Dokukutak: Scijentologija, samopomoć i šund literatura (“Going Clear”, A. Gibney)
Prvo pitanje koje si gledatelj postavi nakon gledanja filma zasigurno je „kako je ovo moguće u 21. stoljeću?“ Going Clear: Scientology and the Prison of Belief studija je scijentološke crkve, od njenog osnivanja i pisca L. Rona Hubbarda preko nevjerojatnog porasta njene popularnosti u osamdesetima i devedesetima do današnjeg stanja. Prošlogodišnji je to film Alexa Gibneya, etabliranog njujorškog dokumentarista, poznatog po filmovima poput Enron: The Smartest Guys in the Room (2005.), We Steal Secrets: The Story of WikiLeaks (2013.), Taxi to the Dark Side (2007.) ili Mea Maxima Culpa: Silence in the House of God (2012.)
Napravljen po uzoru na istoimeni bestseller Lawrencea Wrighta, Going Clear nije nužno ekspoze, već produkt Wrightove fascinacije, odnosno poriva da sazna kako zbilja scijentologija funkcionira. S obzirom na mogućnosti filmskog medija, mnogo je toga nadodano u odnosu na knjigu, no primarno su to intervjui koji čine veći dio filma. Iako dvosatni dokumentarni film ima manje prostora, odnosno vremena, razraditi sve što je Wright napravio na četiristotinjak stranica, vrlo ga vješto koristi. Tako, primjerice, prvi dio filma, o korijenima scijentološke crkve, sadrži mnoštvo detalja oko dotične teme, te života osnivača Hubbarda, pisca šund literature.
Gibney suprotstavlja inicijalnu samopomoć koju scijentološka crkva nudi novim članovima s intervjuima s bivšim članova, mahom „visokog reda“, koji govore o nehumanim metodama kojima drže svoje sljedbenike u „stadu“. Od rješavanja trauma iz djetinjstva do razdavanja obitelji i famozne „rupe“ koja izgleda poput svojevrsnog koncentracijskog logora (dijelovi podsjećaju na Trijumf volje Leni Riefenstahl), Going Clear detaljno razlaže svaki aspekt ove religije. Također, dobar je dio vremena potrošen i na najpoznatije članove u vidu Toma Cruisea i Johna Travolte, kao i na „najveći uspjeh“ novog vođe, nasljednika Hubbarda, sadističkog i paranoičnog Miscavigea koji je malverzacijama uspio dobiti status kojim ne moraju plaćati porez (premda posjeduju nekretnine u protuvrijednosti cca 3 milijarde dolara?)
Humor je, na sreću ili žalost, veliki dio filma. Pirandello kaže da će humorist, kada refleksijom otkrije umišljenu konstrukciju, u tom otkriću vidjeti ozbiljnu, bolnu stranu; srušit će tu savršenu konstrukciju, ali ne samo zato da bi se smijao. Umjesto da se na njoj sablazni, on će ju, smijući joj se, možda i žaliti. Pa nije li onda ovo odličan primjer humorističnog? Ljudi naivno troše svoje vrijeme, novac i energiju služeći robovlasničkoj crkvi koja, i ovo je fantastično, vjeruje u zlog kralja galaksije Xenua koji je bacio ljude u neki vulkan prije 75 milijuna godina. A tu su, naravno, i vanzemaljci koji obitavaju u našim unutarnjim organima, poneka atomska bomba, galaktičke federacije i slično.
Kombinacijom intervjua, arhivskog materijala i ponekog transmedijalnog postupka Alex Gibney vješto priča priču koja je toliko apsurdna i nevjerojatna da se čovjek zapita što sve još može proći u 21. stoljeću. Iako senzacionalistički na momente, u cjelini film funkcionira poprilično dobro.
