Istaknuto
22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

21.03.2017.

1. travnja u Glazbeni lonac dolazi Lika Kolorado, i to u akustičnom izdanju. Ili barem tako tvrdi ekipa iz Lonca.

Intervju

Dino Pešut: “Ministarstvo kulture dopušta da se nervoza građana iskaljuje na umjetnicima i intelektualcima”

06.04.2016. Tim HrvaćaninFoto: Privatna fotografija

Jedno od trenutno najvećih imena hrvatske drame ono je Dine Pešuta. Rođen 1990. u Sisku, ovaj 26-godišnji autor studirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti, a iza sebe ima već par uprizorenih drama te tri nagrade “Marin Držić” za dramsko djelo. Za dramu “L.U.Z.E.R.I.” 2012. osvojio je treću nagradu, dok su prvom nagradom nagrađene “(Pret)posljednja panda ili statika” 2013. te “Veliki hotel Bezdan” 2015. godine (rezultate za 2015. objavio je ministar kulture Hasanbegović na press konferenciji prošloga tjedna).

Na kazališnim je daskama Pešut debitirao 2013. dramom “Pritisci moje generacije” u splitskom HNK u režiji Same M. Streleca, dok je “Pande” 2015. u Zagrebačkom kazalištu mladih režirao Saša Božić. Predstava je prošle jeseni gostovala na prestižnom sarajevskom MESS festivalu, a ove će godine zaigrati i u službenoj konkurenciji festivala hrvatske drame Marulićevi dani u Splitu. No možda i najveće priznanje autoru i tekstu stiglo je ove godine iz Berlina. Naime, Pešutov tekst “(Pret)posljednja panda ili statika” uvršten je u program Stückemarkt jednog od najznačajnijih europskih kazališnih festivala, Theatertreffen u sklopu Berliner Festspiele. Stückemarkt je ove godine raspisao europski natječaj u kojem je tražio i podržao inovativne kazališne jezike i različite autorske forme, što su prepoznali i u drami koja prati odrastanje četvero mladih ljudi u nezavisnoj Hrvatskoj.

S obzirom na prošlotjednu objavu rezultata nagrade “Marin Držić” te nadolazeći Theatertreffen koji se održava od 6. do 22. svibnja, ulovio sam Dinu Pešuta u Zagrebu uoči KRADU i razgovarao s njim o novoj drami, hrvatskoj kulturnoj politici, dramskom i redateljskom radu te drugim temama.

S obzirom na to da je nagrađena drama većini još uvijek nepoznanica, za početak bih te zamolio da nam predstaviš “Veliki hotel Bezdan”. O čemu se u drami radi? Tko su protagonisti drame, gdje se ona zbiva, čime se bavi?

Radi se o dramskoj trilogiji tako da je “Veliki hotel Bezdan” jedan raspon od tri teksta kojima su zajedničke teme nemogućnost izbora i koliko smo maleni kada se pogledamo iz perspektive svemira, mora ili povijesti. Prvi dio, “Pupoljak”, poetska je drama za sina, oca i dvoje mrtvih djedova koji preispituju život između ratova i ljubavi, odgoja i obiteljskog naslijeđa. Drugi dio, “Trokut ili Nina Violić čita Gospođu Dalloway Virginije Woolf” dramska je poema u jednoj rečenici gdje se isprepliće radnja “Gospođe Dalloway” i nedavnih pariških terorističkih napada. Treći dio, “Smrzavanje”, prati propalu svadbu pomalo ostarjelih hipstera koji se susreću nakon što su se raselili po Njemačkoj iz perspektive jedne posve nepotrebne morske žrtve, jedne male bebice. Radnje se događaju u Sarajevu, Parizu i Dubrovniku.

Koji su to „autobiografski i društveno prepoznatljivi motivi“ iz drame koje je prepoznalo stručno povjerenstvo i istaknulo u obrazloženju dodjeljivanja nagrade? Izvire li iz drame kritika nove vlasti, njene kulturne politike i drugih aktualnih društvenih pitanja?

Ključni autobiografski motiv moguće je taj da plačem po hotelima nakon prekida ljubavne veze. Ne znam ja to. U svim se tekstovima igram sa svojom biografijom, izvrćem ju, lažiram, dekonstruiram, poopćavam da više nije moja, nego potencijalno svačija. Mislim da zato što mi  je stil tako direktan razvijam dojam osobnog, privatnog.

“Pande” su puno problematičnije za novu Vladu i mislim da sam tamo rekao sve što imam o svojoj domovini. Nakon njih, mene zanimaju veća, ambicioznija pitanja. Nakon “Pandi” ja sam uskočio u veće teme, mrežu odnosa i u to koliko je teško biti pozicioniran danas, a izgleda još teže zaroniti u humanizam i empatiju.

[(Pret)posljednja panda ili statika] Foto: facebook.com/zekaem

[(Pret)posljednja panda ili statika]
Foto: facebook.com/zekaem

Upoznati smo sa stavovima i kvalifikacijama novog ministra kulture. Istovremeno, Helena Sablić-Tomić, predsjednica Stručnog povjerenstva za nagradu Marin Držić, i ti kao autor pobjedničkog teksta oboje ste potpisnici peticije “Kulturnjaci 2016” koja zagovara smjenu ministra Hasanbegovića i po tom ste pitanju već istupali u javnosti. Kako komentiraš ovakvu situaciju? Je li moguća suradnja između ovako kontradiktornih strana?

Još do jučer sam mislio, bio uvjeren da se radi o retoričkoj igri. No, ovdje više ne govorimo o stranama. Aktualno ministarstvo povuklo je crtu i sad je pitanje, druže, gdje si se našao. Ako ministarstvo kaže da je o.k. primiti šaku u glavu zbog onoga što si napisao, kultura se pretvara u provincijalni turbo-folk klub. Radi se o nastavku autističnosti prethodnog ministarstva, ali s pojačanim autoritarizmom. Ministarstvo kulture postaje ropotarnica huškačke politike stvaranja nervoze. Prateći nestabilnost ove Vlade, građani će postati nervozni, a ministarstvo dopušta da se nervoza iskaljuje na umjetnicima i intelektualcima te da uhljeb više nije politička elita, već umjetnik. Nešto će se trebati promijeniti ili bismo se mogli naći u vrlo neugodnoj poziciji. Mislim da zamjenica ministra Ana Lederer zna jako dobro da umjetnička pozicija uvijek gubi od političke sile, ali to ne znači da se političar ne bi trebao bojati umjetnika. Nekako smo u dobrom dijelu slučajeva glasni i, dugoročno, u pravu. Što ću reći kada me u Berlinu pitaju je li Hrvatska baš takva kao u Pandama, a ja moram odgovoriti da sam prije tri godine ispisao kamilicu?

Sablić-Tomić je u obrazloženju pri dodjeli nagrade rekla i kako je ovo “kompleksna trilogija za čiju će se izvedbu trebati naći iznimno hrabro i ambiciozno kazalište”. Na što bi se odnosilo ovo “hrabro” po tvom mišljenju? Misliš li da će ministarstvo kulture usporiti ili onemogućiti postavljanje drame na scenu?

Mislim da je Helena Sablić-Tomić tu u pravu, ali ne hrabra zbog nekog sadržajnog, već umjetničkog aspekta. “Veliki hotel Bezdan” nije dnevnopolitički atraktivan da ga se obilježi kao hrabrog. Govori o globalnim temama, širi se. Mislim da zahtijeva angažman kazališta i njegovo ulaganje. Što se ministarstva tiče, ono je nagradilo dramu te s time daje i potporu i ja mislim da neće raditi neku vrstu frke. Više me brinu kazališne repertoarne politike i to da li uopće ima entuzijazma za jedan ovako ambiciozni pothvat.

Iako ministar Hasanbegović namjerava “reformirati” hrvatsku kulturnu politike, nije mogao utjecati na imenovanje “nepodobne” Rijeke europskom prijestolnicom kulture ili na izbor “Marina Držića” gdje si nagradu dobio ti kao potpisnik već spomenute peticije. Smatraš li te događaje udarcem novoj kulturnoj politici?

Ma da, nakon što je Zlatko Hasanbengović pročitao tekst shvatio je što čini, dao ostavku. Nakon što je dao tekstove Boži Petrovu, Tomislavu Karamarku i Zoranu Milanoviću svi su shvatili kako su u krivu i napustili visoku politiku. Na njihovo su mjesto došle mlade stručnjakinje i stručnjaci, mudraci i intelektualke, redistribuirali javni dug i počeli graditi kapitalizam švedskog tipa, jaku socijalnu državu prepunu inkluzije i ljudskih prava, otvorenih granica. Stadione puni Lovely Quinces, a umjetnici diljem svijeta dolaze u to mediteransko čudo gdje je politika bistrija od mora, a ljudske duše čišće od Velebita.

No, ministar moju dramu vjerojatno neće pročitati i ja sam mu nebitan. S obzirom na to da sada mora pronaći troje ljudi koji nisu potpisali peticiju da žiriraju Držića, mogu se ja pozdraviti sa svojim velikim temama i eksperimentiranjem formom. Ali možda je vrijeme da to potražim negdje drugdje. Nije samo nagrada problem, ne postoji puno prostora za to u kazališnoj produkciji.

Foto: dramaturgija.adu.hr

Foto: dramaturgija.adu.hr

Kad smo kod produkcije, u kojem bi kazalištu htio da se drama postavi i u čijoj režiji?

Ja bih ga volio režirati. Iskreno, ne znam. Evo, taman sinoć kad si mi pisao u nekom sam košmarnom snu susreo Dubravku Vrgoč na tramvajskoj stanici. Suviše sam skeptičan da bih to uzeo za znak. Iskreno, ja mislim da s ovim tekstom tražim previše prostora kojeg za sebe trenutno ne vidim u Hrvatskoj. Ali opet, to može biti i posljedica mog fatalnog mozga pa moramo vidjeti.

Otkud je došlo ime drame? Pretpostavljam da je u pitanju neka metafora ili alegorija.

Trebao je biti samo “Hotel Grand” i onda kako to obično biva, čitam ja Györgyja Lukácsa za kolegij kod profesora Dude na Filozofskom i tamo lijepo piše Veliki hotel Bezdan (Grand Hotel Abyss), prelijepi hotel na rubu provalije gdje njemački filozofi uživaju u obroku,  a ispod njih zjapi provalija. I to je bio naslov i stanje u kojemu sam bio dok sam pisao ovaj tekst.

Osim ove drame, ovog će tjedna na kazališnoj reviji Akademije dramske umjetnosti KRADU biti uprizoren i tvoj tekst “Zezanje” u sklopu regionalnog projekta “Projekt: Pravda” čija je tema, očito, pravda. O čemu se radi u tom tekstu?

“Zezanje” je neka vrsta bonus tracka od Pandi. To je neka moja varijacija na temu srpske novinarke Brankice Stanković i dio je moje fascinacije ljudima koji najebu jer rade svoj posao, a onda postanu simbol koji nisu poželjeli biti. Neka novinarka napiše tekst i onda se svi ograde od nje, a ona ostane zatočena sa zgodnim murjakom. Kako ja nemam temu nego pitanja u svom tekstu, ovdje se postavlja pitanje ima li uopće te pravde – državne, kozmičke, kakve hoćeš.

Na KRADU ćeš se, u sklopu istog projekta, okušati i kao redatelj, i to teksta “Tu sam ja Brecht” Balša Počeka. Zašto si se odlučio na taj korak? Čime se bavi taj tekst i što možemo očekivati od tvoje režije?

Taj tekst me pronašao. Kolega Balša Poček napisao je jako zanimljiv tekst iz pozicije jednog od Brechta koji objašnjava viđenje svoje pravde preko osobnih tragedija i trauma. Režija je kao i tekstovi, minimalna, suptilna. Još uvijek tražim svoj izraz.

Namjeravaš li se u budućnosti baviti režijom? Ako da, kako ti je studij dramaturgije pomogao u tom pogledu?

Da, mislim da je sada vrijeme. I po svojim tekstovima osjećam da me zanima stvaranje novih svjetova. Treba mi još malo škole i hrabrosti, ali na dobrom sam tragu. U strogu podjelu poslova više i ne vjerujem, ali me zanima autorstvo i stvaranje. Studij dramaturgije oblikovao me kao misleću osobu. Mislim da ne postoji studij gdje je toliko iznimnih i talentiranih ljudi za jednim stolom, a da su pritom i toliko dobri pedagozi. A režija je, kao i pisanje, stvar zanata i talenta. Gledaj, razmisli, šuti, probaj, napravi. I tako u krug. Sada mi je napokon jasno kako je tu previše posla za bilo kakvo mistificiranje.

Komentari