Dokukutak: Voda umrljana krvlju (“The Pearl Button”, P. Guzman)
Patricio Guzman, čileanski redatelj, poznat je po svojim dokumentarnim filmovima u kojima se prvenstveno bavi Čileom te povijesnim događajima i ličnostima koje su oblikovale Čile kakav je danas i još uvijek utječu na njega. Njegov dokumentarac The Battle of Chille (1975) smatra se jednim od najvećih ostvarenja u tome žanru te je također označio i početak Guzmanove karijere, ali i temu “nevidljivosti političkih zločina i genocida” u Čileu kojima se bavim u svim ostalim svojim dokumentarcima. Takav je i The Pearl Button (El botón de nácar, 2015), njegov najnoviji uradak koji je na 65. Berlinaleu dobio Srebrnog medvjeda za scenarij.
U The Pearl Buttonu dotiče se genocida nad autohtonim predkolumbijskim narodom koji je na području Čilea živio u miru i harmoniji s oceanom, sve do dolaska europskih doseljenika koji su ih tretirali na isti način kao i Amerikanci Indijance i Španjolci Maje i Inke. Veliki su dio naroda koji je tamo bio već tisućama godina, pobili samim svojim dolaskom jer su sa sobom donijeli bolesti na koje nisu bili navikli, a ostale su sustavno izdvajali i ubijali pod premisom raznih političkih i kršćanskih ideologija. Kao i na Divljem Zapadu, na čileanske Indijance gledalo se kao na sub-ljude, a mnogi su ih lovili kao da su obične životinje, čak je postojala i novčana nagrada. Naime, za testis muškarca ili sisu žene dobivala se jedna funta, a za uho djeteta desetina funte. Činilo se da će im se sreća napokon okrenuti s dolaskom socijalističke vlade i socijalista Salvadorea Allendea. No, nakon što je Amerika (kako to već s Amerikom biva) uplela svoje prstiće u politički svijet Čilea, Augusto Pinochet uspio je 1973. godine Allendea svrgnuti s vlasti i u Čileu je započela diktatura. Ono malo zemlje što je vraćeno autohtonom stanovništvu za vrijeme vladavine Allendea, ponovo im je oduzeto te se nastavilo s njihovim sustavnim uništavanjem. Danas je ostalo tek 20 direktnih potomaka tog naroda koji je štovao svemir i zvijezde te većinu života provodio u kanuu, seleći se od otoka do otoka.
Kao što se Joshua Oppenheimer u svojim dokumentarcima The Act of Killing i The Look of Silence ne libi otvoreno prikazati načine mučenja političkih zatvorenika, ali i civilnog stanovništva, i Guzman poseže za istom tehnikom. Poput ubojica u The Act of Killing koji pred kamerom demonstriraju davljenje “komunista” sa žicom, tako je i Guzman pomoću lutke pokazao kako su mrtva tijela političkih zatvorenika za koja je bio privezan uteg, iz helikoptera bacali na dno oceana. Osim očite demonstracije, neki su detalji gledatelju otkriveni i preko razgovora s ljudima koji su preživjeli režim, bilo da je riječ o bivšim zatvorenicima ili vojnicima koji su bili primorani voziti helikopter iz kojeg su bacali tijela žrtava. Fokus se priče premješta s predkolumbijskog naroda na žrtve Pinochetovog režima, ali veže ih zajednička nit hladnokrvnog uništenja i eliminacije kao i element vode za koju su jedni bili vezani čitavog života, a drugi su u nju bili “pokopani”.
Između The Pearl Buttona i drugog Guzmanovog dokumentarca, Nostalgia for the Light postoje snažne sličnosti te je The Pearl Button svojevrsni nastavak Nostalgije. Oba dokumentarca započinju opisom pustinje Atacama i opservatorija koji imaju posebno dobar pogled na svemir upravo od tamo. Početne scene gotovo se ne razlikuju, a sastoje se od snimaka svemira, pustinje, planeta Zemlje, zvijezda i drugih nebeskih tijela. U Nostalgia for the Light, žrtve Pinochetovog režima zakapaju u pustinji, a u The Pearl Buttonu bacaju ih u ocean. Da nema priče od autohtonom narodu, činilo bi se da se u oba dokumentarca radi o istome, samo iz dva različita kuta.
Nekog velikog zaključka priče nema, ono što Guzman pokušava je dokumentirati događaje koje se pokušava izbrisati, svojevrsne čileanske holokauste koji se u Čileu još uvijek ne priznaju i o njima se ne uči u školama. Predsjednik Festivala tolerancije Branko Lustig u kratkom mi je razgovoru rekao da mu se čini da mladi danas sve više zaboravljaju na holokaust i njihovo je znanje tog povijesnog perioda vrlo slabo. Iz Guzmanovih dokumentaraca jasno je da se i on boji zaborava te na ovaj način pokušava sjećanje na te zločine održati živim, da bi bila pouka budućim naraštajima i podsjetnik onima koji su htjeli “nezgodnu povijest” samo tako pomesti pod tepih.
“When the Indians saw the souls and spririts of their ancestors, their warriors, they somehow felt closer to the Universe. They knew their dead were there. So what do they want? What are the telescopes looking for, the space probes? To bring the universe closer. It seems all this progress is the product of a deep nostalgia.” (pjesnik Raúl Zurita, The Pearl Button)
