Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Film

Ziher filmolista: Filmovi o izbjeglicama koji će vam otvoriti oči

24.01.2016. Marija VukšićFoto: www.facebook.com/dobrodosli.dragi.imigranti

Zbog nedavnih seksualnih napada na žene u Njemačkoj i Švedskoj situacija se izbjeglica u Europi dodatno pogoršala te se čini da je sve teže prizvati ljudsko lice izbjegličke patnje. Izbjeglice se počelo demonizirati i poistovjećivati s muškarcima koji su izvršili seksualne napade. No, upravo je u ovakvim trenucima važno izbjeći generalizaciju i prisjetiti se da su izbjeglice većinom ljudi koji bježe kako bi spasili vlastitu glavu iz uvjeta koji su postali neljudski i od rata koji bukti u njihovim zemljama već godinama. Već smo na našem portalu imali članak o književnim postignućima brojnih pisaca i pjesnika iz zemalja iz kojih dolaze izbjeglice, a sad je vrijeme da se osvrnemo i na filmsku industriju i njezin doprinos toj temi. Iz tog smo razloga složili listu filmova koji obrađuju razne aspekte izbjegličke krize.

The Purple Field, red. Nasri Hajjaj

Ovaj su film sponzorirali Austrijanci i jedan je od prvih pokušaja da se izbjegličko iskustvo snimi u prvome licu. Priča prati 14-godišnjeg Tamera Ismaila iz Palestine kojem su roditelji kupili put do Austrije, kroz Europu. Na to je putovanje otišao sam i u filmu narira svoje putovanje te osjećaj da će prije “dočekati Sudnji dan” nego što će dočekati da ga puste kroz granicu. “Tamo su bili Sirijci, Palestinci, Iračani, Afganistanci, Iranci. Nitko od nas nije znao što će se dogoditi i svi smo se bojali.” Redatelj Nasri Hajjaj i sam je sin izbjeglica, njegovi su roditelji pobjegli iz Lebanona.

A Syrian Love Story, red. Sean McAllister

Redatelj McAllister smatra da je najveći problem “približiti patnju ljudima“. U svojem je dokumentarcu snimao sirijski bračni par Raghdu i Amera koji su se upoznali u sirijskom zatvoru prije početka rata. No, njihova se veza počela raspadati nakon što su pobjegli u Francusku. “Kad sam počeo snimati dokumentarac, nikoga nije bilo briga za Siriju. Nikoga nije bilo briga sve dok u novinama nije izašla ona slika utopljenog djeteta. Način na koji je ta fotografija šokirala svijet bio je gotovo pornografski. To je i redateljev izazov, pronaći prizor koji će ostati u glavi publike na način na koji kratka vijest ne može.” Recenziju A Syrian Love Story, dokumentarca koji je sniman kroz period od pet godina, možete pročitati na Ziherovom linku, a više o fotografiji o utopljenom dječaku na ovome Ziherovom linku.

Foto: www.facebook.com/ASyrianLoveStory

Foto: www.facebook.com/ASyrianLoveStory

Mediterranea, red. Jonas Carpignano

Carpignano se odlučio za još radikalniju metodu od Audiarda. Odlučio je umjesto dokumentarca, snimiti film o putovanju izbjeglica od Sjeverne Afrike do Italije, a glavni mu je glumac prijatelj Koudous Seihon koji je prije nekoliko godina i sam pobjegao iz Burkine Faso te se na svojem putovanju do Italije skoro utopio, a za potrebe filma bio je voljan ponovo proživjeti tu traumu. “Ako uspijete provesti mjesec dana s osobom koja prolazi kroz najteži period u svojem životu, bolje ćete je razumjeti i manje ćete je osuđivati. Stoga, tko bi bio bolji u izazivanju tih emocija od Koudousa, koji je to sve proživio?” rekao je Carpignano. Nadodao je da je Lampedusa u Italiji “mali grad u koji izbjeglice iz Sjeverne Afrike dolaze još od 2008. godine te da se osjeća kao da pomalo kasni sa snimanjem filma o toj temi. Brodolomi i preživjeli postali su dio ovdašnje svakodnevnice.

Manpower, red. Noam Kaplan

Izraelski redatelj Noam Kaplan također je kao glumce u svojem filmu odabrao imigrante koji su došli u Izrael. Manpower je film u kojem izraelska policija nasilnički postupa prema neželjenim afričkim izbjeglicama i tjera ih iz zemlje. Film je prikazan na nedavnom Festivalu židovskog filma u Engleskoj i metafora je za rasizam koji izraelski autoriteti prikazuju naspram svih koji su došli u Izrael, a nisu Židovi. Afrički glumci koji glume u filmu rekli su da su iskusili policijsko nasilje te da im je to pomoglo uživjeti se u uloge.

Dheepan, red. Jacques Audiard

Audiard je za svoju kriminalističku dramu Dheepan dobio Zlatnu palmu na festivalu u Cannesu. Film je sniman na tamilskom jeziku jer je Audiard htio osjetiti i razumjeti izoliranost koju osjećaju izbjeglice kad dođu u zemlju čiji jezik ne govore. Radnja prati Sivadhasana, vojnika koji se borio u građanskom ratu u Šri Lanki i koji nakon toga završi u izbjegličkom kampu. Da bi ušao u Francusku, mora promijeniti identitet. Preuzme ime mrtvog čovjeka i s potpunim neznancima osnuje izmišljenu obitelj, no ubrzo nakon dolaska u Francusku shvaća da ni ona nije zemlja bez konflikata. Recenziju Dheepana možete pronaći na Ziherovom linku.

Foto: pulafilmfestival.hr

Foto: pulafilmfestival.hr

Every Face Has a Name, red. Magnus Gertten

Gertten se zapitao “zašto nam je teško povezati se sa situacijom izvan našeg iskustva?”. U svojem dokumentarcu pokušao je dati odgovor na to pitanje koristeći crno-bijele snimke izbjeglica koji dolaze u Malmo u Švedsku 1946. godine. Većina izbjeglica bila je oslobođena iz koncentracijskih kampova i poslijeratna Švedska kojoj su očajnički trebali radnici, dočekala ih je otvorenih ruku. “Kritiziraju nas jer se čini da nam je više stalo do ubojstava koja su se dogodila u Parizu nego do onih u Beirutu. No, za većinu nas to je pitanje povezanosti. Mi Zapadnjaci češće posjećujemo Pariz nego Beirut. Da bi osjećali empatiju, potrebno je razumjeti. Zato sam trebao pronaći sva imena i priče ljudi u dokumentarcu. U suprotnome bi gledatelji samo plivali u moru bezimenih ljudi,” rekao je Gertten.

Rats That Eat Men, red. Isobel Mascarenhas-Whitman

28-godišnja Whitman osvrnula se na diskusiju o izbjeglicama koja se razvila na društvenim mrežama. “Većina rasprava moje generacije odvija se preko Facebooka, ali društvene mreže ne mogu zamijeniti međuljudsku interakciju. Ljudi uglavnom nemaju pojma koliko je teško biti izbjeglica u Londonu.” Njezin kratkometražni film Rats That Eat Men napravljen je za društvene mreže i može se besplatno pogledati online na linku. Njegova je svrha upravo unijeti ljudskost u rasprave na Facebooku koje nemaju puno veze sa stvarnošću.

Ironično je da Amerika i Rusija, dvije zemlje upravo najodgovornije za poticanje i razvoj kaosa koji se događa u Siriji (ako ne znate zašto, više o tome možete pročitati na Ziherovom linku u članku “Jeste li se ijednom zapitali tko je pravi krivac u priči o izbjeglicama?“), nisu napravile nijedan recentni film na temu izbjeglica iz tog područja. Iako je Obama 26.studenoga obećao da će Amerika primiti 10.000 izbjeglica, mnogi su se senatori usprotivili toj odluci i nakon napada u Parizu, izbjeglicama je postalo izuzetno teško doći u Ameriku. Od 2011. godine kad je počeo rat u Siriji, Amerika je prihvatila svega 2.290 izbjeglica od ukupno njih 22.427 koje je UN-ov povjerenik za izbjeglice usmjerio prema Americi.

Foto: film The Judgement, www.facebook.com/Premiumfilmsinternational/

Foto: film Judgement, www.facebook.com/Premiumfilmsinternational/

Jedini film o izbjeglicama koji se ove godine kandidirao za nominaciju na Oscarima je strani film Judgement redatelja Stephena Komandereva iz Bugarske. U tom se filmu radi o siromašnom selu u Bugarskoj, blizu granice s Turskom i Grčkom, u kojem živi Mityo čiji je posao krijumčariti izbjeglice preko granice u EU. Kandidatura filma prošla je gotovo nezapaženo i Judgement se nije našao među nominiranima na ovogodišnjim Oscarima.

Ponekad je potreban odmak od stvarnosti, primjerice u obliku filma, da bi se ponovo uspjeli povezati s događajima koji se odvijaju u našoj blizini. Natpisi u medijima i kratke vijesti i obavijesti često imaju upravo suprotnu funkciju od one koja im je namijenjena i u nama izazivaju osjećaj otupljenosti i ravnodušnosti. Filmovi o izbjeglicama daju im lice i glas s kojima se možemo povezati, koje možemo shvatiti i s kojima možemo suosjećati, u tome leži njihova vrijednost.

Kao izvor informacija o filmovima i stavovima redatelja poslužio je BBC-ijev članak.

Komentari