Istaknuto
08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

03.08.2017.

Nedavno je završeno drugo izdanje festivala Re:Think Sisak. Zidove grada oslikalo je nekoliko stranih street art umjetnika, a veličanstvene murale Sisku je ostavilo i nekoliko hrvatskih umjetnika. Cilj je festivala probuditi grad i promijeniti lošu sliku Siska koja je stvorena u medijima.

Film

Filmski vremeplov – Dogma 95: Radikalan pokret koji se zalagao za filmsku čistoću

08.02.2017. Dario DunatovFoto: estornut.tumblr.com

U moru filmskih pravaca, valova i pokreta koje je danas teško pobrojati i klasificirati, jedan strši kao hrid zbog svoje sirovosti, subverzivnosti i otpora koji pokazuje prema sili filmske plime. Radi se o pokretu Dogma 95 nastalom u Danskoj nakon manifesta iz 1995. godine koji su u 45 minuta sastavili danas slavni danski redatelji Lars von Trier i Thomas Vinterberg. Pojam dogme se najčešće vezuje uz religijsku doktrinu, a označava temelj, podlogu ili osnovu određenog učenja, ideje ili filozofskog sustava u širem smislu. Ako dogmu izdaje Papa, onda je u funkciji neupitne istine o nekom pitanju o kojem su postojale dileme.

Iako bi vjerojatno taštom Larsu von Trieru godila usporedba s Papom, zadržimo se na konceptu dogme koju je ustanovio s Vinterbergom i implikacijama na filmsku industriju koju (ni)je taj pokret imao.

Artikulirani protest

Manifest Dogma 95 rodio se kao plod frustracije tehnologijom i industrijom koja je zatrovala film pomaknuvši ga od njegove tradicionalne osnove u kojoj se nalaze lik i priča. Vraćajući filmsku umjetnost osnovama Dogma ju je približila širokom krugu autora, uz uvjet da ispoštuju deset pravila koji su bili određeni kao zavjet filmske čistoće. Tako se film trebao približiti stvarnosti koliko je to god moguće, iako se tako približio i kazališnoj formi s ukinućem naknadnih, studijskih intervencija na zvuku. Tako Dogmu 95 možemo protumačiti kao okret prema autentičnoj, elementarnoj i estetski ogoljenoj osnovi koja nastoji sedmu umjetnost približiti istini od izvedbe do realizacije.

Foto: ozu-teapot.tumblr.com

Deset pravila Dogme 95

U manifestu je navedeno deset strogih pravila kojih se autori trebaju pridržavati da bi određeni film postao dijelom ovog pokreta.

  1. Snimanje je na lokacijama. Rekviziti su zabranjeni. Ako je određeni rekvizit nužan za priču, lokacija mora biti izabrana tako da se na njoj nalazi taj rekvizit.
  2. Zvuk se ne smije snimati odvojeno od slike i obrnuto. Glazba se ne smije koristiti, osim ako je dio scene koja se snima.
  3. Kamera mora biti „iz ruke“.
  4. Film mora biti u boji. Posebno osvjetljenje je neprihvatljivo. Ako je premalo svjetla u sceni ona mora biti izbačena ili se obična lampa može zakačiti za kameru.
  5. Optička obrada i filteri su zabranjeni.
  6. Film ne smije sadržavati površnu akciju koja uključuje umorstva, oružje i sl.
  7. Vremenska i zemljopisna udaljavanja su zabranjena što znači da se film događa sada i ovdje.
  8. Žanrovski filmovi su neprihvatljivi.
  9. Format filma mora biti 35 mm.
  10. Redatelj ne smije biti potpisan.
Najzvučniji naslovi ovog filmskog pravca

Festen iz 1999. godine, danskog potpisnika manifesta Thomasa Vinterberga, prvi je filmski naslov uz koji stoji predznak Dogme 95, nagrađen i nagradom žirija na filmskom festivalu u Cannesu. Ističe se još film Idioterne drugog potpisnika, kontroverznog Larsa Von Triera, te film Mifune Kragha-Jacobsena. Ova tri filma polučila su velik uspjeh, te pažnju kritike i publike, što je Dogmi 95 priskrbilo svojevrsni kultni status koji je održala neko vrijeme. U ovom pravcu prednjačili su i dalje danski filmovi; Italiensk for begyndere redateljice Lone Scherfig, En kærlighedshistorie Ole Madsena, da bi se zatim pokret proširio i izvan geografski uskih, no kreativno širokih granica Danske.

U ovom formatu okušao se i Harmony Korine (redatelj filma Gummo i scenarist kultnog Kids) s filmom Julien Donkey-Boy, te brojni drugi redatelji izvan matične države ovog pokreta. Najvažniju ulogu u tome igrala je činjenica jednostavnog filmskog jezika, mogućnost autorske samostalnosti i skromnost budžeta. Niz nastavljaju Fuckland koji dolazi iz Argentine, Gypo iz Velike Britanije i brojni drugi naslovi.

Foto: sincitycinema.tumblr.com

Pogled na Dogmu 95 iz drugih kutova

Ako ovaj pokret promatramo iz društvene perspektive, vidljivo je da on omogućuje sudjelovanje u ovoj inače skupoj umjetnosti širim slojevima autora kojima je za stvaranje dovoljna jedna kamera i malo volje. Upravo zato ovaj pokret u sebi sadrži protestnu notu protiv elitizacije umjetnosti i njene ovisnosti o bogatim studijima, a uspjeh nekih filmova ove estetike dokazuje kako budžet nije preduvjet kvalitete.

Vraćanje na bazična pravila filmske industrije, koja datiraju još od prve kamere i ruke koja je snimala tek ono što vidi „ovdje i sada“, pokazuje kako je stogodišnji medij filma polje u kojem su zbog revitalizacije nužna promišljanja o njegovoj formi i kako se preslagujući ju obnavlja njegov život. Vraćanje realizmu u ovoj mjeri indikator je potrebe da se na prvo mjesto stavi priča, što je arhetipska uloga svake umjetnosti i vjerojatno prva njena varijanta koja datira od prapočetka i prvih plemenskih priča uz vatru. Priča uvijek preživljava, ljudi nestaju, a forma se mijenja.

Vraćanje tradiciji možemo također protumačiti i kao indikator zasićenja formom i tehnologijom koja istinu čini plastičnom, a priču pomiče od iskonskog ljudskog iskustva.

Zatvaranje kruga Dogme 95

U brojnim svjedočanstvima i iskustvima sa snimanja, dosta se govorilo o lažiranjima koja su se događala na setu što je vodilo kršenju onih deset svetih pravila. Čak je u prvom i najslavnijem filmu Dogme 95 Festen došlo do minornog, ali za dogmatičare važnog kršenja principa kad je Vinterberg prekrio jedan prozor na setu da bi dobio adekvatno svjetlo. Bilo je još mnogo drugih primjera koji pokazuju da je ideja bila preambiciozna i teško ostvariva, pa se s pravom postavilo pitanje u kojoj mjeri se radilo o hiru, prije nego o nasušnoj transformacijskoj potrebi za novih filmskim jezikom. Dobiva se dojam da su ova pravila mogla uškopiti kvalitetu, pa je to tjeralo autore da ih na setu malo slobodnije shvate. Kako onda prosuđivati o Dogmi 95?

Zaključak se nameće sam, jer ono što vrijedi za ovaj filmski pravac vrijedi i za druge: brod kojim filmaši plove na filmskom valu ili plimi pokreće isključivo snaga njihovog talenta, a izdržljivost brodskih dasaka i njegovu stabilnost najpreciznije ocjenjuje vrijeme.

Pokret Dogme 95 završio je 2005. godine kada su osnivači zaključili da su se počeli snimati konfekcijski dogmatski filmovi jer je taj brod postao brend zgodan za ukrcaj, dok su njegovi kapetani punili čamce za bijeg. Danas je ostala uspomena na pravac: kroz nekolicinu zanimljivih filmskih naslova od kojih se najviše ističe Festen, kroz primjer radikalnog i intrigantnog promišljanja o filmskom mediju i kroz utjecaj koji je ovaj pokret imao na karijere redatelja i njihov autorski stil.

Komentari