Istaknuto
25.07.2017.

Prošlog tjedna prisjetili smo se deset godina starih albuma, a sada je red došao na deset pamtljivih i dragih nam filmova starih deset godina. Možda to nisu najbolji ili najuspješniji filmovi, ali svakako su ostali u sjećanju i vrijedni su (ponovnog) gledanja.

18.07.2017.

Prije deset godina izašlo je mnogo albuma koji su nam ostali u privremenom sjećanju. Ovo su neki koji su nam sasvim sigurno ostali u trajnom i sumnjamo da ćemo ih prestati slušati.

Intervju

Davorka Flego: „Pjesme su mi takve kakve mi dođu“

07.06.2015. Pisci i književnostFoto: Pisci i književnost/ Davorka Flego

Davorka Flego rođena je u Pazinu 1961. godine, s mjestom boravka i prebivalištem u Zamasku, pored Motovuna. Ova udana majka dvoje djece piše pjesme na čakavštini i hrvatskom standardnom jeziku. Za sada, svoje pjesme objavljuje u zajedničkim zbirkama jer voli druženja sa ljudima koji imaju iste interese… pjesništvo. Kada ne piše, slika. Članica je Društva likovnih stvaratelja iz Pazina i Likovne udruge Poreč. Vodi mali obiteljski hotel u Pazinu.

Kruno Šafranić (pisac): Što ste željeli biti kao dijete?
Princeza. Ma šalim se, i ne sjećam se više svega što sam željela, Kao i svako dijete, skakala sam iz želje u želju, sa željom da sve isprobam.

Mateja Barić (čitateljica): Kada ste počeli pisati?
Sa dvanaest godina počela sam pisati svoj nikada završeni roman. Taj je rukopis ostao zaboravljen na tavanu, u jednoj maloj, sada izgubljenoj bilježnici, ali jako svjež u mom sjećanju. Kasnije, kroz život nisam baš imala vremena, ni inspiracije pisati. I sve je stalo do prije nekoliko godina. Ali… rekli su, nikad nije kasno… i tako sam ja opet počela pisati.

Mateja Barić: Tko je utjecao na Vas?
O tome bih mogla ispričati cijelu priču. Moj okidač za ponovno pisanje, pogotovo za pisanje poezije je jedna istarska pjesnikinja, koju sam srela u bolnici. To je mjesto gdje postajemo krhki i osjetljivi, i prijemčivi smo na energiju koja se oko nas skuplja. Dakle, te je moja prijateljica u bolnici iz mene počela izvlačiti niti poezije, ponekad mi se čini da mi je time spasila život. Onda sam u bolnici srela djevojčicu Ljerku koja se borila za život . Imala sam jaku potrebu napisati joj pjesmu ohrabrenja. Dozvolite mi da je ovdje po prvi puta objavim.

LJERKA

Ljerka draga
djevojčice
u očima ti
samoća caruje.

Otpusti tugu
oslobodi sreću
nasmiješi se životu
zaboravi bol.

Jer život ti tek
otvara vrata
pronađi osmijeh
izađi u svijet.

Raširi ruke
nasmij se suncu
i vidjeti ćeš
Život je lijep.

Vlasta Šafranić (čitateljica): O kojim temama najviše volite pisati kada pišete pjesme?
Ja nikada ne smišljam teme, nego pišem o onome što mi se nametne. Mislim da ništa nije slučajno, i da će me pjesme, i teme, pronaći bolje nego ja njih.

Mateja Barić: Imate li neko posebno mjesto na kojem pišete?
Ma ne, nemam posebno mjesto, ni vrijeme za pisanje. Često pišem na fejsu, direktno ukucavajući u tipkovnicu, bez ikakvih ispravljanja. Pjesme su mi takve su kakve mi dođu, iako ih, prije objavljivanja, uvijek pomnije pregledam. Nekada ih, ako nemam olovku kod sebe izgovorim u diktafon, a nekada ih jednostavno ponavljam u sebi dok ne dođem kući i zabilježim.

Petra Kranjec (čitateljica): Imate li neki poseban ritual kada pišete pjesme?
Ne, već sam rekla, nema tu nikakvih rituala. Kada riječi krenu ja ih zapisujem. One jedna drugu stižu i nastaje pjesma.

Mateja Barić: Pišete li pjesme na papir ili ih direktno pišete na računalo?
Nekako mi je postalo prirodnije pisati na računalu, iako nosim sasvim lijepa sjećanja i na „papir i pero“.

Kruno Šafranić: U virtualnom klubu Pisci i književnost osvojili ste na natječaju poetski motiv 3. mjesto za najljepše pjesme godišnjeg doba – brončana titula. Kako ste dolazili do inspiracija za pjesme na zadane motive? Što su rekli Vaši prijatelji kada su čuli da ste osvojili nagradu?
Pisanje pjesama na temu bilo je za mene jedno sasvim novo iskustvo. To sam činila tako što sam vizualizirala mjesta i događaje o kojima je trebalo pisati i postala sam živi sudionik u svojim pjesmama. Zaista sam tada u tome uživala. Hvala vam. Moji su prijatelji i tako, jako iznenađeni i vesele se ovim promjenama na meni, oko mene sa mnom i sa mojim pjesmama.

Kruno Šafranić: Sudjelujete li na natječajima za kratke priče ili poeziju i jeste osvojili koju nagradu?
Šaljem pjesme na natječaje, objavljivane su u preko dvadeset zajedničkih zbirki, zbornika, antologija, na raznim portalima i to mi je već nagrada.

Petra Kranjec: Kakav je osjećaj kada Vam se pjesme objave u zbirci pjesama i biste li voljeli izdati i svoju vlastitu zbirku pjesama?
Dakle, izdvojila bih prvu pjesmu u prvoj zbirci. To je zaista neopisiv osjećaj, nešto kao: sam sebi postaješ ČUDO. Čudo jedno. Nešto predivno što bih svakome poželjela. Kasnije se čovjek nauči uživati ne samo u toj svojoj objavljenoj pjesmi, novoj zbirci, nego i ljudima koje tada susreće i upoznaje, novim okruženjima u kojima se nalazi, sve je to veoma inspirativno. Već me dulje vrijeme nagovaraju na objavljivanje vlastite zbirke, i naravno da ću se tome radovati, kada za to dođe vrijeme. Imam već dovoljno materijala za nekoliko zbirki, ali čekam pravi trenutak. Kada bude, obavijestiti ću i vas.

Petra Kranjec: Pišete li samo poeziju ili volite pisati i kratke priče?
Pišem uglavnom poeziju, mada sam se upustila i u pisanje kratkih priča. Ali o tome je još rano govoriti…

Vlasta Šafranić: Zbog čega volite pisati poeziju?
Ja moram pisati poeziju. Ona iz mene izvire, nekad lagano, a nekad suklja kao iz vulkana. Ja mislim da sam ja samo neki ventil kroz koji prolaze sve te emocije, i da ih ne izgovorim ne znam što bi. I nije mi birati, ni volim li, ni, ne volim…kad se nešto mora, mora se.

Petra Kranjec: Gdje pronalazite inspiraciju za pisanje Vaših pjesama?
U ljudima, prirodi, i odnosima među njima.

Petra Kranjec pita: Živite u Motovunu. Jeste li oduvijek živjeli tamo i kakav je život u Istri?
Ja u stvari, od kada sam se udala, živim u jednom malenom mjestu (Zamask) smještenom na vrhu brijega, preko puta Motovuna i s pogledom na taj predivan gradić u kojemu sam provela djetinjstvo i mladost. I sada tamo često odlazim u posjet svojim roditeljima… tako da, kao da oduvijek živim u samom Motovunu, srasla sam s njime i zaljubljena sam u taj mali gradić u Središnjoj Istri. Mislim da je način života na bilo kojem mjestu prvenstveno određen našim prihvaćanjem tog mjesta, ljudi koji u tim mjestima žive, naravno kao i svim ostalim okolnostima koje je potrebno zadovoljiti da bi život bio ugodan, a koje svi pomalo pokušavamo podrediti sebi. Izgleda da sam ja to poprilično dobro posložila, jer mi je ovdje gdje živim lijepo živjeti. Inače je središnja Istra veoma ugodna za život.

Petra Kranjec: Jeste li udati i imate li djece?
Da, sretno sam udana, imam sina i kćerku. Oboje su studenti u Zagrebu, i jako sam ponosna mama.

Kruno Šafranić: Volite li životinje i imate li kućnog ljubimca?
Oduvijek imam nekog kućnog ljubimca. Od ranog djetinjstva to su bile ptice, kanarinci i papige. Kasnije sam sa svojom djecom uživala u ribicama, kornjačama, kućnim zečevima, mačkama, psima, a i danas imam psa Terija koji je evo već 12 godina sa nama. Jedno sam vrijeme, kao dijete, jako zavidjela Pipi Dugoj Čarapi jer je u kući smjela imati konja. Dakle, odgovor je: DA, jako volim životinje.

Petra Kranjec: Osim pisanja poezije, bavite se i slikarstvom. Kakve slike obično slikate i volite li više pisati poeziju ili slikati?
Kad slikam, više volim slikati. Kad pišem, više volim pisati. I jedno i drugo još učim i tražim se. Tako su moje pjesme različitih tema, a moje slike raznih motiva. I tehnika.

Kruno Šafranić pita: Koja Vam je životna želja i je li Vam se ispunila?
Sve su moje želje životne, one bitne i one sitne, i ako mi se neka nije još ispunila, nije mi iznevjerila očekivanja, jer želje su da se žele, da se o njima sniva, da se tajna koja se u njima skriva, dugo sanja… proživjeti život pun želja ispunjenje je moje želje.

Mateja Barić pita: Koji Vam je najbolji autor i koja Vam je najomiljenija knjiga?
Ovo mi je jako teško pitanje. i bojim se da na njega neću moći odgovoriti. Kroz život sam prolazila kroz razne faze, i autore koje sam u tim periodima čitala tada sam doslovno „gutala“. Isto radim i danas, ali nikad ne mogu izdvojiti ni jednoga posebno. Valjda je to onaj kojega trenutno čitam.

Petra Kranjec: Gdje Vas možemo čitati u virtualnom svijetu?
Jedino na fejsbuku, inače ja više volim živa druženja. Kada se pjesnici okupe i čitaju svoju poeziju neka se posebna energija skuplja od koje se danima poslije dobro živi.

Intervju s Davorkom Kotigom Flego vodila Petra Kranjec.
Oko realizacije intervjua pomogao Kruno Šafranić.

Komentari