim invalidom, a koji će u Kaufmanovom djelu biti i nerijetko sklon opsesivnom ponašanju te patiti od duboke egzistencijalne poljuljanosti, Kaufman će (u pravilu) smjestiti odgovarajuću (ne)dostižnu koja će dodatno poljuljati ili barem na trenutak skupiti komadiće tog razasutog svijeta muškog Izgubljenog. Kaufmanov opus tako prožimaju sve dostupne nijanse ‘anomalisa’ koje, kao utjelovljena želja njegovih maskulinuma, često same postaju tema filma – katalizator koji stvara kaufmanovsku čaroliju. Scenarističkim rječnikom, Kaufman je par excellence kreator tzv. pixie djevojaka – tih gotovo neopipljivih, difuznih, idealiziranih žena koje će senzibilnom i samim time ugroženom pojedincu pomoći da pronađe cestu k novom životu. Teško je poricati autobiografsko koje je Charlie unio u svoj stil; je li ono presudilo u tome da fokalizator njegovih filmova uvijek ostaje „On“ ili ne, te inkriminira li to portrete njegovih ženskih likova, pitanja su na koje se može samo odgovoriti s „nije bitno“ i „ne“. Od samog početka nizanja njegovih uspješnica, makar djelovale sporedne, Kaufmanove su žene bile gotovo uvijek životopisnije i energičnije od muških im pandana (pa makar im život udahnjivao upravo pogled tog muškarca!). Pri tome, muško-ženski odnosi u Kaufmanovim scenarijama nikada nisu patili od uobičajene zapadnjačke heteronormativnosti kakva krasi mainstream kinematografiju – njegove su žene oduvijek bile slobodne združiti se zajedno kao što to čine Maxine i Lotte (Biti John Malkovich), ali i izdići se nad muškim protagonistima koji su ih uveli u priču (Adele, Sinegdoha New York ). Od prividno hladne, više nalik femme fatale Maxine iz Biti John Malkovich preko najšarmantnije, ali i najtipičnije pixie djevojke – Clementine (Vječni sjaj besprijekornog uma) do Lise (Anomalisa) – sve su navedene redom potpuno samosvjesne žene koje se od svojih nesigurnosti, ali i sigurnosti neće skrivati (kao Kaufmanovi muškarci). Maxine, Clementine i posljednja u nizu, Lisa, kreacije su pera koje, ma koliko se ono razočaralo samo u sebi, uvijek je pronalazilo načina da pronađe magiju u ženskome.
Šarm svojih djela Kaufman uvelike duguje svojim anomalisama koje će, vodeći vas doslovno na sklizak led i imajući ožiljak vrijedan ljubljenja, biti suština one nježnosti koju utkaje u svoje priče. Anomalisa je tim više logičan i sintetičan potez u Kaufmanovoj karijeri gdje je artificijalnost i visoka estetičnost njegovih narativa i vizualnog stila maksimizirana, a ideja o ljepoti ženskog koje potencijalno mijenja svakodnevnu monotoniju, dignuta na novu razinu. Michael Stone kao osoba koja se specijalizirala u ljudskim resursima i pri tome je izgubila svako povjerenje u ljudsko tako da mu više ne može čuti ni glas (osim Lisi, svima na Michaelovom poslovnom putovanju kao i u privatnom životu – ženi, djetetu, bivšoj djevojci glas daje Tom Noonan), stvorit će entitet Anomalise koja se uvijek skrivala u Kaufmanovoj poetici. Ta djevojka koja očarava Stonea i sve nas svojim glasom (Jennifer Jason Leigh) pričajući i pjevajući jednu od onih kojoj nitko ne može odoljeti – Girls Just Wanna Have Fun; djevojka koja sakriva jedan ožiljak, ali u sebi ima zdravu, živuću dušu, možda na koncu neće za Stonea biti dovoljna da ponovno čuje glazbu života (ipak je riječ o Kaufmanovom protagonistu i vječitom pesimizmu), no sama će postati dovoljno snažna da postane neovisna i pozdravi se sa svojim muškim parom. Sretan vam Dan žena!
