Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Film

Dokukutak: Nakon tsunamija, hanami (“The Tsunami and the Cherry Blossom”)

28.05.2016. Marija VukšićFoto: http://raindrop-rouge.tumblr.com/

Dokumentaran film The Tsunami and the Cherry Blossom (2011) počinje potresnom snimkom nadolazećeg vala koji pred sobom ruši kuće i nosi aute. Komentar situacije pružaju stanovnici grada koji su se popeli na obližnje brdo. Njihova se lica ne vide, ali se zato čuje naricanje žena i muškaraca dok drugi pored njih u panici govore “sve je nestalo”, “ovo je noćna mora”, “nemoguće, moja baka…” i dovikuju ljudima u podnožju brežuljka da se brže penju jer val dolazi sve bliže. Jasno je da ti ljudi u tome trenutku proživljavaju najgore iskustvo svojeg života, gledaju kako im ogromni plimski val odnosi sve što nisu uspjeli na brzinu ponijeti sa sobom, a nekima od njih stradali su i članovi obitelji. Nedugo zatim, šokantna scena naglo se prekida i zamjenjuje je krupni kadar rascvale trešnjine grane te na ekranu odjednom zavlada mir.

U ožujku 2011. godine Japan je pogodio veliki potres nakon kojeg je nastao plimni val visok 133 metra poznatiji pod nazivom “tsunami”. Val je odnio više od 18 tisuća života, a brojna tijela nikad nisu nađena. Mnogi su obalni gradovi doslovce sravnjeni sa zemljom, ostali su samo smrvljeni ostaci kuća i tu i tamo koji potopljeni auto. Zbog potresa je prestao raditi sustav hlađenja u Fukushimi i razina radijacije bila je 1000 puta više od dozvoljene. Neki su stanovnici zbog toga pobjegli i više se nikad nisu vratili u grad u kojem su živjeli.

U tusnamiju sam izgubio najboljeg dugogodišnjeg prijatelja. Kupio je novi auto i vidio je da će ga tusnami odnijeti pa se vratio po njega. Tsunami ga je zatim odnio zajedno s autom. Pružio sam ruku da ga dohvatim, ali nisam ga mogao spasiti. Ne želim kuću, ne želim odjeću, ne želim ništa, samo želim natrag njegov život. To je sve. Ali još uvijek ne mogu naći niti njegovo tijelo. Stvari se mogu popraviti, ali život ne,” prisjeća se traumatičnog trenutka jedan od preživjelih.

Redateljica Lucy Walker isprva je planirala otići u Japan i snimiti hanami – ceremoniju gledanja cvjetova trešnje u Japanu, no nedugo nakon toga dogodila se katastrofa i više nije bila sigurna može li otići u zemlju koja tuguje za svojim mrtvima i snimati takvu, naizgled banalnu, temu. Zbog toga je dokumentarac kombinacija potresnih svjedočanstava preživjelih i japanske filozofije vezane uz trešnjino cvijeće koja je u tome trenu bila izuzetno primjenjiva na nastalu situaciju.

Zaseban cvijet nije poseban, vrlo je malen, ali kad ih je mnogo na jednoj grani, onda su lijepi. Isto je i s japanskim narodom, kad smo zajedno onda smo snažni,” jedan je od komentara upućen redateljici na gledatelju nečujno pitanje o trešnjama u cvatu.

Upravo zato što njihov cvat kratko traje, zanimaju nas i privlače nas. Da dugo traje, ne bismo obraćali pažnju.

Kada je trešnja stara nekoliko stotina godina, onda u nju uđe bog. Shinto religija uči nas da svako živo biće ima svojeg boga. U takvu trešnju onda mogu ući i duše mrtvih.

Svaki se komentar može shvatiti metaforički, cvijet trešnje kao simbol prolaznosti ljudskog života čija je ljepota tim veća što je bio toliko kratak, ali i cvijet kao simbol ciklusa života i smrti te mrtvih koji nas nikad zapravo ne napuštaju. Mnogi u cvijeću pronalaze utjehu za ono što su proživjeli jer iako njihovog grada više nema, trešnje su ostale stajati na svojim mjestima te cvatu bez obzira na kaos koji vlada oko njih. Trešnjin cvat označava početak proljeća i novog životnog doba, on pokreće one koji su u tugovanju zapeli u vječnoj zimi i mislili su da se nikad iz nje neće izvući. “Ako mogu trešnje, možemo i mi” preživjelima je zajednička misao vodilja.

The Tsunami and the Cherry Blossom nije “detaljan” dokumentarac, ne bavi se statistikom, ne pokušava sažeti što je tsunami značio za gospodarstvo Japana i ne trudi se pružiti cjelovitu sliku. Fokus je isključivo na emocijama koje uspijeva dočarati vrlo vješto i minimalistički, a redateljica cijelo vrijeme uspješno balansira između slika uništenja i trešanja u cvatu što u gledatelju stvara osjećaj ambivaletnosti; tuga zbog patnje koju su mnogi proživjeli, ali i divljenje zbog ljepote cvjetova i života koji se nastavlja. Osjećaj koji u trenutku gledanja dokumentarca dijelimo s onima koji se u njemu pojavljuju.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari